Bh. sportska javnost još uvijek uživa u pobjedi nad Izraelom u zeničkoj utakmici prošlog petka. Međutim, malo kome je bilo poznato da se tamo desio nevjerovatni navijački skandal. Na ulicama je gažena izraelska zastava, pjevano Palestini, izricane smrtne prijetnje Jevrejima, pljuvana i psovana izraelska himna i ko zna šta sve ne. U vezi sa tim razgovaram sa piscem i publicistom Ahmedom Burićem, jednim od najboljih poznavalaca ovdašnjih sportskih i ostalih prilika.
RSE: Zahvaljujući, prije svega, našim kolegama, a i nekim nadležnim organima, do šire javnosti obično rijetko dolaze svi detalji u vezi sa atmosferom koja prati neka velika sportska okupljanja. Osobno sam bio i zblanut i zgranut poslije prošlosedmične utakmice u Zenici.
Burić: Čini mi se da tu postoji jedan konsenzus oko toga da se prema navijačima ne ide brutalno i iskreno, kao prema ostalim dijelovima društva, kao da oni imaju jedan popust. Čini mi se da pravimo previše ustupaka prema takvim stvarima.
RSE: Odakle ti silni destruktivni porivi, ti izlivi netrpeljivosti, mržnje, prijetnje. Jednostavno mi se čini da to nije korelativ, neki nesretni odjek navijačke strasti, potreba da se svojima pomogne, nego da je izvor negdje drugdje?
Burić: Ako misliš na frustraciju sa političke strane i sa činjenicom da je život u dijaspori kovanje, kako bi to rekao Nabokov, nerealnih planova u zemlji koju si ostavio. Sarajevski navijači su pokazali manje-više jedan stepen svijesti i nadam se da će to potrajati. Nije bilo prevelikih ekscesa, nije bilo onoga što ne volimo gledati.
S druge strane postoji afekt velikog broja navijača koji dolaze iz dijaspore i koji na neki način želi da pokaže taj svoj patriotski naboj. Tu vrlo često dolazi do nekih egzaltacija. Ne želim nikoga da optužujem, ali možda i ovo dolazi sa te strane.
Sa treće strane, to nije posao ni Bude Vukobrata, ni Radija Slobodna Evropa, ni Radio Sarajeva ni Ahmeda Burića. Ovo bi trebao biti posao ljudi koji direktno surađuju sa UEFA-om i rade u Nogometnom savezu BiH. Međutim, njih volšebno nema. Oni nestanu na svojim zatvorenim brifinzima, gdje sebe hvale u beskraj i šalju UEFA-i izvještaje.
Možda sam neinformiran, ali nikada nisam čuo da se neki službenik saveza pokušao dogovoriti sa navijačima, napravio neki kanala na društvenoj mreži na kojoj bi progovorio o tim problemima, šta njih muči, šta njih tišti, kakvi su oni, šta su njihove želje. To funkcionira po istom principu kako autizirano funkcioniraju naše vlasti. To su nekakvi otuđeni centri moći. U tom smislu je nerealno očekivati da se i navijači drugačije ponašaju.
RSE: Ovo nije prvi slučaju ovakvog antisemitskog ponašanja. Nedavno je to bilo u Beču. Sjećam se jednog davnog rasističkog hukanja na istom ovom mjestu i bolesnog opravdanja fudbalskih zvaničnika poslanog ka UEFA-i kako se kod nas tim hukanjem priziva svevišnjeg. Sjećaš li se toga?
Burić: Mi smo malo na Balkanu pomjerili kriterije po tom pitanju. Kada je Josip Šimunić na Maksimiru pred grupom od 20.000 navijača podigao ruku u fašistički pozdrav, istovremeno je predsjednica države rekla da je atmosfera na toj utakmici bila veličanstvena. Naši vlastodršci su stvarno raskošni u opravdavanju idiotluka koje ovdje masa radi. To oni ne rade zato što vole masu, nego zato da mogu njom upravljati i ostvarivati svoje ciljeve.
Mi, ipak, živimo u zemljama gdje su osnovni principi, pa i ljudska prava, duboko prekršeni. Umjesto vladavine zakona i ljudskih prava postoji konsenzus između vlasti i nacije u koji je, bez njegovog znanja, uključen Bog, u kojem se svi kriju iza metafizičkih i apsolutnih autoriteta, a pri tom fizički neviđeno grabe. Kod nas je situacija takva da se oni zaklinju u neku priču o prizivanju Svevišnjeg, a pri tom to njih ne zanima. Njih zanima samo da isisaju te resurse.
RSE: Meni je zapanjujuća reakcija domaćih političara. Duša me boli od činjenice da intelektualci sa prezirom od svega okreću glavu.
Burić: Biti intelektualac ne znači imati katedru trideset godina i nešto govoriti svojim studentima i nikad se više ne pomjeriti sa te katedre. Biti intelektualac znači kritički misliti, pisati, objavljivati, buditi javnost. Ne vidim tu baš nešto intelektualaca. To je, ipak, grupa sinekurista, koju mi podrazumijevamo i koja okreće glavu od suštinskih problema ovoga društva.
RSE: Kolege sa početka priče kao da smatraju patriotskom obavezom da prikriju ono što bi trebali razotkriti.
Burić: To je taj konsenzus o kojem smo govorili. Jednom sam napisao da sam u Mareu, u Parizu, doživio da je iz neke trgovine, koja je prodavala jevrejske suvenire, iskočio dječak, prostro prolaznicima pred noge palestinsku zastavu i pozvao nas, koji smo u tom trenutku bili turisti, da gazimo po tome. Za pet minuta je došla policija i odvela ga. Bez obzira što je tamo unaokolo bio veliki broj Jevreja jer su Jevreji tamo većinom vlasnici tog kvarta, niko nije gazio po palestinskoj zastavi. Znači da se civilizacijski nivo diže utjecajem javnosti. Nadam se da ovaj razgovor ide u tom smislu i da će on eventualno pomoći da se uticajem javnosti takve stvari ne događaju. Istina, ne vjerujem da bi Jeruzalem Post izvijestio da niko nije gazio po izraelskoj zastavi kad bi se to i dogodilo, ali to je već druga priča.
Mi, tim mislim na građane BiH, u tom smislu ne trebamo biti kao oni. Cijeli taj fudbalski koncept svijeta treba biti različit. U tom registru se novinari ne trebaju solidarizirati sa huliganima, nego pokušati, u interakciji sa ostalim dijelovima društva, uticati da i mi jednom reagiramo kao ljudi u Parizu kojima je pod noge podmetana palestinska zastava. Iako, to nije posao novinara, nego Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine.
RSE: Meni je opet pred očima ona grozomorna svastika sa Poljuda. Ona je, čini se, tek finale procesa koji traje, o kojem si već nešto malo govorio. Pojavila se tek pošto je hrvatska sportska i politička elita elegantno prelazila preko nekih pojavnih oblika onoga što kukasti krst zapravo simbolizira.
Burić: Ono što se gurne pod tepih, misli se da će vječno ostati pod tepihom. To je naš problem. Kad počneš toliko stvari gurati pod tepih, shvatiš da se ih toliko nagomilalo i da se polako gomilaju pred vrata. Tako je bilo i sa hrvatskom javnošću. Davor Šuker je uredno išao na grob Paveliću, Kolinda Grabar - Kitarović je govorila da je atmosfera veličanstvena, iako 20.000 ljudi uzvikuje - Za dom spremni. Cijela ikonografija fašističkih recidiva biva dočekana blagonaklono i sa šutnjom. Pravda se to nestaštvom.
Kada se komotno ponašaš prema tim stvarima, onda te one ruknu u leđa. Ta svastika je posljedica toga. Ta svastika na Poljudu je kondenzovano i jasno zlo koje poručuje da, ukoliko se jednom zažmiri, drugi put zažmiri, treći put možete očekivati da vam veliki simbol zla prekrije čitav teren, čitavu zemlju i čitav mentalitet. To je ono o čemu trebaju razmišljati, kako pravosudni organi, tako i intelektualci, ali i taj neko ko se potpisuje pod nogometne titule, a da ne govorimo o našim kolegama koji, solidarizirajući sa tim stvarima, zapravo staju u red onih koji to čine.
RSE: Stiče se dojam da su se ljudi u Hrvatskoj opasuljili poslije ove svastike, ali imam dojam da kod nas još uvijek traje šutnja iz nerazumijevanja da se dirnulo u jednu više nego osjetljivu ranu.
Burić: Vjerovatno. Ta cijela stvar oko nas je rovita jer je svjetski položaj takav da nam nikako ne ide na ruku. Vidite šta se događa na Bliskom istoku, vidite neodgovornost Zapada u tome što je učinio u ostatku svijeta. U zapuštenim muslimanskim društvima se događa ono što se događa. U tom smislu se naravno ide za solidarizacijom, za najnižim strastima. Naravno da će se dogoditi ono što se dogodilo.
Ono što je trebalo uraditi i ono u čemu su zakazali u dobroj mjeri i ulema i intelektualci, koje mi stalno prizivamo, ne znajući šta tačno mislimo pod tim, jeste da se ljudima objasni da je bilo kakva mržnja, a pogotovo mržnja prema nekima tamo, uvijek okrenuta protiv onoga ko mrzi. Umjesto da smo išli za tim stvarima, mi smo se bavili zataškavanjem, da bi sada izašle na vidjelo. Svaka solidarizacija sa terorizmom, udara onoga ko se s njim solidarizira. To treba znati.
S druge strane, blagotvornost i blagonaklonost međunarodne zajednice prema nama bi se morala više ogledati u suštinskoj saradnji sa ljudima i institucijama koje se ovdje zalažu za civilizacijske principe, nego za napametno provođenje takozvanih projekata u kojima većina sredstava opet završi u džepovima onih koji su i pokrali ovu zemlju i u džepovima posvemašne birokracije. U tom smislu nešto više sluha sa svih strana je neophodno potrebno, ako za taj sluh još uvijek nije kasno jer je krik naprosto zaglušujući.
