Piše Irena Qureshi za Guardian (Priredila Mirjana Rakela)
Bivši britanski premijer Gordon Brown, kao posebni izaslanik UN za obrazovanje, proglasio je ovu subotu danom “svjetske acije” i podrške pakistanskoj djevojčici Malali Yousufzai, koji su prije mjesec dana teško ranili talibani i to zbog toga što je imala jednu želju “ ići u školuu” kao sve djevojčice njenog uzrasta u raznim dijelovima svijeta.
Malala se oporavlja u bolnici u Birmighamu, dok su talibani poručili da neće odustati od osvete.
Brown je upozorio da u svijetu ima još oko 32 milijuna djevojčica kojima se ne dopušta da idu u školu. Osobno će pakistanskom predsjedniku Asifu Ali Zardariju predati peticiju s više od milijun potpisa kojom se traži da se djeci omogući obrazovanje, bez obzira na njihov spol.
Britanska književnica Irena Qureshi u tekstu za Guardian piše kako je obilježavanje Malalinog dana podsjeća na djetinstvo i na djevojčice s kojima je odrasla u britanskom gradiću Bradfordu:
Sjećam se moje rođakinje Ajše koja je imala 15 godina kao i Malala danas. Otac joj je zabranio da ide u školu. Ušla je u pubertet i to je bio razlog njenom ocu da joj onemogući nastavak obrazovanja. Naime, i Ajšin i moj otac bili su iz istog sela u Pakistanu, u regiji koja graniči sa dolinom Swat u kojoj su talibani vrlo moćni. Mještani rodnog sela moga oca drže do časti, paze na djevojku i njenu nevinost, i smatraju da je gubitak nevinosti sramota za cijelu obitelj, zato kontroliraju svaki korak i ponašanje mlade djevojke. Ajšin otac naprosto nije mogao shvatiti zašto je bitno da njegova kćerka bude obrazovana, ali nije mu bilo drago ni to što 14 godišnja djevojčica u školi dolazi u kontakt s učenicima suprotnog spola.
U 80-tima školske vlasti bi se prevarile tako što bi se kupila avionska karta, naravno jednosmjerna, te bi se u školi objasnilo da je djevojčica za njeno dobro poslana u Pakistan. Nakon toga, karta bi se vratila turističkoj agenciji. Ajša je medjutim ostala u Bradfordu, kod kuće, mogla je otići u dvorište, a za šetnju izvan kuće morala je nositi burku. Ipak, njen se otac preplašio da bi ga vlast mogla pitati za Ajšu, pa ju je poslao u Pakistan.
Susrela sam je nakon nekoliko godina kada se iz Pakistana vratila sa suprugom, još manje obrazovanim nego što je bila ona. I na koncu, da tragedija bude veća, svoju kćerku je udala takodjer dok je bila djevojčica, ali joj je dopustila da završi obaveznu školovanje.
Mojoj rođakinji Ajši je danas 40 i već je baka. Naravno, svjesna sam da bi i moj život bio drugačiji da je u mom odrastanju značajniju ulogu imao moj otac. Osobno, nikada nisam mogla shvatiti kako se neko obrazovan i nezavistan, poput moje majke, mogao udati u konzervativnu obitelj kakva je bila očeva.
Misteriju sam otkrila tokom istraživanja o odnosu muslimanki prema braku i ljubavi. U istraživanje sam uključila majku, uz Pakistanke različitih generacija.
Mama mi je rekla kako su je njeni roditelji namjeravali udati za daljneg rodjaka u jednom selu u Punjabu. Pokazalo se da je ona za njega bila isuviše obrazovana. Naime, moj djed je, kao i Malalin otac, Ziaudin Yousufzai, smatrao da mora obrazovati svoje kćerke. Čak je i prodao zemlju kako bi platio njihovo školovanje. U selu su mu se zbog toga izrugivali, pitali ga kako će naći muževe svojih curama. Napustio je selo, želeći svojim djevojčicama pružiti jednako obrazovanje kao i sinu.
Istodobno, obitelj moga oca se preselila u Britaniju. On je pisao mom djedu tražeći ruku moje majke. Pismo bilo lijepo napisano, a moja baka je smatrala da neko tko deset godina živi u Britaniji mora biti obrazovan i imati zapadnjačke manire i kulturu.
Pokazalo se da to nije bilo tako, on je bio radnik u tekstilnoj tvornici u Bradfordu, nije govorio engleski, ali zahvaljujući činjenici da je majka bila obrazovana mogla je nakon njegove smrti, sedam godina kasnije, sama podizati svoje troje djece.
Mama mi je ponavljala riječi njenog oca: "Obrazovanje kćerke trajnija je vrijednost od bilo kojeg miraza".
Kada budem obilježavala Malalin dan misliti ću na ljude poput mog djeda i na Malalinog oca zbog njihove mudrosti i odlučnosti da školuju svoje djevojčice. No, misliti ću i na Ajšu i još 32 milijuna djevojčica kojima je oduzeto jedno od osnovih ljudskih prava, ono na obrazovanje, napisala je Irena Qureshi, ugledna britanska književnica i antropologinja.
U svom blogu u Guardianu piše o tome što znači biti Britanka, muslimanka i žena u Bradfordu. Njen posljedni rad “ Kartografija ljubavi” nastao je na intimnim razgovorima o ljubavi s tri generacije muslimanki koje žive u Velikoj Britaniji.
Bivši britanski premijer Gordon Brown, kao posebni izaslanik UN za obrazovanje, proglasio je ovu subotu danom “svjetske acije” i podrške pakistanskoj djevojčici Malali Yousufzai, koji su prije mjesec dana teško ranili talibani i to zbog toga što je imala jednu želju “ ići u školuu” kao sve djevojčice njenog uzrasta u raznim dijelovima svijeta.
Malala se oporavlja u bolnici u Birmighamu, dok su talibani poručili da neće odustati od osvete.
Brown je upozorio da u svijetu ima još oko 32 milijuna djevojčica kojima se ne dopušta da idu u školu. Osobno će pakistanskom predsjedniku Asifu Ali Zardariju predati peticiju s više od milijun potpisa kojom se traži da se djeci omogući obrazovanje, bez obzira na njihov spol.
Britanska književnica Irena Qureshi u tekstu za Guardian piše kako je obilježavanje Malalinog dana podsjeća na djetinstvo i na djevojčice s kojima je odrasla u britanskom gradiću Bradfordu:
Sjećam se moje rođakinje Ajše koja je imala 15 godina kao i Malala danas. Otac joj je zabranio da ide u školu. Ušla je u pubertet i to je bio razlog njenom ocu da joj onemogući nastavak obrazovanja. Naime, i Ajšin i moj otac bili su iz istog sela u Pakistanu, u regiji koja graniči sa dolinom Swat u kojoj su talibani vrlo moćni. Mještani rodnog sela moga oca drže do časti, paze na djevojku i njenu nevinost, i smatraju da je gubitak nevinosti sramota za cijelu obitelj, zato kontroliraju svaki korak i ponašanje mlade djevojke. Ajšin otac naprosto nije mogao shvatiti zašto je bitno da njegova kćerka bude obrazovana, ali nije mu bilo drago ni to što 14 godišnja djevojčica u školi dolazi u kontakt s učenicima suprotnog spola.
U 80-tima školske vlasti bi se prevarile tako što bi se kupila avionska karta, naravno jednosmjerna, te bi se u školi objasnilo da je djevojčica za njeno dobro poslana u Pakistan. Nakon toga, karta bi se vratila turističkoj agenciji. Ajša je medjutim ostala u Bradfordu, kod kuće, mogla je otići u dvorište, a za šetnju izvan kuće morala je nositi burku. Ipak, njen se otac preplašio da bi ga vlast mogla pitati za Ajšu, pa ju je poslao u Pakistan.
Susrela sam je nakon nekoliko godina kada se iz Pakistana vratila sa suprugom, još manje obrazovanim nego što je bila ona. I na koncu, da tragedija bude veća, svoju kćerku je udala takodjer dok je bila djevojčica, ali joj je dopustila da završi obaveznu školovanje.
Mojoj rođakinji Ajši je danas 40 i već je baka. Naravno, svjesna sam da bi i moj život bio drugačiji da je u mom odrastanju značajniju ulogu imao moj otac. Osobno, nikada nisam mogla shvatiti kako se neko obrazovan i nezavistan, poput moje majke, mogao udati u konzervativnu obitelj kakva je bila očeva.
Misteriju sam otkrila tokom istraživanja o odnosu muslimanki prema braku i ljubavi. U istraživanje sam uključila majku, uz Pakistanke različitih generacija.
Mama mi je rekla kako su je njeni roditelji namjeravali udati za daljneg rodjaka u jednom selu u Punjabu. Pokazalo se da je ona za njega bila isuviše obrazovana. Naime, moj djed je, kao i Malalin otac, Ziaudin Yousufzai, smatrao da mora obrazovati svoje kćerke. Čak je i prodao zemlju kako bi platio njihovo školovanje. U selu su mu se zbog toga izrugivali, pitali ga kako će naći muževe svojih curama. Napustio je selo, želeći svojim djevojčicama pružiti jednako obrazovanje kao i sinu.
Istodobno, obitelj moga oca se preselila u Britaniju. On je pisao mom djedu tražeći ruku moje majke. Pismo bilo lijepo napisano, a moja baka je smatrala da neko tko deset godina živi u Britaniji mora biti obrazovan i imati zapadnjačke manire i kulturu.
Pokazalo se da to nije bilo tako, on je bio radnik u tekstilnoj tvornici u Bradfordu, nije govorio engleski, ali zahvaljujući činjenici da je majka bila obrazovana mogla je nakon njegove smrti, sedam godina kasnije, sama podizati svoje troje djece.
Mama mi je ponavljala riječi njenog oca: "Obrazovanje kćerke trajnija je vrijednost od bilo kojeg miraza".
Kada budem obilježavala Malalin dan misliti ću na ljude poput mog djeda i na Malalinog oca zbog njihove mudrosti i odlučnosti da školuju svoje djevojčice. No, misliti ću i na Ajšu i još 32 milijuna djevojčica kojima je oduzeto jedno od osnovih ljudskih prava, ono na obrazovanje, napisala je Irena Qureshi, ugledna britanska književnica i antropologinja.
U svom blogu u Guardianu piše o tome što znači biti Britanka, muslimanka i žena u Bradfordu. Njen posljedni rad “ Kartografija ljubavi” nastao je na intimnim razgovorima o ljubavi s tri generacije muslimanki koje žive u Velikoj Britaniji.