Može li Bosna i Hercegovina, u kojoj se ne provode odluke Ustavnog suda, računati na ubrzaniji proces integrisanja? Želi li Evropska unija imati u svom društvu državu u kojoj se sve otvorenije ne poštuje vlastita, najviša pravosudna institucija? O tome govori Faris Vehabović, sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
RSE: Gospodine Vehaboviću, rad Ustavnog suda BiH prate različita osporavanja koja ruše njegov ugled - od višegodišnjeg neprovođenja odluka, negativnih komentara na račun pojednih sudija a posebno stranih, do jasne poruke iz Republike Srpske da neće biti provedena ni posljednja odluka ovog suda koja se odnosi na Zakon o praznicima ovog entiteta. Ako tome dodamo šestogodišnje ignorisnje, odnosno neprovođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u već famoznom predmetu Sejdić – Finci, može li Bosna i Hercegovina, s takvim teretom, biti ozbiljan kandidat za članstvo u Evropskoj uniji?
Vehabović: Nisam optimista, iskreno govoreći, s obzirom na ovaj novi razvoj situacije vezano za Ustavni sud, jer nema apsolutno nikakve šanse bilo koja država da postane članica Evropske unije, da postane kandidat, a da na ovaj način tretira svoje najviše pravosudne institucije. Apsolutno nema šanse. Nema šanse da država postane članica Evropske unije, a istovremeno traži i zalaže se da se u Ustavni sud uvede sistem etničkog odlučivanja, sistem teritorijalnog odlučivanja, dakle, entitetsko odlučivanje. To su apsolutno neprihvatljive stvari, kad se govori o djelovanju sudskih instanci. Sasvim je druga priča ako bi se to odnosilo isključivo na pitanja koja su usko vezana za ostvarivanje prava konstitutivnih naroda ili ostvarivanja prava određenih teritorijalnih jedinica. Ali, o čisto pravnim pitanjima odlučivati po etničkim linijama i odlučivati po osnovu teritorijalne pripadnosti, to je neprihvatljivo.
RSE: To znači da se ne radi samo o nepoštivanju pojedinačnih odluka?
Vehabović: Nepoštivanje odluka Ustavnog suda je ustvari nepoštivanje Ustava. Nepoštivanje Ustavnog suda kao institucije je isto tako nepoštivanje Ustava. Pokušaji da se nekim zakonima promijeni struktura Ustavnog suda, da se izbace sudije stranci, isto je tako nepoštivanje Ustava. Svako onaj koji to radi, mora da bude spreman da, ako želi da promijeni pitanje položaja, sastava Ustavnog suda, mora promijeniti Ustav. I to je vrlo jasno rečeno, jer ovo nije prvi pokušaj da se tako nešto radi sa Ustavnim sudom.
RSE: Ima li primjera iz drugih zemalja sa sličnim problemomu procesu integrisanja?
Vehabović: Imate čitav niz primjera država koje su u svom procesu približavanja Evropskoj uniji, u procesu integracija, imale problema sa svojim pravosuđem, sa svojim sudskim institucijama. I nikad nijedna od tih država nije postala članica dok taj problem riješila, odnosno dok nije osigurala njihovu punu neovisnost i nepristrasnos, da bi mogle da rade svoj posao, da bi mogle da rade ono što prije svega građani od njih očekuju, a ne određene političke strukture.
RSE: Strane sudije u Ustavnom sudu BiH – samo je jedan od problema koji se naglašava u posljednje vrijeme. Šta Vi mislite o tome?
Vehabović: To je pitanje o kojem se treba odlučiti u okviru Bosne i Hercegovine. I to se može riješiti, nikako nije problem. Međutim, mora se znati da je za takvu avanturu potrebno promijeniti Ustav. Svi oni koji kažu da se to može zakonom, dovode ljude u zabludu. Postoji taj tekst zakona koji se vrti već deceniju po raznoraznim institucijama, i pokušaj da se eliminišu sudije stranci uvijek je nailazio na tumačenje da je za takvo nešto neophodno promijeniti Ustav. Ustavna odredba je u tom dijelu vrlo jasna. Kaže se, doslovno, da se može riješiti kroz donošenje zakona od strane Parlamentarne skupštine drugačiji način izbora sudija koje imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Dakle, ne dovodi se u pitanje postojanje međunarodnih sudija, već se može samo zakonom riješiti drugačiji način izbora, dakle, da ih ne imenuje više predsjednik Evropskog suda, već da ih imenuje, ne znam, Predsjedništvo, Parlament, bilo ko, nebitno, onaj koga odredi Parlamentarna skupština BiH. Ali se ne dovodi u pitanje njihovo postojanje u Ustavnom sudu. Dakle, za takvo nešto potrebno je promijeniti Ustav. Da li postoji spremnost da se mijenja Ustav na ovom pitanju, čisto sumnjam.
RSE: Da se vratimo odlukama Ustavnog suda koje nisu provedene, a njih je oko devedeset. Zbog čega se to toleriše i ko je odgovoran za rušenje ugleda i autoriteta Ustavnog suda?
Vehabović: Svi smo mi na neki način doprinijeli tome da umanjimo značaj odluka Ustavnog suda, da umanjimo njegov rad. Jednostavno pristajemo na takvo ponašanje koje traje već godinama. Ne radi se samo o tzv. političkim presudama. Tu ima i drugih predmeta koji nisu izvršeni. Na takav način se potkopavaju temelji autoriteta, ne bih rekao postojanje Ustavnog suda, to apsolutno nije upitno. Potkopava se autoritet Ustavnog suda, što nije dobro. Naravno, sve one institucije koje označi Ustavni sud kao odgovorne, kao institucije dužne da provedu odluke Ustavnog suda, krive su za ovakvo stanje. Krivo je Tužilaštvo koje nije poduzelo zakonom propisane obaveze, Tužilaštvo da reaguje nakon što Ustavni sud dostavi rješenje. Ustavni sud u svakom predmetu prati do kraja proces izvršenja njegove odluke. I kad proteknu rokovi, utvrdi da li je odluka izvršena ili nije izvršena. Takvo rješenje, ukoliko nije izvršeno, dostavlja Tužilaštvu. Dakle, niko ne može reći da nije znao, jer svaki put kad protekne rok, kad se odluka ne izvrši ili se djelomično izvrši, Ustavni sud dostavi obavijest u vidu rješenja Tužilaštvu na daljnje postupanje. Daljnje postupanje ne ovisi o Ustavnom sudu. Daljnje postupanje ovisi isključivo o Tužiteljstvu BiH.
RSE: Šta može preduzeti bh Tužiteljstvo?
Vehabović: Može da ispita sve okolnosti i ko je odgovoran, ko treba da izvrši presudu i preduzme zakonom propisane mjere. Ništa drugo. Dakle, samo da radi svoj posao.
RSE: Kako se tretira neprovođenje odluka Ustavnog suda ?
Vehabović: Kao krivično djelo za koje se može izreći čak i zatvorska kazna. Zaista se pitam da li bismo bili u ovakvoj situaciji da je jedan predmet do kraja okončan vezano za izvšenje odluke Ustavnog suda koji bi eventualno rezultirao zatvorskom kaznom, da li bismo mi danas pričali o tome. Ja mislim, sasvim sigurno ne bismo, jer ovo je situacija koja je tipično ogledalo nas i kako se mi odnosimo, svi zajedno, prema institucijama. Svaku priliku koristimo da što je moguće više umanjimo značaj tih institucija. Iz kog razloga – nije mi jasno.
