Dva mjeseca prije nego što je Kremlj pokrenuo napad na Ukrajinu, fotograf Radija Slobodna Evropa Amos Chapple posjetio je rovove ukrajinske vojske i separatista koje je i tada podržavala Rusija u regiji Lugansk.
Dvije godine kasnije, Ukrajinci koji su preživjeli invaziju prisjećaju se onoga što se dogodilo 24. februara 2022. Fotografije ispod načinjene su u gradiću Popasna i u okolini 6. i 7. decembra, na teritoriji koja je sada pod kontrolom ruskih snaga.
Timur Pliušč
Invazija nije bila potpuno iznenađenje za mene.
Situacija je postala veoma napeta [u regionu Luganska] sedam dana pred invaziju. Granatiranje se dramatično povećalo i neprijatelj je počeo da koristi teško naoružanje. I dalje sam se nadao najboljem, ali sam istovremeno znao da ću biti umiješan u šta god da se desi, jer sam bio na frontu, odnosno "liniji razgraničenja" kako se to zvalo prije 24. februara.
Posebno se sjećam te noći - 24 sata prije invazije. Neprijateljske snage ispalile su rakete na put Pervomajsk-Lisičansk koji nas je povezivao sa područjima u pozadini.
Te noći sam jedva spavao. Bio sam u borbenom vozilu sa zadatkom da pokrivam naše položaje na frontu. Nadišao sam svaku buku i mentalno prešao na sve ono što sam trebao preduzeti u slučaju "crvenog upozorenja".
Sljedeća noć, sa 23. na 24. februar, bila je zapravo prilično mirna. Na Telegramu sam saznao da je velika invazija počela, oko 7.00 ili 8.00 sati ujutro.
Možda zvuči čudno, ali moja prva reakcija je bila da sam duboko udahnuo. Kao što sam već rekao, dugo sam živio sa nepodnošljivom tenzijom znajući da će se nešto dogoditi a da ne znam šta. A onda se to dogodilo.
Znao sam da sam tamo gdje trebam biti. Samo sam morao da obavljam svoje dužnosti.
Postojao je i onaj osjećaj gorčine zbog nedovršenih planova. Još nisam završio fakultet niti upoznao sva poznanstva koja sam želio steći.
Dvadeset četvrti [februar] je pomalo zamagljen dan. Oko 10.00 sati smo dobili naređenje da promijenimo lokaciju, a onda smo, u suštini, bili "na čekanju" do kraja dana.
Dvije stvari sjećam se vrlo jasno. Prvo da nam je proletio objekat iznad glave. Još nemam pojma šta je to bilo - avion ili raketa - i da li je to bilo naše ili rusko, ali me je buka natjerala da se sklonim.
Druga stvar koju pamtim tog dana je hladnoća. Na poziciji na koju smo bili upućeni, bila su prazna stambena naselja, napuštena još od 2000-ih godina. Bio je to tipičan krajolik depresivnog rudarskog grada na istoku Ukrajine - razbijeni prozori, kamare smeća i hladnoća koja se uvukla u kosti. Prvu noć tog beskrajnog februara nikako nisam spavao.
A onda je počeo rat.
Vladislav Bili
Ovaj 22-godišnji poručnik rođen je u gradu Starom Samboru na zapadu Ukrajine, a poginuo je u predgrađu Popasne.
U kratkom intervjuu, dok je stajao ispred položaja u decembru 2021., za Radio Slobodna Evropa je rekao: "Ako dođe neki Rus i želi da popije malo votke i da se zabavi, to je u redu. Ali ako dođe u moju kuću s oružjem, ubit ću ga".
Pozivajući se na Holodomor (izgladnjivanje miliona ljudi u Ukrajini 1930-ih godina pod sovjetskim vođom Josifom Staljinom), Bili je pričao o odluci da se bori, više od hiljadu kilometara dalje od svoje kuće.
"Ako sada ne dođemo ovdje na front, kasnije ćemo umrijeti u svojim kućama. Jedna ukrajinska izreka kaže: 'Ko ne brani svoju porodicu u miru, svoju djecu će pojesti u nevolji'."
Mladi poručnik je komandovao izolovanom vojnom ispostavom nekoliko stotina metara od pozicija separatista koje podržava Rusija. Povrijeđen je u prvim danima invazije, a zatim se vratio na front. Navodno je poginuo u gradu 11. marta 2022. godine.
Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Bilijeva majka je kasnije rekla poljskom novinaru Pawelu Szotu da je pokušala spriječiti sina da ode u rat.
"Međutim, nisam ga mogla spriječiti. Samo sam mu kazala da bude oprezan i da je on naša jedina sreća."
Njegovi roditelji i dalje se nadaju da će im se vratiti.
"Obećao mi je da će se vratiti i uvijek je ispunjavao obećanja. I dalje vjerujem. Od rođenja je bio borac", rekla je majka vojnika.
"Čekat ćemo ga. Nadamo se da će ovaj pakao završiti i da će se naše dijete vratiti kući."
Irina Trubnikova
U 4.00 sata ujutro 24. februara, pokucalo je na vrata.
Živjeli smo u Kijevu manje od mjesec dana. Moj muž je studirao na Univerzitetu nacionalne odbrane Ukrajine, a ja sam mu se pridružila u glavnom gradu dok sam bila na porodiljskom odsustvu u vojsci.
Otvorili smo vrata uniformisanom vojnom službeniku. Rekao nam je da ustanemo jer je Rusija započela invaziju punog obima. Tada smo čuli prve eksplozije u kijevskom okrugu Brovari. Bio je to šokantan slijed događaja za koji je valjalo reagovati.
Počela sam da zovem rodbinu. Još ništa nije bilo na vijestima. Moji rođaci su spavali i nisu se javljali na telefon. Otrčala sam do prodavnice i zatekla prazne police.
Dok je svanulo, vojska je bila u punoj borbenoj gotovosti. Puno oklopnih vozila bilo je na ulicama. Spakovala sam stvari i otišla sa djetetom u Lviv, dok su moj muž i njegovi saborci ostali da brane Kijev.
Put sa dvije trake prema Lvivu prerastao je u pet traka. Nastale su nevjerovatne saobraćajne gužve. Neki automobili su čak skrenuli sa puta na obje strane. Iznad autoputa izvan Kijeva tutnjali su ratni avioni, a nismo znali da li su naši ili ne. Muž mi je pričao o situaciji u glavnom gradu: okupili su se, spremili i patrolirali u blindiranim autima.
Pridružila sam se konvoju automobila sa porodicama vojnika koji su studirali na Univerzitetu odbrane. Vozili smo se u tri automobila puna žena i djece. Putem WhatsAppa smo obavještavali jedni druge o zaustavljanjima i promjenama rute. Umjesto uobičajenih pet sati, do Lviva smo se vozili 24 sata. Bili smo iscrpljeni i uplašeni.
U to vrijeme niko nije znao da će rat punog obima zahvatiti sve, ne samo glavni grad.
Fotoreporter Andrij Dubčak
Bio sam u hotelu u Sjevjerodonjecku, u oblasti Lugansk. Oko 4.00 sata ujutro, supruga Liza me nazvala iz Harkiva. Vikala je u slušalicu: "Rat! Pucaju na nas!" Ovo je bila prvo saznanje o invaziji punog obima.
Znao sam da dolazi. U sedmici prije 24. februara 2022., dva puta sam se našao pod vatrom, a intenzitet granatiranja premašio je sve do tada. Međutim, nisam očekivao tolike razmjere invazije.
Kada su moji saputnici počeli lupati na moja vrata govoreći: "Rat! Rat! Šta da radimo!?", bio sam spreman da krenem, sa dovoljno kofeina u krvi za akciju.
Mogli ste vidjeti ukrajinsku opremu i trupe kako se kreću posvuda. Vojska je otvoreno govorila da se sprema za gerilski rat nakon okupacije teritorije na kojoj se nalazimo.
Razmišljali smo da idemo u Mariupolj, ali smo prvo otišli do Kramatorska da izbjegnemo potencijalne saobraćajne gužve u Sjevjerodonjecku.
Svi su bili na svojim telefonima, neprestano slali i primali informacije.
A onda je stigla vijest o 80 kilometara dugoj koloni ruske vojne opreme koja se kreće prema Kijevu. Nikada ne bih pomislio da će ruska vojska napasti Kijevsku oblast iz Bjelorusije.
Nakon te vijesti uslijedio je šok. Moje tri mačke, rođaci i prijatelji bili su u glavnom gradu. Bitka za Kijev bila je ključna u to vrijeme u ratu. Odlučili smo da idemo do Dnjipra, pa do Kijeva.
Na putu smo stali u bazi da vidimo ljekare dobrovoljce iz sanitetskog bataljona Hospitalci koji su spremali svoja kola hitne pomoći za odlazak na front. Jedan od doktora, Yurij Skrebec, odgovorio je na moje pitanje o tome šta me čeka: "Pobijedit ćemo. Nema sumnje," rekao mi je.
"Pobijedit ćemo. Samo ne znamo kolika će biti cijena toga."
Suze su mi navrle na oči kako sam shvatio puno značenje tih riječi.
Kijev je bio prazan.
Svi i sve oko mene bili su nespremni za rat.
Brinuo sam za svoju porodicu i pokušavao da ubijedim sve da napuste grad. Čitao sam vijesti i slušao glasine, i iskreno sam mislio da grad nema šanse da opstane.
Htio sam da svijetu pokažem sve. Iako je bilo zastrašujuće, ovo je bio početak onoga što će postati divlji rat za opstanak moje zemlje.
I shvatio sam da će mnogi ljudi koje sam poznavao umrijeti.
Facebook Forum