Vanredni sastanak Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koji su zatražili Ujedinjeni Arapski Emirati, održava se u ponedjeljak jer je arapski predstavnik u Vijeću tražio obavezujuću rezoluciju kojom se traži da Izrael prihvati humanitarnu pauzu u borbama u Gazi.
Sat vremena nakon što je Izrael u petak pokrenuo svoje proširene operacije u Gazi, Generalna skupština UN-a od 193 člana glasala je sa 120 za i 14 protiv, a 45 zemalja bilo je suzdržano, ali skupština, koja okuplja sve nacije koje je priznao UN, nema moć donošenja obavezujućih rezolucija, za razliku od 15-članog Vijeća sigurnosti.
U svojoj izjavi tražeći hitan sastanak Vijeća sigurnosti, Ministarstvo vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata istaknulo je "važnost zaštite civila, prema međunarodnom humanitarnom pravu, međunarodnim ugovorima za zaštitu civila i ljudskih prava, te potrebu da se osigura da oni nisu ciljani tokom sukoba”.
Prvo razmatranje situacije u Gazi u Vijeću sigurnosti UN-a 18. oktobra završilo je američkim vetom na nacrt rezolucije čiji je cilj bio osigurati "humanitarnu pauzu" u neprijateljstvima kako bi se omogućila isporuka humanitarne pomoći za civile u Gazi.
Šta Vijeće sigurnosti UN-a može uraditi?
Trenutna situacija u Pojasu Gaze, nakon što Izrael kontinuirano od 7. oktobra bombardira opkoljenu enklavu, potaknula je razna pitanja o Ujedinjenim narodima, posebice o ulozi Vijeća sigurnosti, Generalne skupštine i glavnog tajnika.
Izrael bombardira Pojas nakon napada Hamasa 7. oktobra na izraelske gradove, pri čemu su militanti Hamasa oteli taoce i ubili civile. Pojas Gaze je i prije 7. oktobra bila opkoljena teritorija.
Funkcije i ovlasti Vijeća sigurnosti utvrđene su Poveljom UN-a, temeljnim dokumentom Organizacije. Potpisan je 26. juna 1945. u San Franciscu, na završetku Konferencije Ujedinjenih naroda o međunarodnim organizacijama, a stupio je na snagu 24. oktobra 1945.
Vijeće sigurnosti, sastavljeno od 15 članova – pet stalnih mjesta pripada Kini, Francuskoj, Ruskoj Federaciji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama, s deset nestalnih mjesta koja se rotiraju izborom između ostalih zemalja članica UN-a – tijelo je koje ima glavnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
Ono preuzima vodstvo u utvrđivanju postojanja prijetnje miru, povrede mira ili čina agresije, piše na zvaničnoj stranici UN-a.
Ono što možda niste znali jeste da je prije 1965. godine Vijeće sigurnosti bilo sastavljeno od 11 članova, od kojih je šest bilo nestalnih. Proširenje na 15 članica dogodilo se nakon izmjene članka 23. stavka 1. Povelje usvajanjem rezolucije Generalne skupštine UN-a.
Iako još uvijek postoji oko 60 država članica UN-a koje nikada nisu zasjedale u Vijeću sigurnosti, sve članice UN-a suglasne su prema članku 25. Povelje prihvatiti i provoditi odluke koje je donijelo Vijeće. Drugim riječima, radnje koje poduzima Vijeće obavezuju sve zemlje članice UN-a.
Kad se bavi krizama, Vijeće, vođeno Poveljom UN-a, može poduzeti nekoliko koraka.
Djelujući prema Poglavlju VI. Povelje, Vijeće može pozvati strane u sporu da ga riješe mirnim putem i preporučiti metode prilagodbe ili uvjete rješenja.
Također, može preporučiti upućivanje sporova Međunarodnom sudu pravde (ICJ), koji je nadaleko poznat kao "svjetski sud" i glavno je pravosudno tijelo Ujedinjenih naroda sa sjedištem u Den Haagu u Nizozemskoj.
U nekim slučajevima, Vijeće sigurnosti može djelovati prema Poglavlju VII. Povelje i pribjeći nametanju sankcija ili čak može odobriti, kao posljednje sredstvo, kada su iscrpljena mirna sredstva za rješavanje spora, korištenje sile država članica, koalicija država članica ili mirovnih operacija ovlaštenih od UN-a za održavanje ili obnovu međunarodnog mira i sigurnosti.
Važno je napomenuti da radnje potrebne za provedbu odluka Vijeća sigurnosti za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti poduzimaju sve članice Ujedinjenih naroda ili neke od njih, kako Vijeće sigurnosti može odrediti u skladu s Poglavljem VII.
Prvi put je Vijeće odobrilo upotrebu sile 1950. godine u sklopu onoga što se nazivalo vojnom akcijom prisile, kako bi se osiguralo povlačenje sjevernokorejskih snaga iz Republike Koreje.
Što je "veto" i kako se može koristiti?
Postupak glasovanja u Vijeću sigurnosti vodi se člankom 27. Povelje UN-a koji utvrđuje da svaki član Vijeća ima jedan glas.
Kada se odlučuje o "proceduralnim stvarima", za usvajanje odluke mora biti devet članova. Za sva ostala pitanja potreban je potvrdan glas devet članova "uključujući suglasne glasove stalnih članica".
Drugim riječima, negativan glas bilo koje od stalne petorke (Kina, Francuska, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo ili Sjedinjene Države) može spriječiti Vijeće da usvoji bilo koji nacrt rezolucije koji se odnosi na bitna pitanja.
Od 1946., svih pet stalnih članica - koje se često nazivaju P5 - koristilo je pravo veta u jednom ili drugom trenutku na niz pitanja. Do danas je otprilike 49 posto veta uložio bivši Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, a nakon toga Ruska Federacija (članstvo SSSR-a u Ujedinjenim narodima, uključujući i Vijeće sigurnosti, nastavila je Ruska Federacija), 29 posto u Sjedinjenim Državama, 10 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu i po šest posto u Kini i Francuskoj.
Američki veto od 18. oktobra nije prvi put da pet stalnih članica blokira rezoluciju usmjerenu na ublažavanje humanitarne patnje.
Mnogo je puta od početka sirijskog sukoba 2011. Rusija – kojoj se ponekad pridružila i Kina – uložila veto na rezolucije čiji je cilj dopustiti humanitarnu pomoć u Siriju.
Uloga Generalne skupštine UN-a u pitanjima međunarodnog mira i sigurnosti
Prema Povelji UN-a, Vijeće sigurnosti ima primarnu odgovornost za "održavanje ili ponovno uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti".
Međutim, Generalna skupština, u skladu s člankom 10. Povelje, ima široku ovlast "raspravljati o svim pitanjima ili bilo kojim stvarima unutar djelokruga" Povelje i davati preporuke "o svim takvim pitanjima ili stvarima".
Godine 1962. Međunarodni sud pravde (ICJ) razmatrao je kako bi se članak 10. trebao tumačiti u odnosu na pitanja međunarodnog mira i sigurnosti, u svjetlu primata Vijeća sigurnosti u tom pogledu, piše Just Security.
Sud je rekao da je "sasvim jasno" da uz Vijeće sigurnosti, Generalna skupština "također treba brinuti za međunarodni mir i sigurnost". Štaviše, rečeno je da ovlasti Skupštine "nisu samo opomene" i "nisu ograničene na raspravu, razmatranje, pokretanje studija i davanje preporuka".
Procedura po kojoj se Skupština može sastati na "hitnoj posebnoj sjednici", nakon veta u Vijeću sigurnosti, proizlazi iz Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenje za mir (U4P) iz 1950.
Ta Rezolucija, koju su Sjedinjene Države osmislile kao način kako bi se zaobišao veto Sovjetskog Saveza u vezi s Korejskim ratom, predviđa sljedeće:
- Ako Vijeće sigurnosti, zbog nedostatka jednoglasnosti stalnih članica, propusti izvršiti svoju primarnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti u bilo kojem slučaju kada se čini da postoji prijetnja miru, povreda mira ili čin agresije, Skupština će odmah razmotriti to pitanje s ciljem davanja odgovarajućih preporuka članicama za kolektivne mjere, uključujući u slučaju povrede mira ili čina agresije, upotrebu oružane sile kada je to potrebno.
- Rezolucija navodi da se, ako u to vrijeme ne zasjeda, Opća skupština "može sastati na vanrednoj sjednici", koja će se sazvati "ako to zatraži Vijeće sigurnosti glasovanjem bilo kojih sedam članica ili većinom glasova članice Ujedinjenih naroda".
Rezolucija U4P također je ovlasti Skupštine pomaknula malo dalje u usporedbi s njihovom artikulacijom u Povelji UN-a, eksplicitno predviđajući mogućnost da Opća skupština daje "preporuke za kolektivne mjere".
Godine 2010. Međunarodni sud u Haagu je u svom savjetodavnom mišljenju o Kosovu prihvatio ovu artikulaciju vlastitih ovlasti Skupštine – navodeći da Rezolucija U4P: predviđa da Skupština daje preporuke za kolektivne mjere za obnovu međunarodnog mira i sigurnosti u svakom slučaju kada se čini da postoji prijetnja miru, kršenje mira ili čin agresije, a Vijeće sigurnosti ne može djelovati zbog nedostatka jednoglasnosti stalnih članica.
Nakon Korejskog rata 1950., postupak opisan u Rezoluciji U4P (upućivanje predmeta Generalnoj skupštini, sa zahtjevom za vanrednom sjednicom) korišten je jedanaest puta, posljednji put u februaru 2022. nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Raspoređivanje mirovnih operacija
Mirovne misije su najvidljivije lice rada Ujedinjenih naroda na upravljanju sukobima; od početka 2023. Vijeće sigurnosti nadzire dvanaest operacija na tri kontinenta, koje uključuju gotovo osamdeset osam hiljada uniformiranog osoblja.
Najčešće Vijeće sigurnosti određuje kada i gdje treba rasporediti mirovnu operaciju UN-a, ali povijesno gledano, kada Vijeće nije moglo donijeti odluku, to je učinila Generalna skupština. Na primjer, 1956. uspostavila je prve UN-ove snage za hitne slučajeve na Bliskom Istoku.
Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je pedeset i devet mirovnih operacija u godinama od raspada Sovjetskog Saveza 1991., od kojih su mnoge reagirale na neuspješne države, građanske ratove ili složene humanitarne situacije i raspoređivale su se u zonama sukoba bez prekida vatre, piše Vijeće za inozemne odnose (CFR).
Pod snažnijim mandatima, kombinirali su vojne operacije – uključujući manje restriktivna pravila angažiranja koja dopuštaju zaštitu civila i izbjeglica – s civilnim zadaćama kao što su policija, izborna pomoć i pravna administracija.
Prema povelji UN-a, članice mogu koristiti silu samo u samoodbrani ili ako dobiju odobrenje Vijeća sigurnosti. Međutim, članice i koalicije zemalja često su koristile vojnu silu izvan ovih konteksta.
U aprilu 2022., usred sve većih kritika o nedostatku akcije Vijeća sigurnosti da zaustavi rat u Ukrajini, Opća skupština usvojila je konsenzusom značajnu rezoluciju koja zahtijeva od pet stalnih članica Vijeća da opravdaju svoju upotrebu veta.
Potez je pozdravljen velikim pljeskom, a rezolucija poziva članove Skupštine da se sastanu "unutar deset radnih dana nakon što jedna ili više stalnih članica Vijeća sigurnosti stave veto, kako bi održali raspravu o situaciji u vezi s na koji je stavljen veto".
Pod naslovom Stalni mandat za raspravu Generalne skupštine kada je stavljen veto u Vijeću sigurnosti, na tekstu se radilo dvije godine. Predložio ga je Lichtenstein, a susponzorirale su ga 83 zemlje, uključujući tri stalne članice Vijeća – Francusku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države.
Može li nekoj zemlji biti opozvano članstvo u UN-u?
Članak 6. Povelje glasi: "Člana Ujedinjenih naroda koji je uporno kršio načela sadržana u ovoj Povelji, Generalna skupština može isključiti iz Organizacije na preporuku Vijeća sigurnosti."
To se nikada u povijesti Ujedinjenih naroda nije dogodilo.
Članak 5. predviđa suspenziju države članice: "Članu Ujedinjenih naroda protiv kojeg je Vijeće sigurnosti poduzelo preventivne ili prisilne radnje, Opća skupština može suspendirati korištenje prava i privilegija članstva na preporuku Vijeća sigurnosti. Ostvarivanje ovih prava i povlastica može obnoviti Vijeće sigurnosti".
Osim ako ne pristanu na vlastito izbacivanje ili suspenziju, stalni članovi Vijeća mogu biti uklonjeni samo kroz izmjene i dopune Povelje UN-a.
UN je, međutim, poduzeo korake protiv određenih zemalja kako bi okončao velike nepravde. Jedan primjer je slučaj Južne Afrike i doprinos svjetskog tijela globalnoj borbi protiv apartheida, privlačenjem svjetske pozornosti na nehumanost sustava, legitimiranjem narodnog otpora, promicanjem akcija protiv apartheida od vladinih i nevladinih organizacija, uspostavljanjem embarga na oružje i podupiranje embarga na naftu i bojkota apartheida na mnogim poljima.
Kakva je uloga generalnog tajnika UN-a?
Prvi glavni tajnik Ujedinjenih naroda Trygve Lie nazvao ga je najtežim poslom na svijetu.
Neke od poteškoća leže u opisu posla. Iako je američki predsjednik Franklin D. Roosevelt, nekoliko godina prije osnivanja Ujedinjenih naroda, vidio ulogu glavnog tajnika kao ulogu "svjetskog moderatora", UN-ova povelja upućuje na glavnog tajnika kao na "glavnog administrativnog službenika" tijela.
Dosad je bilo devet generalnih tajnika.
Web stranica UN-a opisuje ulogu glavnog tajnika kao "ravnopravnog diplomata i odvjetnika, državnog službenika i izvršnog direktora".
Glavni tajnik dužan je podržavati vrijednosti Ujedinjenih naroda, čak i uz rizik da izazove države članice. Na primjer, kada su 1999. eskalirale napetosti između Srba i etničkih Albanaca na Kosovu, glavni tajnik Kofi Annan (1997. – 2006.) slavno je rekao da se "nijedna vlada nema pravo skrivati iza nacionalnog suvereniteta kako bi kršila ljudska prava".
Ipak, u knjizi Secretary or General?, Simon Chesterman s Nacionalnog sveučilišta u Singapuru i Thomas M. Franck sa Sveučilišta u New Yorku pišu da se dužnosnika ponekad tretira kao "potrčka i vreću za boksanje", od kojih se očekuje da budu neovisna politička snaga i javni službenik, piše Vijeće za inozemne odnose.
Jedna od najvažnijih uloga koju ima glavni tajnik je korištenje njegovih (do sada u 75-godišnjoj povijesti Organizacije, svih devet glavnih tajnika bili su muškarci) "dobrih usluga" – koraka poduzetih javno i privatno, pozivajući se na njihovu neovisnost, nepristranost i integritet te moć tihe diplomacije, kako bi spriječili nastanak, eskalaciju ili širenje međunarodnih sporova.
U praksi to znači da šef UN-a može koristiti svoj autoritet, legitimitet i diplomatsku stručnost svog višeg tima kako bi se sastao sa šefovima država i drugim dužnosnicima i pregovarao o okončanju sporova između strana u sukobu
Krajem marta 2022. godine, glavni tajnik Antonio Guterres zatražio je korištenje svojih "dobrih usluga" i zatražio od podtajnika Martina Griffithsa, UN-ovog koordinatora za hitnu pomoć, da istraži mogućnost humanitarnog prekida vatre Rusije i Ukrajine.
Prethodni glavni tajnici često su se borili da uravnoteže suprotstavljene interese svoje uloge. Sadašnji dužnosnik António Guterres usredotočio se na klimatske promjene, očuvanje mira i reformu upravljanja UN-om, zaključuje Vijeće za inozemne odnose (CFR).
