U petak uveče se u Londonu svečano otvaraju 30. Olimpijske igre. Sve je spremno, osim nekih malih neugodnosti, kakav je na primjer štrajk taksista. Radio SE u četvrtak vam međutim nudi nekoliko naputaka o tome: što biste morali znati o običajima i navikama Britanaca, ukoliko odlazite na Ljetnje igre.
Većina ljudi, na osnovu filmova, imaju dojam da su u Britaniji, u govoru, prisutna tri akcenta. Onaj „engleskog gospodina“, kako govori Hugh Grant, "škotsko-irskog junaka“ poput Mel Gibsona, te londonskog uličara kakvim se glasa Dick Van Dyke. Ali u stvarnosti, Velika Britanija ima bogat mozaik mnogo različitih naglasaka. U pograničnim područjima, akcenat se na primjer mjenja dok predjete ulicu, ili most. Osim toga, zadnjih se decenija udomaćio i naglasak multikulturalnog Londona, pod utjecajem useljenika s Kariba, Južne Azije ili zapadne Afrike.
Jedno od nezaobilaznih obilježja Londona svakako je Bobby, ulični policajac. Malo ko međutim zna da je svoje ime dobio po osnivaču Metropolitan policije, sir Robertu, dakle skraćeno – Bobbyju, koji je snage reda ustanovio 1829. godine. Stavio im je na glavu kacigu iz viktorijanskog doba, i nije im dao oružje. No njihovu popularnost širom svijeta je raširila TV serija Dixon iz Dock Green-a. Četrdeset godina kasnije londonski su policajci mnogo mišićaviji i ne nose oružje „po defaultu“, nego kad zatreba. Valjda im je palica dovoljan autoritet.
Britansko je društvo, tradicionalno, podijeljeno u tri klase: viša, srednja i najniža. Za razliku od ostatka svijeta, na otoku se i dalje drži do toga, barem verbalno. Cijeli je svijet podijeljen na klase, „ali to je kod nas opsesivno“ reći će vam Britanci. Baš kao što su Amerikancima rasne razlike.
Hvalisanje vulgarno
Pubovi i pivnice su nešto što je vrlo autentično britansko. I što Britanci koriste bez posustajanja. Nikakvi internet kafei ne mogu zamijeniti ovu, skoro pa kulturnu instituciju, s visokim, izgraviranim stropovima i viktorijanskim prozorima.
Englezi su Britanci, mada mnogi od njih misle da su najbritanskiji. Ali nisu, i nemojte to javno govoriti jer možete naići na Škota ili Velšanina koji smatra da su oni izvorni Britanci. Ima naravno i onih Škota ili Velšana koji se ne smatraju suviše britanskim, ali pouzdano znaju da nisu Englezi.
Irci misle i jesu samo Irci, osim onih koji su sjeverni Irci. Neki od njih reći će vam da su i Irci i Britanci.
Svi oni mogu igrati kriket za Englesku, iako nisu Englezi. Baš kao i južnoafrikanci. Iako su samo bili engleska kolonija. Valja zato biti oprezan što ćeš kome reći da jeste ili nije, ukoliko nisi potpuno siguran s kim razgovaraš. Skoro pa kao na Balkanu.
Novine u Britaniji nisu samo za prenošenje vijesti, nego i za njegovanje poznatog britanskog humora. Ovo je zemlje koja je izmislila tabloide. Ali budite oprezni kod započinjanja spontane komunikacije.
Britanci to ne smatraju dobrim vaspitanjem. Usudite li se progovoriti sa strancem u metrou na primjer, dočekaće vas ledeni odijum tišine, jer rušite sve etikete ponašanja.
Hvalisanje i samopropaganda smatra se u Britaniji krajnjom nepristojnošću i vulgarnošću. E pa, dobro došli.
Većina ljudi, na osnovu filmova, imaju dojam da su u Britaniji, u govoru, prisutna tri akcenta. Onaj „engleskog gospodina“, kako govori Hugh Grant, "škotsko-irskog junaka“ poput Mel Gibsona, te londonskog uličara kakvim se glasa Dick Van Dyke. Ali u stvarnosti, Velika Britanija ima bogat mozaik mnogo različitih naglasaka. U pograničnim područjima, akcenat se na primjer mjenja dok predjete ulicu, ili most. Osim toga, zadnjih se decenija udomaćio i naglasak multikulturalnog Londona, pod utjecajem useljenika s Kariba, Južne Azije ili zapadne Afrike.
Jedno od nezaobilaznih obilježja Londona svakako je Bobby, ulični policajac. Malo ko međutim zna da je svoje ime dobio po osnivaču Metropolitan policije, sir Robertu, dakle skraćeno – Bobbyju, koji je snage reda ustanovio 1829. godine. Stavio im je na glavu kacigu iz viktorijanskog doba, i nije im dao oružje. No njihovu popularnost širom svijeta je raširila TV serija Dixon iz Dock Green-a. Četrdeset godina kasnije londonski su policajci mnogo mišićaviji i ne nose oružje „po defaultu“, nego kad zatreba. Valjda im je palica dovoljan autoritet.
Britansko je društvo, tradicionalno, podijeljeno u tri klase: viša, srednja i najniža. Za razliku od ostatka svijeta, na otoku se i dalje drži do toga, barem verbalno. Cijeli je svijet podijeljen na klase, „ali to je kod nas opsesivno“ reći će vam Britanci. Baš kao što su Amerikancima rasne razlike.
Hvalisanje vulgarno
Pubovi i pivnice su nešto što je vrlo autentično britansko. I što Britanci koriste bez posustajanja. Nikakvi internet kafei ne mogu zamijeniti ovu, skoro pa kulturnu instituciju, s visokim, izgraviranim stropovima i viktorijanskim prozorima.
Englezi su Britanci, mada mnogi od njih misle da su najbritanskiji. Ali nisu, i nemojte to javno govoriti jer možete naići na Škota ili Velšanina koji smatra da su oni izvorni Britanci. Ima naravno i onih Škota ili Velšana koji se ne smatraju suviše britanskim, ali pouzdano znaju da nisu Englezi.
Irci misle i jesu samo Irci, osim onih koji su sjeverni Irci. Neki od njih reći će vam da su i Irci i Britanci.
Svi oni mogu igrati kriket za Englesku, iako nisu Englezi. Baš kao i južnoafrikanci. Iako su samo bili engleska kolonija. Valja zato biti oprezan što ćeš kome reći da jeste ili nije, ukoliko nisi potpuno siguran s kim razgovaraš. Skoro pa kao na Balkanu.
Novine u Britaniji nisu samo za prenošenje vijesti, nego i za njegovanje poznatog britanskog humora. Ovo je zemlje koja je izmislila tabloide. Ali budite oprezni kod započinjanja spontane komunikacije.
Britanci to ne smatraju dobrim vaspitanjem. Usudite li se progovoriti sa strancem u metrou na primjer, dočekaće vas ledeni odijum tišine, jer rušite sve etikete ponašanja.
Hvalisanje i samopropaganda smatra se u Britaniji krajnjom nepristojnošću i vulgarnošću. E pa, dobro došli.
