Gotovo svaka druga žena u Bosni i Hercegovini doživjela je neki oblik nasilja poslije svoje petnaeste godine, podaci su istraživanja Agencije za ravnopravnost spolova BiH. Veliki broj slučajeva nasilja u porodici nikada ne stigne do zvaničnih organa, jer ga žrtve nikada ne prijave. No nasilja, smatraju stručnjaci, ima mnogo više no što se prijavljuje, a sigurno mnogo više no što na kraju bude procesuirano. Procjena je Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine da se 30-35 posto prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, ustvari, završava obustavom istrage.
Traumatično iskustvo nasilja u porodici ostaje na žrtvi da ga dokaže.
„U 99 posto slučajeva, istraga bude obustavljena kada žrtva odustane od svjedočenja. Tužilaštvo obustavlja istragu, slučaj se završava i počinilac prođe nekažnjeno“, kaže Radmila Žigić iz organizacije Lara iz Bijeljine koja od 1998. godine radi na slučajevima nasilja u porodici. Kada je ova organzacija, koja u svojoj strukturi ima i sigurnu kuću za žene žrtve nasilja, počinjala sa svojim radom djelo nasilja u porodici uopšte nije postojalo u krivičnom zakonu.
Iako je procijenjeni broj žena žrtava porodičnog nasilja veliki, gdje se prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova, u 11 posto porodica dešava neki oblik nasilja, stručnjaci ocjenjuju da se značajan broj slučajeva nasilja nikada ne prijavi institucijama. Imajući u vidu da su brojni razlozi zbog kojih žene ne prijavljuju nasilje, kao i da postoji potreba za edukacijom u ovoj oblasti, grupa policijskih službenica pokrenula je inicijativu kroz koju pokušavaju da rade na borbi protiv rodno zasnovanog nasilja.
Šta će reći ljudi?
Alma Kovačević, mlađa inspektorica i istražiteljica u kriminalističkoj policiji MUP Tuzlanskog kantona u Odjeljenju za seksualne delikte, maloljetničku delinkvenciju i nasilje u porodici je zajedno sa 300 drugih kolegica iz Bosne i Hercegovine dio udruženja "Mreža policijskih službenica" koje, između ostalog ima za cilj i borbu protiv rodno zasnovanog nasilja.
Razlozi zbog kojih žene ne prijavljuju nasilje kako navodi Alma, kreću se od straha, nepovjerenja u institucije ili čak zbog neinformisanosti i vjerovanja da nasilje u porodici ne predstavlja krivično djelo, pa dalje do mišljenja da je to privatna stvar. Ili se neprijavljivanje dešava zbog društvenog okvira u kojem živimo.
“Najveći razlog je ovisnost o partneru, bilo koje vrste. Žene nisu finansijski situirane, ne posjeduju nikakvu imovinu, i to je jedan od najvećih razloga zbog čega se žene odlučuju da i dalje žive sa nasilnikom u njegovoj kući i od njegovog primanja uz obrazloženje da to sve rade radi djece, da dijete ima oca, šta će reći ljudi, komšiluk, to je velika sramota, i slično, dok djeca poprimaju nasilno ponašanje od roditelja i prenose ga dalje u okolinu zbog čega imamo pojavu i maloljetničke delinkvencije”.
Sa njenom procjenom slaže se i Radmila koja kaže da cijelo društvo ne pruža dovoljno podrške žrtvama. „Mi ne možemo u jednom trenutku da promijenimo cijelo društvo ali možemo mapirati probleme kroz monitoring i otvoriti dijalog sa strukturama policije o tome kako zaštiti žrtvu od prijave nasilja do kraja suđenja kako bi se one osjećale da imaju podršku sistema bezbjednosti, podršku društva i da će biti zaštićene“. Glavni proizvod ili produkt nasilja u porodici je maloljetnička delinkvencija i rješavanje problema nasilja u porodici, kako navodi Radmila, treba da bude prioritetan zadatak svih institucija. „ Jer rješavanjem nasilja može se spriječiti pojava i ostalih krivičnih djela kao što su krađe, razbojništva, posjedovanje narkotičkih sredstava, i drugih krivičnih djela“.
Žrtva nosi teret dokazivanja
Tokom 2016. godine iz organizacije Lara su krenuli da se bave zagovaračkim radom u oblasti unaprijeđenja rada institucionalne zaštite za žrtve nasilja u porodici. Imajući u vidu, kako navode iz organizacije da veoma mali broj žena prijavljuje nasilje kao i to da je pri samoj prijavi, policija prva adresa za žrtve, odlučili su se da rade na monitoringu rada ove institucije.
„Ono što definitivno ne funkcioniše u našem sistemu jesu mehanizmi zaštite žrtava. Žrtve nemaju dovoljnu podršku od prijave nasilja, tokom istrage i suđenja. One ne osjećaju da su zaštićene, veoma često odustaju od svjedočenja. Nemaju naravno ni adekvatnu podršku zajednice i društva sve je to jedan kompleksan sistem”, kaže Radmila.
Naš je opšti utisak da se kod nas detaljnije vodi istraga za provalu u kiosku nego za slučaj ozbiljnog nasilja u porodici.
Ono što iz organizacije Lara predlažu jeste zalaganje da se u zakonu uvede pravo žrtava na pratnju osobe od povjerenja od prijave nasilja pa sve do završetka suđenja. Monitoring rada policije su ove godine usmjerili na obustavljene istrage, jer kako ističe Radmila cilj im je vidjeti kako se sprovode istrage o nasilju, zbog čega žrtve odustaju od svjedočenja. „ I zbog čega tužilaštvo dalje ne nastavlja krivični postupak jer ne možemo očekivati da se sankcionisanje za počinjeno nasilje svaljuje samo na one koje su preživjele nasilje, a to je žrtva“.
Ono što Radmila napominje jeste da se broj prijavljenih slučajeva nasilja ne pojačava dramatično u odnosu na ono što su procjene koliko je nasilje u porodici zastupljeno u društvu. „U ovom trenutku naše društvo je veoma tolerantno na nasilje i ukupan sistem zapravo amnestira počinioca nasilje u porodici. Dugoročno će proizvesti efekat da žrtve i ne prijave nasilje jer smatraju da neće dobiti zaštitu.“
Društvo tolerantno na nasilje
Žene žrtve nasilja suočavaju se sa brojnim problemima koji ih prate nakon ovog iskustva. Kako navodi Alma radi se o nepoduzimanju konkretnih postupaka od strane nadležnih tijela, odnosno zataškivanja ili umanjivanja problema. Žene koje se odluče prijaviti nasilje i biti dio svjedočenja, često se suočavaju sa sporim procesom i birokratskim preprekama, kao i sa diskriminacijom.
Borba protiv nasilja nad ženama traži temeljne i dugoročne promjene ne samo u zakonodavstvu nego prije svega u načinu na koji nasilje posmatramo, o njemu mislimo i na njega reagujemo.
Almina kolegica i predsjednica Mreže policijskih službenica, Kristina Jozić, kaže da oni nasilje u porodici postavljaju kao prioritet, posebno imajući u vidu da veliki broj slučajeva nasilja u porodici ostaje neprijavljen."Također, nepostojanje unificiranog postupanja policijskih agencija, što u konačnici utiče na efikasnost procesuiranja ovih slučajeva, ali i zbrinjavanje žrtve. S tim u vezi, Udruženje je u saradnji sa Gender centrom FBiH i Misijom OSCE-a u BiH radilo na projektu u okviru kojeg je provedena obuka o postupanju u slučajevima nasilja u porodici za predstavnik/ce policije, centara za socijalni rad i nevladinih organizacija u FBiH. Serija obuka obuhvatila je oko 400 službenika i službenica“.
No i same policijske službenice se unutar svojih redova bore sa rodnom nepravdom, tačnije sa problemom diskriminacije unutar policijskih struktura."Zastupljenost policijskih službenica u policijskim agencijama na svim nivoima u Bosni i Hercegovini kreće se od 5 do 15 %, što znači da smo daleko od preporučenih 40 %, što je preporuka u skladu sa međunarodnim i domaćim standardima u ovoj oblasti da bi se moglo govoriti o ravnopravnoj zastupljenosti spolova", kaže Kristina Jozić.
Pored aktivnosti u Mreži, mnoge članice ustvari direktno i rade na slučajevima nasilja nad ženama, tako da je kako navodi Alma, njihov doprinos u rješavanju navedene problematike neprocjenjiv. „Članice mreže također često rade ulične kampanje u mjestima za koja smatraju da je potrebno probuditi svijest žena o navedenoj problematici“. Pored toga članice učestvuju u javnim medijskim kampanjama kao i stalnoj edukaciji kako bi se problematika nasilja istakla i kako kaže Alma, pomakla sa mrtve tačke.