Poražavajući rezultati četvrt vijeka crnogorske tranzicije se vide na svakom koraku, a jedan od "bisera" je ulcinjska Solana.
Ulcinjska Solana "Bajo Sekulić", za 80 godina postojanja nije imala berbu soli samo dva puta. Prvi put zbog borbi koje su se ratne 1944. godine odvijale na području Ulcinja, a drugi put '68., zbog velikog nevremena, kada je obilna kiša uništila so u bazenima.
Sada, umjesto da slavi osam decenija poslovanja, Solana je u stečaju, bez zaposlenih, bez električne energije i treći put u svojoj istoriji bez berbe soli, pa se sadašnji većinski vlasnik ovog ulcinjskog preduzeća može svrstati u štetne pojave poput Drugog svjetskog rata i katastrofalne elementarne nepogode.
Solana se nalazi na području ulcinjske Velike plaže, za koju je Vlada svojevremeno tražila dugoročnog zakupca, a kao glavni interesent se pominjala kraljevska porodica Al Nahijan iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, za koju se pretpostavljalo da će ponuditi investiciju vrijednu više od 25 milijardi, koja bi se realizovala u dvadesetogodišnjem periodu, pa je tada, kao sasvim izvjesno izgledalo da će domaći biznismen Veselin Barović, preko svog Eurofonda biti u prilici da zemljište Solane proda po basnoslovnoj cijeni.
"Solana ,Bajo Sekulić‘ je, mimo tenderske procedure koja kupca obavezuje na nekakav investicioni plan i socijalni program, prodata na aukcijama Eurofondu, odnosno čovjeku koji ga kontroliše, Veselinu Baroviću. Otada je zamrla, nalazi se u stečaju, iz čistog razloga da u što skorijem roku vlasnicima nekadašnje Solane ostane ogroman prostor u zaleđu Velike plaže, koji je, po nekim procjenama iz vremena kada je tržište nekretnina stajalo puno bolje nego danas, vrijedio preko milijardu eura“, konstatuje novinar nedjeljnika Monitor, Zoran Radulović.
Sportski funkcioner, prijatelj Mila Đukanovića i biznismen, Veselin Barović je namjeravao da ulcinjsku Solanu koju je kupio prije šest godina, proda za 300 puta veću sumu, a to je izazvalo energičnu reakciju dijela javnosti revoltirane njegovom namjerom i koja je sumnjala da se Barović, od ulaska u privatizaciju Solane nije rukovodio poslovnom vizijom već da se oslanjao na podršku u vladajućoj strukturi, odnosno, da je plan bio da se preduzeće Solana uništi, a da se potom proda njeno zemljlište čija je vrijednost basnoslovno uvećana prostom prenamjenom nekada poljoprivrednog zemljišta u građevinsko.
Veselin Barović je ulcinjsku Solanu kupio 2005. ali je, u međuvremenu, otjerao pod stečaj i čak učinio sve da ona ostane bez koncesije na morsku vodu neophodnu za dobijanje soli.
Koliko bi ovaj špekulativan posao, za koji se sumnja da predstavlja još jednu korupcionašku aferu, bio isplativ za Barovića i njegove partnere, lako je izračunati.
Solanu je kupio za 800.000, a pokušao je da je proda za skoro 260 miliona eura što znači da bi ovaj biznismen, da mu je to uspjelo, zaradio 300 puta veću sumu od uložene, a da pritom nije morao da se trudi da ulaže i vodi kupljeno preduzeće, već samo da ga uništi.
"Ljudi koji su kupili Solanu imali su cilj samo da zgrabe ogromno zemljište koje bi promjenom namjene prešlo u građevinsko zemljište koje bi onda prodali i tako došli do enormne zarade. Proizvodnja soli im nikada nije bila prioritet. Vjerovatno su svih ovih godina željeli da pokažu građanima da od te proizvodnje ne može da se živi, što je potpuni apsurd. Ulcinjska Solana proizvodi i do 30.000 tona godišnje, a sa malim ulaganjima u poboljšanje tehnologije i više od toga, što je šest do sedam puta više od solana u okruženju", naglašava Radulović.
Da bi priča o vrijednosti zemljišta koje pripada ulcinjskoj Solani bila jasnija, treba podsjetiti da ovom preduzeću pripada 15 miliona kvadrata ekološki i turistički basnoslovno vrijednog područja koje je danas najznačajnije stanište na: seobi, zimovanju, gniježđenju i za ishranu ptica na cijeloj istočnoj obali Jadrana, na kom je registrovano 240 vrsta ptica, a u proljeće se registruje na stotine i hiljade vodenih ptica koje se ovdje zaustavljaju radi odmora i prehrane.
Na pitanje - kako je moguće da sadašnji vlasnik Solane nije zainteresovan za jednostavnu, jeftinu i profitabilnu proizvodnju soli, ali i za turističku valorizaciju ovog područja - odgovara novinar i Ulcinjanin, Mustafa Canka.
"To je paradoks prve vrste. Štetočine su pojele ovogodišnju berbu soli. To je samo još jedan tužan pokazatelj gdje se nalazi ovo društvo. Pokazatelj strašno lošeg odnosa prema tom dragulju, tom simbolu Ulcinja. Sve vrijeme se pokušavalo ostvarivanje dobiti špekulantskim metodama, a za so, tradiciju, ptice, ljekovito blato, rakove, alge, školjke... novog vlasnika uopšte nije bilo briga. Tužna slika crnogorske tranzicije", zaključuje Canka.
