Bosna i Hercegovina, kao i u većini drugih oblasti, značajno zaostaje i u primjenama novih tehnologija, pa tako i u procesu digitalizacije bibliotečnog fonda. Paralelno, razmjerno je malen broj elektronski pismenih ljudi, koji su okrenuti internetskoj ponudi. Ova bi dva razloga bila sasvim dovoljna da ohrabre optimizam glede čitanja štampanih knjiga. Ali na žalost nije tako.
Na teško pitanje u vezi sa opstankom knjige u tradicionalnoj formi, odgovor je dobiti više nego lako. Jednostavni izlazak na ulicu, bilo kojeg grada, od prve nudi odgovor, a ko se iole zanimao za ovo pitanje sjetiće se kako odavna već ne može vidjeti osobu s knjigom u ruci, ni u parku, ni u autobusu ili tramvaju. Vozu, čak:
„Šteta jer ovaj Internet ubi dušu čovjeku.“
„Rijetki su oni koji se danas mogu upisati u biblioteku. Sve ima na Internetu da se pročita. Zaista je velika vrijednost uzeti knjigu i pročitati.“
„Čitam ove što su filmovane, kao što su turske serije.“
Biblioteke, sa svoje strane, trude se ne bi li preživjela oskudna vremena, pa će, htjeli ne htjeli, njihovi menadžeri morati okretati se interesovanju publike. Ovako svjedoči Dženana Hadžiabdić iz Gradske biblioteke Sarajevo:
„Većinom traže nešto laganije, nešto od aktualne beletristike, bilo da su to ekranizovani filmovi ili serije. Paralelno s tim imaju želju da pročitaju knjigu na osnovu koje je rađena serija.“
Književnik Nenad Veličković, univerzitetski nastavnik koji se između svih kolega, čine se najpredanije, bori za dignitet obrazovnog procesa u ovoj zemlji, ovako je tumačio nove trendove među čitalačkom publikom:
„Ako biraju između toga da gledaju film ili da čitaju knjigu po kojoj je film snimljen, koja nema nekih većih kvaliteta, osim te priče od koje se može napraviti film, onda je normalnije da gledaju film, nego da čitaju knjigu. Preko Interneta ljudi dolaze do informacija koje su im potrebne, nudi kraće sadržaje, pa ljudi mogu za manje vremena doći do željenih utisaka ili impresija. Mislim da se čita isto, možda čak i više, ali se knjige po meni možda čitaju manje, kupuju manje i posuđuju u bibliotekama manje. Razlog su novi mediji, koji su zauzeli dio prostora koji je prije imala knjiga, ali ne samo knjiga, nego i štampani mediji uopšte. Druga stvar zbog koje mislim da se manje čita je taj što se tamo, gdje bi trebalo, ne odgajaju čitaoci. Ne možete očekivati od ljudi da cijene i poštuju knjigu, razlikuju dobru od loše knjige i da uživaju u čitanju ako im to svojim primjerom ili u periodu u kom ste im mogli to preporučiti kao vrijednost, niste uradili", kaže Veličković.
Čile šanse za uspjeh
Kratka anketa među bibliotekarima, odreda će reći kako se za knjigu, osim penzionera koji i nisu baš neki garant budućnosti za radost čitanja, zainteresovani tek oni što moraju, premda je i u tom nivou postala moda, zapravo da li samo moda, da se miris papira zamijeni dajdžestiranim menijima na Internetu.
„Uistinu imamo veliki broj zainteresovanih korisnika, iako su to većinom učenici i studenti koji posjećuju biblioteku jer moraju, pošto im je to uslov zbog njihovih nastavnih programa", navodi Dženana Hadžiabdić.
Hoteći preživjeti, u bibliotekama pokušavaju na sve moguće načine privući publiku, ali bez subvencija za otkup, sa jedne strane, i bez nastojanja izdavača da, umjesto saga o sultanima i huremama štampaju vrijedna izdanja, polako im čile šanse na uspjeh.
„Naravno, uvijek može biti bolje i mi se trudimo da to popularizujemo na razne načine, organizujući razne radionice, književne večeri, druženja uz muziku", smatra Orijana Vuković iz Narodne i univerzitetske biblioteke RS-a.
Dragan Marković iz sarajevskog Juniverziti press-a, istina unosi nešto malo optimizma, premda se od sebe nameće pitanje da li je to tek pokušaj hrabrenja slično-mišljenika i sapatnika iz ovog mukotrpnog esnafa:
„Situacija je takva da nam je knjiga, u ovoj improvizaciji u kojoj mi živimo, u ekonomskoj situaciji, u nekoj silaznoj putanji. Kada imate sinergiju izdavača i knjižara, to ipak daje neki dodatni motiv da možete preživjeti", navodi Marković.
Preživjeti je izvjesno. Samo je neizvjesno do kada. U vezi sa tim, mišljenja su više nego podijeljena. Za kraj nudim dva. Jednog katastrofičara, između brojnih anketiranih građana i umjerenog optimistu, među pitanim bibliotekarima, Edina Jahića, direktora tuzlanske Narodne biblioteke.
„Čitam već odavno elektronske knjige isključivo. Papir me ne interesuje. Po meni, klasični oblik knjige umire. Mogu biti razni razlozi, ali kako umire novina u papirnoj formi, tako će biti i sa knjigama – što se mene tiče. Tako i nije čudo da je to sve na silaznoj liniji", kaže anketirani građanin.
„Skoro mi je bila grupa bibliotekara iz SAD-a koji kažu da je u Americi sasvim normalna stvar da se zatvore biblioteke zbog malog broja korisnika jer postaju neisplative, što je za mene bilo poražavajuće. Iskreno se nadam da takva praksa neće biti prisutna kod nas, već da će biblioteke uvijek imati određenu kritičnu masu koja će se zadržavati u biblioteci i znati cijeniti knjigu, a valjda će i politika jednoga dana shvatiti da je kultura nešto što nas može održati", zaključuje Edin Jahić.
Na teško pitanje u vezi sa opstankom knjige u tradicionalnoj formi, odgovor je dobiti više nego lako. Jednostavni izlazak na ulicu, bilo kojeg grada, od prve nudi odgovor, a ko se iole zanimao za ovo pitanje sjetiće se kako odavna već ne može vidjeti osobu s knjigom u ruci, ni u parku, ni u autobusu ili tramvaju. Vozu, čak:
„Šteta jer ovaj Internet ubi dušu čovjeku.“
„Rijetki su oni koji se danas mogu upisati u biblioteku. Sve ima na Internetu da se pročita. Zaista je velika vrijednost uzeti knjigu i pročitati.“
„Čitam ove što su filmovane, kao što su turske serije.“
Biblioteke, sa svoje strane, trude se ne bi li preživjela oskudna vremena, pa će, htjeli ne htjeli, njihovi menadžeri morati okretati se interesovanju publike. Ovako svjedoči Dženana Hadžiabdić iz Gradske biblioteke Sarajevo:
„Većinom traže nešto laganije, nešto od aktualne beletristike, bilo da su to ekranizovani filmovi ili serije. Paralelno s tim imaju želju da pročitaju knjigu na osnovu koje je rađena serija.“
Književnik Nenad Veličković, univerzitetski nastavnik koji se između svih kolega, čine se najpredanije, bori za dignitet obrazovnog procesa u ovoj zemlji, ovako je tumačio nove trendove među čitalačkom publikom:
„Ako biraju između toga da gledaju film ili da čitaju knjigu po kojoj je film snimljen, koja nema nekih većih kvaliteta, osim te priče od koje se može napraviti film, onda je normalnije da gledaju film, nego da čitaju knjigu. Preko Interneta ljudi dolaze do informacija koje su im potrebne, nudi kraće sadržaje, pa ljudi mogu za manje vremena doći do željenih utisaka ili impresija. Mislim da se čita isto, možda čak i više, ali se knjige po meni možda čitaju manje, kupuju manje i posuđuju u bibliotekama manje. Razlog su novi mediji, koji su zauzeli dio prostora koji je prije imala knjiga, ali ne samo knjiga, nego i štampani mediji uopšte. Druga stvar zbog koje mislim da se manje čita je taj što se tamo, gdje bi trebalo, ne odgajaju čitaoci. Ne možete očekivati od ljudi da cijene i poštuju knjigu, razlikuju dobru od loše knjige i da uživaju u čitanju ako im to svojim primjerom ili u periodu u kom ste im mogli to preporučiti kao vrijednost, niste uradili", kaže Veličković.
Čile šanse za uspjeh
Kratka anketa među bibliotekarima, odreda će reći kako se za knjigu, osim penzionera koji i nisu baš neki garant budućnosti za radost čitanja, zainteresovani tek oni što moraju, premda je i u tom nivou postala moda, zapravo da li samo moda, da se miris papira zamijeni dajdžestiranim menijima na Internetu.
„Uistinu imamo veliki broj zainteresovanih korisnika, iako su to većinom učenici i studenti koji posjećuju biblioteku jer moraju, pošto im je to uslov zbog njihovih nastavnih programa", navodi Dženana Hadžiabdić.
Hoteći preživjeti, u bibliotekama pokušavaju na sve moguće načine privući publiku, ali bez subvencija za otkup, sa jedne strane, i bez nastojanja izdavača da, umjesto saga o sultanima i huremama štampaju vrijedna izdanja, polako im čile šanse na uspjeh.
„Naravno, uvijek može biti bolje i mi se trudimo da to popularizujemo na razne načine, organizujući razne radionice, književne večeri, druženja uz muziku", smatra Orijana Vuković iz Narodne i univerzitetske biblioteke RS-a.
Dragan Marković iz sarajevskog Juniverziti press-a, istina unosi nešto malo optimizma, premda se od sebe nameće pitanje da li je to tek pokušaj hrabrenja slično-mišljenika i sapatnika iz ovog mukotrpnog esnafa:
„Situacija je takva da nam je knjiga, u ovoj improvizaciji u kojoj mi živimo, u ekonomskoj situaciji, u nekoj silaznoj putanji. Kada imate sinergiju izdavača i knjižara, to ipak daje neki dodatni motiv da možete preživjeti", navodi Marković.
Preživjeti je izvjesno. Samo je neizvjesno do kada. U vezi sa tim, mišljenja su više nego podijeljena. Za kraj nudim dva. Jednog katastrofičara, između brojnih anketiranih građana i umjerenog optimistu, među pitanim bibliotekarima, Edina Jahića, direktora tuzlanske Narodne biblioteke.
„Čitam već odavno elektronske knjige isključivo. Papir me ne interesuje. Po meni, klasični oblik knjige umire. Mogu biti razni razlozi, ali kako umire novina u papirnoj formi, tako će biti i sa knjigama – što se mene tiče. Tako i nije čudo da je to sve na silaznoj liniji", kaže anketirani građanin.
„Skoro mi je bila grupa bibliotekara iz SAD-a koji kažu da je u Americi sasvim normalna stvar da se zatvore biblioteke zbog malog broja korisnika jer postaju neisplative, što je za mene bilo poražavajuće. Iskreno se nadam da takva praksa neće biti prisutna kod nas, već da će biblioteke uvijek imati određenu kritičnu masu koja će se zadržavati u biblioteci i znati cijeniti knjigu, a valjda će i politika jednoga dana shvatiti da je kultura nešto što nas može održati", zaključuje Edin Jahić.
