9. novembra 1995: Tokom ručka tog dana, predsjednik Srbije Slobodan Milošević je sugerisao kako bi on mogao platiti i najvišu cijenu ako učini previše ustupaka. 'Generale Kerik', rekao je srpski vođa, 'američki profesionalni prestiž jeste u pitanju, ali u pitanju su i moja glava i moj život – bukvalno'.
*************
Od povratka predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana u Dejton prethodnog dana američki posrednici u pregovorima očekivali su poticaj postizanju saglasnosti o makar dvije polazne tačke: rješenje za miran rasplet u Istočnoj Slavoniji i sporazum o jačanju bosanskohercegovačke Federacije. U studiji se citira izvještaj državnog sekretara Vorena Kristofera (Warren Christopher) Bijeloj kući od 9. novembra:
„Strane treba da krenu od diskusija i pregovora o pitanjima prema postizanju konkretnih sporazuma ... Još postoje prepreke i ne možemo tek očekivati uspješan ishod. Planiram da putujem u Dejton 10. novembra i da poguram strane u tom smjeru.“
Američki pregovarači su, takođe, željeli da se postigne koliko je moguće prije Kristoferovog dolaska pa je ovaj dan – četvrtak, 9. novembra – bio dan intenzivnih pregovora: članovi Holbrukovog tima išli su od jedne do druge pregovaračke strane s predlozima o pitanjima kao što su ustav, status Sarajeva, izbori i mapa. Kerik je u dnevnom izvještaju savjetniku za nacionalnu bezbjednost javio kako su i Izetbegović i Milošević potpuno uključeni ali kako u tim stvarima „ima napretka ali ne i usaglašenih odluka“.
U pregovorima tog dana dominirala su teritorijalna pitanja. Bosanski Srbi podnijeli su svoj kontra-predlog na predloženu američku mapu i očekivalo se da će se ta dinamika, predlog-kontrapredlog, nastaviti nekoliko dana i da će se svaka strana uzdržavati od ključnih ustupaka dok se ne krene u rješavanje drugih pitanja. Sarajevo je bilo jedno od pitanja koja su onemogućavala napredak u vezi s mapom.
Milošević je rekao Holbruku, Ovenu i Keriku da – iako je srpski cilj da se s mapom završi danas – oni još ne mogu da prihvate plan o Sarajevu kao distriktu po uzoru na Washington, D.C. Holbruk je pritiskao Miloševića u vezi s tim ali je on odgovarao kako „ne misli da će njegove bosanske srpske kolege to kupiti“ jer se nikada neće složiti da dijele administrativna ovlašćenja. Kritično pitanje bilo je ko će držati kontrolu nad optšinama. Kako pod Holbrukovim pritiskom ni sam nije imao rješenje za to, Milošević je nerado pristao da učini dodatni napor da ubijedi bosanske Srbe.
U studiji se opisuje i kako je Milošević nastojao da osnaži svoju pregovaračku poziciju:
„Kako su se pregovarači sada suočavali s težim pitanjima, činilo se da su balkanske vođe počele da osjećaju pojačanu težinu donošenja odluka. Tokom ručka tog dana, Milošević je sugerisao kako bi on mogao platiti i najvišu cijenu ako učini previše ustupaka. 'Generale Kerik', rekao je srpski vođa, 'američki profesionalni prestiž jeste u pitanju, ali u pitanju su i moja glava i moj život – bukvalno'. Bilo je teško reći je li to Milošević zaista vjerovao ili je samo manevrisao da ojača svoju poziciju u pogađanju. Srpski vođa je igrao čas ulogu 'kuma' među Srbima a čas ranjivog vođe koji se žrtvuje za mir. Uloga koju će prihvatiti zavisila je od toga koliko je očajno želio neki konkretan sporazum. Kerik je rekao Lejku (savjetniku za nacionalnu bezbjednost) da '(Milošević) hoće da mi vjerujemo kako su Krajišnik i ostali u stanju i spremni da ga uklone ako ode predaleko' a Holbruk je odbacio takve tvrdnje kao teatar“.
S Tuđmanovim povratkom, stavljeni su inicijali na sporazum o Federaciji i on je bio spreman za potpisivanje idućeg dana kad dođe državni sekretar Kristofer koji će predsjedavati ceremonijom.
Pregovori o Istočnoj Slavoniji nastavljeni su bez rješenja. Američki abasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt (Peter Galbraith) pisao je u Dejton kako „Milošević očito vidi Istočnu Slavoniju kao jaku kartu koju će odigrati onda kad to bude najkorisnije u pregovorima“ ali su bili i sve očitiji znaci da se Hrvatska sprema za „vojno rješenje“ tog pitanja razmještajući trupe bliže Istočnoj Slavoniji.
Nastavljeni su i razgovori o aneksu o snagama za implementaciju sporazuma (IFOR). Ričard Perl (Richard Pearl), koji je savjetovao bosansku delegaciju i imao vrlo dobre kontakte u Vašingtonu, tražio je da se pojačaju obaveze IFOR-a, naročito u vezi s obezbjeđenjem granice Bosne i Hercegovine i objezbjeđenjem budućih izbora, jer je po sadašnjem predlogu IFOR imao ovlaštenja da uradi gotovo sve ali je bio obavezan da uradi vrlo malo. Pregovarači u Dejtonu bili su zabrinuti da bi bosanska delegacija mogla odbijati saglasnost o drugim temama pregovora – kao što su mapa, ustav i izbori - dok se ne riješi to pitanje pa su tražili da Vašington o tome zauzme stav o čemu su tih dana vođene dnevne konsultacije s ajuticajnijim članovima Kongresa.
U sljedećem nastavku: (Ne)sporazum o Federaciji
**************
Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.