Bogato bosanskohercegovačko jezičko naslijeđe dovoljan je razlog da se 21. februar, Međunarodni dan maternjeg jezika koji je proglasio UNESCO, obilježava i u Bosni i Hercegovini. Nažalost, rasprave o jeziku dugi niz godina, umjesto stručnih, obilježene su političkim stavovima.
Dan maternjeg jezika protiče neopaženo, jedino se u nekim srednjim školama obilježava kako bi se naglasilo da jezici kojim se govori u BiH ne smiju razdvajati nego spajati.
„Jezik treba primarno doživjeti i razumijevati kao nešto što ljude međusobno zbližava u komunikaciji - da nam jezik bude neki osnovni prostor u kojem ćemo ostvarivati i vlastiti pogled na svijet i svoju životnu filozofiju i svoju radost u životu i sve ono što je najvažnije i najbitnije“, kaže Hadžem Hajdarević iz Instituta za jezik.
Nakon raspada bivše Jugoslavije, od srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog, u BiH su nastala tri jezika - bosanski, hrvatski i srpski. Ali, i danas, kao i prije dvadesetak godina, žele se naglasiti samo razlike, ističe lingvista Josip Baotić:
„U cijelom ovom kompleksu jezičkih pitanja, koja su ustvari od devedesetih na ovamo bila u centru pažnje, mi imamo zloupotrebu jezika, umjesto ustvari nastojanja da afirmiramo jezik. Od 1990. godine pa naovamo u jeziku BiH se nije uradilo za ovih 20 godina koliko se u prosjeku radilo za jednu godinu od sedamdesetih do devedesetih godina. A to znači da jezik ne zanima nikoga suštinski, nego isključivo politički – da ostvari druge ciljeve, a ti drugi ciljevi, kako ih ja vidim, nastavak su dezintegracije društva i zajednice.“
Ulogu politike, tamo gdje joj nije mjesto, naglašava i književnik Dragan Marijanović:
„Politika ne bi smjela imati apsolutno ništa s tim, nego znanost, i to kompetentna znanost koja će to razvijati, a ne upropaštavati. Nažalost, politika je uspjela - jer politika je đavo, politika je tinta koja se širi po vrču vode i ulazi u svaku poru - neke znanstvene krugove naprosto zavesti i staviti ih pod svoju komandu, a govori se, recimo, o jeziku.“
U vrijeme pripreme i popisa stanovništva u oktobru prošle godine oživjele su rasprave o jezicima u BiH, a na udaru je posebno bio bosanski, za kojeg je predsjednik RS Milorad Dodik izjavio da ne postoji. Bošnjaci mogu imati svoj jezik, ali on se mora zvati bošnjački, poručio je Dodik.
„Odjednom u ratnim zbivanjima nametnut je bosanski jezik – i on pokušava da oživi i da stekne pravo građanstva. Mnogi, čak i institucije, prihvataju olako priču o bosanskom jeziku. Nema bosanskog jezika.“
Među brojnim argumentima kako Dodik nije u pravu izdvajamo riječi Dževada Jahića, profesora s Filozofskog fakulteta u Sarajevu:
„Naravno da Bošnjaci bez ikakvih dilema govore bosanskim jezikom, služe se bosanskim jezikom. I na sreću, naša književnost je na bosanskom jeziku. Tu su velika umjetnička dostignuća. Naši najbolji pisci već decenijama, pa i vijekovima pišu na bosanskom jeziku. Pa zar bismo sada mi ušli u polemike da jedan političar, ne znam ni ja da li možemo nazvati tako te ljude, sada navodno dovodi u pitanje nešto od toga? To je zaista žalosno.“
Na dan maternjeg jezika pitali smo građane kojim jezikom govore:
A da li se svi oni dobro razumiju:
Ponovo Dragan Marijanović:
„Ljudi se sporazumijevaju lako, samo što je činjenica da ljudi ne vole da ih neko ispravlja i da neko jezik koji oni zovu tako kako ga zovu naziva nekim drugim jezikom. Tu su ljudi u pravu. Ali u biti oni govore jednim istim jezikom, sa nešto malo, mi to zovemo, razlika u standardima, a ja bih radije primjerenije nazvao običajnim nekim razlikama. Neko kaže kahva, neko kava, neko kafa. A mi od jedne banalne stvari pravimo cijelu priču.“
Dan maternjeg jezika protiče neopaženo, jedino se u nekim srednjim školama obilježava kako bi se naglasilo da jezici kojim se govori u BiH ne smiju razdvajati nego spajati.
„Jezik treba primarno doživjeti i razumijevati kao nešto što ljude međusobno zbližava u komunikaciji - da nam jezik bude neki osnovni prostor u kojem ćemo ostvarivati i vlastiti pogled na svijet i svoju životnu filozofiju i svoju radost u životu i sve ono što je najvažnije i najbitnije“, kaže Hadžem Hajdarević iz Instituta za jezik.
Nakon raspada bivše Jugoslavije, od srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog, u BiH su nastala tri jezika - bosanski, hrvatski i srpski. Ali, i danas, kao i prije dvadesetak godina, žele se naglasiti samo razlike, ističe lingvista Josip Baotić:
„U cijelom ovom kompleksu jezičkih pitanja, koja su ustvari od devedesetih na ovamo bila u centru pažnje, mi imamo zloupotrebu jezika, umjesto ustvari nastojanja da afirmiramo jezik. Od 1990. godine pa naovamo u jeziku BiH se nije uradilo za ovih 20 godina koliko se u prosjeku radilo za jednu godinu od sedamdesetih do devedesetih godina. A to znači da jezik ne zanima nikoga suštinski, nego isključivo politički – da ostvari druge ciljeve, a ti drugi ciljevi, kako ih ja vidim, nastavak su dezintegracije društva i zajednice.“
Ulogu politike, tamo gdje joj nije mjesto, naglašava i književnik Dragan Marijanović:
„Politika ne bi smjela imati apsolutno ništa s tim, nego znanost, i to kompetentna znanost koja će to razvijati, a ne upropaštavati. Nažalost, politika je uspjela - jer politika je đavo, politika je tinta koja se širi po vrču vode i ulazi u svaku poru - neke znanstvene krugove naprosto zavesti i staviti ih pod svoju komandu, a govori se, recimo, o jeziku.“
U vrijeme pripreme i popisa stanovništva u oktobru prošle godine oživjele su rasprave o jezicima u BiH, a na udaru je posebno bio bosanski, za kojeg je predsjednik RS Milorad Dodik izjavio da ne postoji. Bošnjaci mogu imati svoj jezik, ali on se mora zvati bošnjački, poručio je Dodik.
„Odjednom u ratnim zbivanjima nametnut je bosanski jezik – i on pokušava da oživi i da stekne pravo građanstva. Mnogi, čak i institucije, prihvataju olako priču o bosanskom jeziku. Nema bosanskog jezika.“
Među brojnim argumentima kako Dodik nije u pravu izdvajamo riječi Dževada Jahića, profesora s Filozofskog fakulteta u Sarajevu:
„Naravno da Bošnjaci bez ikakvih dilema govore bosanskim jezikom, služe se bosanskim jezikom. I na sreću, naša književnost je na bosanskom jeziku. Tu su velika umjetnička dostignuća. Naši najbolji pisci već decenijama, pa i vijekovima pišu na bosanskom jeziku. Pa zar bismo sada mi ušli u polemike da jedan političar, ne znam ni ja da li možemo nazvati tako te ljude, sada navodno dovodi u pitanje nešto od toga? To je zaista žalosno.“
Na dan maternjeg jezika pitali smo građane kojim jezikom govore:
A da li se svi oni dobro razumiju:
Ponovo Dragan Marijanović:
„Ljudi se sporazumijevaju lako, samo što je činjenica da ljudi ne vole da ih neko ispravlja i da neko jezik koji oni zovu tako kako ga zovu naziva nekim drugim jezikom. Tu su ljudi u pravu. Ali u biti oni govore jednim istim jezikom, sa nešto malo, mi to zovemo, razlika u standardima, a ja bih radije primjerenije nazvao običajnim nekim razlikama. Neko kaže kahva, neko kava, neko kafa. A mi od jedne banalne stvari pravimo cijelu priču.“
