Razgovarao: Vazha Tavberidze
Profesor William C. Wohlforth, stručnjak za američku vanjsku politiku na koledžu Dartmouth, govorio je za Gruzijski servis Radija Slobodna Evropa o mogućem vanjskopolitičkom naslijeđu američkog predsjednika Joea Bidena i kako bi se ono moglo promijeniti ako Donald Trump bude izabran za predsjednika u novembru.
Wohlforth, poznat kao osnivač neoklasičnog realizma u vanjskoj politici, kaže da "pozicija SAD-a u svijetu nije onakva kakva je bila prije pet, deset godina" i da je moguće da Trump vjeruje u "veliku pogodbu sa Putinom [Vladimir, ruski predsjednik]", iako bi ga tvrda pozicija ruskog vođe mogla odvratiti.
On ističe da je Kijevu, i više od članstva u NATO-u, potrebna dugoročna vojna posvećenost Zapada.
RSE: Za početak, kako iz perspektive velike strategije ocjenjujete vrijeme u kojem živimo?
Wohlforth: Ako mogu govoriti iz ugla uske američke perspektive, živimo u vremenu u kojem postoji više potencijala za značajnu promjenu u temeljnom pristupu Amerike u ostvarivanju svojih interesa, tačnije u njenoj velikoj strategiji, nego što smo vidjeli u mnogo decenija, zapravo još od ranog formiranja međunarodnog sistema predvođenog Sjedinjenim Državama nakon Drugog svjetskog rata, pod okriljem američke moći i ciljeva oko 1950. godine.
SAD bi mogao biti spreman za prilično značajnu promjenu u načinu na koji pristupa ostvarivanju svojih interesa, a tako nešto nisam vidio u svom životu. Želim naglasiti da je to potencijal. Zaista je vrlo teško procijeniti što će se vjerovatno dogoditi s obzirom na unutrašnju politiku Sjedinjenih Država. Ali vidim realniji potencijal za promjenu – što odavno nisam.
RSE: Razgovarat ćemo o tim alternativnim scenarijima, ali prije toga htio sam Vas pitati o naslijeđu američkog predsjednika Joea Bidena. Možemo li već sada govoriti o njegovoj ostavštini, o njegovim pobjedama i neuspjesima ili treba pričekati da mu završi mandat?
Wohlforth: Mislim da u vanjskoj politici imamo neka neriješena pitanja, čija će razriješenost odrediti njegovo historijsko mjesto. Međutim, mislim da je pošteno započeti sastavljati tablicu uspjeha i neuspjeha vanjske politike predsjednika Bidena i njegovog ukupnog naslijeđa.
Okupio je visoko kompetentan tim za nacionalnu sigurnost i slijedio prilično koherentnu strategiju pokušaja održavanja – očuvanja – obaveza prema saveznicima i institucijama koje ova administracija smatra neophodnima za sigurnost Sjedinjenih Država, ali i početka pažljivog smanjivanja onoga što su smatrali prevelikim angažmanom SAD-a.
I to ste, očito, vidjeli u njihovom završetku procesa povlačenja iz Afganistana. I zaista su željeli vidjeti smanjenje američkog angažmana na Bliskom istoku, ali to nisu uspjeli učiniti iz razloga koji su van njihove kontrole. Kada je Hamas napao Izrael u oktobru 2023., to je zapravo bila vrsta događaja koju administracija ne može kontrolisati te su morali da reaguju.
Kada je riječ o Evropi, vidjeli ste ogroman porast američke predanosti NATO-u, ozbiljan napor da se pomogne Ukrajini u odbrani od ruskog napada i kompetentno upravljanje tim procesom s određenom teorijom.
Možda se ne slažete s njihovom teorijom slučaja. Mogli biste pomisliti da su bili previše zabrinuti zbog eskalacije. Mogli biste pomisliti da su bili previše oprezni u brzini kojom su omogućili Ukrajini da iskoristi prednosti različitih američkih oružanih sistema. Možemo o tome raspravljati, ali oni su imali koherentan pristup Ukrajini – ruskom ratu protiv Ukrajine – i proveli ga s visokim stepenom kompetencije.
A ako pogledate Aziju, vidjeli ste daljnje jačanje američkog savezništva s Azijom i s azijskim partnerima, posebno Južnom Korejom i Japanom. Vidjeli ste kako s velikim samopouzdanjem upravljaju pitanjem Tajvanskog moreuza. I vidjeli ste kako su promijenili naš pristup u ekonomskim odnosima s Kinom, prepoznajući da je kineska politika u osnovi iskorištavanje američke otvorenosti za ubrzanje svog geopolitičkog izazova prema Sjedinjenim Državama.
I tako vidite prilično značajan napor da se održi opšti ekonomski angažman s Kinom, dok se istovremeno ograničava pristup stvarima koje će ubrzati tempo njihovih izazova prema Sjedinjenim Državama. Ako sve te stvari spojite, vidjet ćete dosljednu, profesionalnu primjenu malih korekcija u osnovnoj strategiji Sjedinjenih Država.
RSE: Osvrnimo se na ovu veliku promjenu koju ste spomenuli. Gledamo u osnovi dvije moguće Amerike, zar ne? I te dvije moguće budućnosti mogle bi biti međusobno isključive, zavisno od ishoda američkih predsjedničkih izbora u novembru. Koliko su različite te dvije Amerike?
Wohlforth: Morao bih staviti upitnik na pitanje zavisi li sve od izbora [5. novembra]. Razlog je što Republikanska stranka nije jedinstvena u vanjskoj politici. U nekom smislu, to je zamagljeno činjenicom da je stranka sada u izbornoj kampanji i nastoji predstaviti jedinstveno stajalište protiv Bidena i sada [potencijalne kandidatkinje Demokratske stranke] Kamale Harris.
Ali ispod toga su različiti napori u vanjskoj politici Republikanske stranke. I vrlo je teško predvidjeti koja bi od ovih struja postala dominantna ako [vjerovatni kandidat Republikanske stranke] Donald Trump pobijedi u novembru.
Postoje tri osnovne struje. Prva je nastavak stalne, snažne, republikanske vanjske politike u stilu Ronalda Reagana, s kojom smo svi upoznati.
Druga je, kako bismo je mogli nazvati, ekstremna ili snažna verzija rebalansiranja, koja drastično smanjuje naglasak na evropsku sigurnost, prisiljava Evropljane da preuzmu veći dio odgovornosti i usmjerava Sjedinjene Države mnogo više ka Aziji i, u manjoj mjeri, Bliskom Istoku.
Treća je mnogo snažniji elemenat – Amerika na prvom mjestu, koji gleda na sveukupno smanjenje potreba za američkim angažmanom u svijetu. Daleko je dramatičnija. To je povezano s većim protekcionizmom i visokim carinama. Ako treći pristup postane dominantan u Trumpovoj administraciji, tada ćete vidjeti dramatičan zaokret u američkoj vanjskoj politici.
RSE: Bi li bilo pravedno reći da se druga i treća struja mogu međusobno uskladiti, dok prva ne može?
Wohlforth: Da, mislim da se drugi pristup – koji naglašava smanjenje značaja Evrope, ali ne smanjuje značaj drugih aspekata, i koji je puno nacionalističkiji i transakcijski po prirodi, u poređenju s odanošću institucijama i principima – čini najvjerovatnijim.
RSE: Čini se da bi se drugi pristup mogao prilično dobro uskladiti i s trećim, zar ne?
Wohlforth: Mogao bi. Opet, pitanje je kako će Sjedinjene Države reagovati na svoje saveznike na istoku. Hoće li nastaviti davati prioritet tim saveznicima ili će usvojiti Trumpov transakcijski, "čvrsti" pristup prema Japanu, Južnoj Koreji, Australiji i drugim regionalnim saveznicima? To je teško predvidjeti. Većina ljudi smatra da je imenovanje J. D. Vancea za kandidata za potpredsjednika [u Trumpovoj administraciji] korak prema smjeru drugog i trećeg pristupa, a ne prema prvom.
RSE: Pretpostavimo da dođe do spajanja ove druge i treće struje i da ta dramatična promjena postane stvarnost. Šta bi to značilo za položaj Sjedinjenih Država u svijetu?
Wohlforth: Mislim da položaj SAD-a u svijetu očito više nije ono što je bio prije pet, deset godina. Dakle, imamo jasnu situaciju u kojoj mnogi akteri u svijetu, – a mislim na elite, vlade, obavještajne agencije – procjenjuju da moć Sjedinjenih Država opada.
RSE: Da li bi bilo pošteno reći da je Amerika sada najslabija u ovom vijeku?
Wohlforth: U ovom vijeku – da, slabija je nego što je bila od 2000. godine. To kažem i objektivno, ali i subjektivno. Međutim, ono što želim reći je da vjerujem da mnogi od tih aktera pretjeruju u vezi s opsegom američkog opadanja. To uključuje, mislim, Vladimira Putina [ruskog predsjednika] i Xi Jinpinga [kineskog predsjednika], ali i neke od ovih republikanaca koji stav Sjedinjenih Država vide kao daleko naglašeniji nego što lično smatram da jeste, na temelju svojih najboljih nastojanja s kolegama, koautorima i istraživačima koji pokušavaju dokučiti gdje se zapravo nalaze Sjedinjene Države. Dakle, pokušavam vam reći dvije stvari: Da, pozicija SAD-a je opala. Ali percepcije tog opadanja su dramatičnije od njegove realnosti.
RSE: Hajde da razgovaramo i o ovom dobu oskudice o kojem govori J. D. Vance [Trumpov kandidat za američkog potpredsjednika]. Šta to podrazumijeva i šta znači za ostatak svijeta? Posebno imajući na umu Vaš nedavni esej, u kojem tvrdite da SAD ne mora birati između Tajvana i Ukrajine.
Wohlforth: Tako je, mislim da ne mora. Međutim, u opštem smislu, Sjedinjene Države i njihovi saveznici imaju resurse da održe svoje obaveze da Ukrajini daju najbolju šansu da iz ovog sukoba izađe u najboljoj mogućoj poziciji kao demokratska, cvjetajuća, bogata država koja se integriše u Evropu. I Tajvan će biti dovoljno i snažno zaštićen, tako da će Kina biti primorana da se oslanja na mirna sredstva za rješavanje svog pitanja s Tajvanom. Gledat će s visine na mogućnost upotrebe sile i shvatiti da to nije igra koja se isplati.
I zato vjerujem da Sjedinjene Države imaju te kapacitete. Međutim, morate priznati da su u određenim područjima ovaj rat i ova globalna kriza u kojoj se sada nalazimo, otkrili slabosti SAD-a i njegovoj savezničkoj industrijskoj bazi.
Činjenica je da smo se posljednjih 25, 30 godina pripremali i razmišljali o sasvim drugačijem tipu rata od dugotrajnog rata i iscrpljivanja između vrlo značajnih modernih vojski.
Stepen u kojem ruski rat protiv Ukrajine uništava vojnu opremu je prilično izvanredan, i ljudi zaista nisu razmišljali o tome. Dakle, J.D. Vance je u pravu, u užem smislu, da se suočavamo s nedostatkom resursa u određenim vrstama municije koja je potrebna Ukrajini.
Međutim, neki stručnjaci će vam reći da većina tih resursa – osim u nekoliko slučajeva – nije ista onima potrebnim u istočnoj Aziji i Tajvanu. I druga stvar koju treba imati na umu je da s vremenom, rekao bih, već vidimo da odbrambena industrijska baza odgovara na ovu novu potražnju, a vi vidite povećanu proizvodnju u evropskim i američkim odbrambenim industrijskim postrojenjima, tako da mislim da se ova oskudica o kojoj je bilo riječi može prevladati uz određeno kašnjenje.
RSE: Ako je taj zaokret prema Kini zaista neizbježan, koliko je pametno ostaviti Rusiju nepodmirenu i kao prijetnju barem istočnoj Evropi?
Wohlforth: Mislim da to nije pametno. Iako najbolji vojni analitičari procjenjuju da, recimo da ste danas završili rat, ruskoj vojsci će trebati sedam do deset godina da se obnovi nakon štete koju je pretrpjela. To ne znači nužno da se Rusija sada pomirila s evropskim sigurnosnim poretkom koji smo stvorili.
Čvrsti su dokazi da je ruski politički establišment i dalje duboko nezadovoljan postojećom evropskom sigurnosnom arhitekturom. I ovo je arhitektura koju podržavamo. Stoga će Rusija tražiti različite načine da pokuša potkopati taj poredak dok ne postigne drugačiju vrstu evropskog sigurnosnog poretka, što ne bi bilo dobro za Sjedinjene Države. Zato mislim da bi brzo odmicanje od Evrope, prepuštanje Evropljanima kompletnog tereta pomaganja Ukrajini da se odbrani bio pogrešan potez za američke interese.
RSE: Oni koji se drže tog narativa koji ste upravo kritikovali, kakva je njihova vizija odnosa s Rusijom? Da li bi izjava bivšeg predsjednika Trumpa o okončanju rata u Ukrajini za 24 sata bila primjer te vrste državnosti?
Wohlforth: Opet, postoje i drugi glasovi vanjske politike povezani s Trumpovom kampanjom koji govore o mnogo pažljivijem i odgovornijem zaokretu ili obnovljenom zaokretu ka Aziji, okretanju dalje od Evrope. Međutim, J.D. Vance kaže da ga nije briga šta će se dogoditi s Ukrajinom, i kaže da ne vjeruje da to ima bilo kakvo značenje za američke interese. Ne slažem se sa tim.
I imate Trumpa koji u suštini tvrdi da ćemo riješiti rat za 24 sata i da ćemo se dogovoriti sa Putinom. I mislim da su obje te stvari prilično obmanjujuće. One su neosnovane. Nisam siguran da će oni vjerovatno dovesti do dobrog ishoda za Sjedinjene Države, a da ne spominjemo da to očito nije dobar ishod za Ukrajinu.
Njihova je teorija da će se Evropa brzo podići kako bi se suočila s ruskim izazovom... Kao što Vance kaže, ako im je toliko stalo do Ukrajine, zašto jednostavno ne mogu prebaciti nešto novca iz svojih država blagostanja u svoju vojsku i baviti se time? Rusija je, smatraju, potpuno rješiv problem za Evropu bez Sjedinjenih Država. Oni tvrde da je jedini način na koji će Evropa jedino uspjeti da riješi taj problem taj ako se SAD ozbiljno i kredibilno povuče.
RSE: Vi ne vjerujete da Evropa to može?
Wohlforth: Ne znam. Mislim da to mora biti mnogo postepeniji proces i mnogo je vrsta sposobnosti koje Evropa nema. Tu su obavještajni kapaciteti, ključni kapaciteti zračnu odbranu, ključni kapaciteti za komandovanje, kontrolu i komunikaciju, prevoz, logistika, za koje je potrebno puno vremena i mnogo ulaganja da bi se savladalo.
Čini mi se da SAD može igrati ulogu u pomoći Evropi da postane strateški autonomnija. Znam da to zvuči kao kontradiktorno u pojmovima. SAD bi trebao igrati neku vrstu dobronamjerne, paternalističke uloge u pomaganju u jačanju strateške autonomije.
Međutim, ako to ne učini, ako se brzo povuče, mislim da ćete vidjeti kontradikcije među evropskim državama. Vidjet ćete probleme s koordinacijom. Da se razumijemo, kada je riječ o sigurnosnim pitanjima, u Evropi ostaju suverene zemlje. Postići saradnju suverenih zemalja na stvarima poput nuklearnog oružja i nabavke odbrambene opreme je zaista teško bez neke vodeće države.
Ako Amerikanci nisu prisutni, ko je ta vodeća država? Hoće li to biti Njemačka? Hoće li to biti Francuska? Hoće li to biti obje? Kako se Ujedinjeno Kraljevstvo uklapa sada kada je izašlo iz Evropske unije? Vrlo teško. Stoga mislim da Sjedinjene Države moraju biti veoma predane Evropi kako bi pomogle Evropi da stekne veće strateške kapacitete za dugoročno suočavanje s Rusijom.
RSE: Bi li to značilo još jedno resetovanje odnosa s Rusijom? I ako da, zašto bi to uspjelo kada su prethodni pokušaji propali?
Wohlforth: Ne vidim to tako. Mislim, moguće je da sam Trump ili možda ljudi u Trumpovoj vanjskopolitičkom krugu misle da je velika pogodba s Putinom moguća. Možda to i imaju na umu s tom idejom da će se nekako odmaknuti od Ukrajine i stvoriti nekakav modus vivendi i zbližavanje s Putinom. Vidim vrlo male šanse da bi to bilo uspješno. Vrlo male šanse.
Mislim da je jedna od stvari koju bih ovdje predvidio je ono što smo nedavno čuli iz Moskve – koji su njihovi uslovi za razgovor o prekidu vatre, da ne spominjem mirovno rješenje. A da bi se razgovaralo o prekidu vatre, potrebno je da Ukrajina prihvati kao legitimnu rusku aneksiju četiriju oblasti u istočnoj Ukrajini. Mislim da kada ovo postane očigledno da je to njihova minimalna pozicija da uopšte započnu razgovore, teško mi je zamisliti da bi čak i Tramp prihvatio te uslove za razgovor.
RSE: Ako je to neprihvatljivo, što je onda prihvatljivo? Koja je prihvatljiva alternativa za Putina koju Zapad i SAD mogu ponuditi?
Wohlforth: Stvarno bih volio da znam. Većina ljudi koji analiziraju ovaj rat ne vide da sada postoje ovi uslovi, uslovi za bilo kakvo rješenje. Dok čitam najnovije izjave Kremlja o pregovorima i uslovima, zvuče mi kao da govore sljedeće: mislimo da ćemo u budućnosti postati jači. I tako ako osjećate da su ovi uslovi neprihvatljivi, oni budući će biti i gori. Pa, bolje je da prihvatite ove.
Dok mi na Zapadu i dalje mislimo da bi s dovoljno oružja i dovoljnom podrškom Ukrajina mogla biti u poziciji da dobije puno bolje uslove i da je Rusija zapravo pod velikim stresom. Dakle, nisam siguran šta je od toga tačno.
RSE: S ratnih ciljeva pređimo na crvene linije i upravljanje tenzijama. Šta bi trebale biti američke crvene linije kada je u pitanju ovaj rat? A što ako ih Rusija ne poštuje?
Wohlforth: Za Sjedinjene Države crvena linija je nedvosmislen napad na zemlju NATO-a. Dakle, to je jasno stavio do znanja najviši nivo Bidenove administracije.
RSE: Te crvene linije su kao žarko crvene. Pređimo na one manje jasnije, kao što je, na primjer, gađanje ruskih ciljeva unutar Rusije.
Wohlforth: Da, ono što Sjedinjene Države brine – koliko razumijem američko razmišljanje o tome – je proces eskalacije koji izmiče kontroli. U redu, recimo da Ukrajina počne gađati ciljeve širom Rusije koristeći američko oružje. A onda Rusi odgovaraju na neki način, kao što vjerovatno i rade, kampanjom sabotaže koju smo vidjeli u Evropi. Počet će eskalirati na neki drugi, suptilan način... i onda se odjednom osjećamo primorani da odgovorimo.
SAD pokušava pomoći Ukrajini koliko god je to moguće, izbjegavajući svaki put koji bi povećao mogućnost rata s Rusijom ili direktnog sukoba s Rusijom. Imamo brojne sporove među stručnjacima o tome je li to razumno. Mnogi zaista pametni ljudi kažu, to je ludost, previše ste zabrinuti zbog ruske eskalacije.
Ako me pitate za moje mišljenje, zapravo sam puno skloniji sporom pristupu Bidenove administracije, gdje su polako povećavali šta Ukrajina može napraviti. Ali potpuno poštujem stav koji tvrdi da je ovo ludost, da je previše konzervativno.
RSE: Želim Vas pitati o nedavnom samitu NATO-a u Washingtonu. Bili ste jedan od potpisnika pisma objavljenog u Guardianu u kojemu se tvrdilo da bi bilo nepromišljeno za NATO da pozove Ukrajinu da se pridruži vojnom savezu, ali u istom se nije ponudilo alternativno rješenje koje bi moglo zaštititi Ukrajinu od ruske agresije. Možete li ponuditi alternativu? Šta biste ponudili zauzvrat ako Ukrajina odustane od težnji da se pridruži NATO-u?
Wohlforth: Moje razumijevanje i to pismo mogu imati različite poglede. Ne mogu govoriti u ime svih, mislim, slažemo se s onim što piše u tekstu. Ne možete sada obećati članstvo u NATO-u zbog ovoga što sam upravo rekao i pozivam vas da nađete bilo kakav dokaz za suprotno. Samo sam rekao da je američki zvanični stav, koji se vjerovatno neće promijeniti, da nije spreman da se bori protiv Rusije oko Ukrajine. To je ono što članstvo u NATO-u znači.
Dakle, razgovor o članstvu Ukrajine u NATO-u je skretanje od stvarne politike. A stvarna politika koja bi mogla pomoći da se odgovori na Vaše pitanje je ona koju je [odlazeći generalni sekretar NATO-a] Jens Stoltenberg predložio, a to je ono što smo trebali isporučiti u Washingtonu: dugoročna, vjerodostojna predanost nastavku pomaganja Ukrajini kako bi Putin znao da je Zapad u ovome na duge staze.
Nažalost, nemamo politički konsenzus za tu dugoročnu predanost. I moramo nastaviti voditi bitku za dobivanje pomoći Ukrajini svakih šest mjeseci ili svake godine. To je najgori mogući ishod. I ono što bih rekao – razlog zbog kojeg sam stavio svoje ime na to pismo je zato što razgovor o širenju NATO-a na Ukrajinu u potpunosti neće riješiti problem. Govore te uzvišene riječi, ali nisu u stanju isporučiti ono što Ukrajina stvarno treba, a to je dosljedan, vjerodostojan, dugoročni program pomoći. To je ono što bismo trebali učiniti. Mislim da sebi možemo to priuštiti.
Ne slažem se s J. D. Vanceom da to sebi ne možemo priuštiti. Mislim da možemo i da nam je to u interesu. Kad bi Putin znao da ćemo sljedećih deset godina, budu li se i dalje borili, mi biti tu, promijenio bi svoju procjenu o uslovima pregovora u ratu.
RSE: Vratimo se na pismo. U njemu se navodi da "neki tvrde da bi čin ulaska Ukrajine u NATO odvratio Rusiju da ikada ponovo izvrši invaziju na Ukrajinu. To su samo puste želje". Ali što je s Baltikom? Poljskom? Finskom? Švedskom? Cijela poenta zašto su htjeli da postanu članice NATO-a je da budu sigurne i zaštićene u budućnosti. Dakle, kakvu budućnost vidite kada su u pitanju NATO i Ukrajina?
Wohlforth: Prije svega, državu ne činite sigurnom jednostavnom objavom da je članica NATO-a. Da budem iskren, Sjedinjene Države i NATO prihvatili su baltičke države prije nego što je NATO imao ikakav vjerodostojan način da ih odbrani. U neku ruku to još uvijek nije slučaj, ali ima drugih načina na koje može odgovoriti Rusiji, vjerovatno kao odgovor na ruski upad u te zemlje.
Dakle, dodavanje zemlje veličine Francuske s velikom granicom s Rusijom u savez kada nemate političku volju, nemate kapacitet da je odbranite, je suludo. Ali mogu li postojati druge garancije koje bi se mogle ponuditi Ukrajini kao dio rješenja rata? Sigurno. I mogu li ličiti na članstvo u NATO-u? Možda.
Zaista, kada sam potpisao pismo, uglavnom sam bio protiv ideje da se najavljuje neizbježna NATO budućnost za Ukrajinu, što su zapravo rekli u Washingtonu. Postoji mogućnost da biste u nekom budućem rješenju mogli stvoriti situaciju u kojoj bi Ukrajinu mogle braniti Sjedinjene Države i njihovi saveznici u Evropi. Ali sada to ne može biti slučaj. Ne želim isključiti mogućnost da bi jednog dana u budućnosti to moglo biti moguće.
Međutim, postoji mnogo različitih načina pružanja sigurnosti zemljama koji ne uključuju nužno obaveze NATO-a prema 5. članu (da se napad na jednu članicu NATO-a smatra napadom na cijelu Alijansu). I mislim da se to treba razmotriti kao mogući dio rješenja.
RSE: Vjerujete li da se bez čvrste sigurnosne garancije mir u Ukrajini može dugoročno održati?
Wohlforth: Mislim da će biti vrlo teško, ali smatram da je moguće uglavnom zato što se Ukrajina pokazala kao izuzetno čvrsta, odbrambena zemlja. Sada će joj biti nevjerovatno teško vratiti teritoriju koju joj je Rusija nasilno uzela. Ali zauzeti Ukrajinu, poraziti Ukrajinu, ko to želi preuzeti? Ko se želi boriti protiv Ukrajine? Ja ne želim. Ona je vrlo jaka zemlja. Oni se brane na starinski način, a to je da se brane, naravno, uz veliku materijalnu pomoć. To je, za mene, najosnovnije sredstvo odvraćanja od Rusije – i to vrlo kredibilno.
Facebook Forum