Grupa od 25 stručnjaka iz oblasti tranzicijske pravde, u organizaciji Global Leadership Academy, obilazi postkonfliktne zemlje u kojima vodi dijalog o sjećanju. Prva zemlja koju su obišli bila je Južna Afrika i u njoj su se suočili sa borbom protiv aparthejda i načinom očuvanja sjećanja i na period ugnjetavanja, ali i borbe za ljudska prava.
Načine čuvanja sjećanja primijeniće i u zemljama iz kojih dolaze jer, uglavnom, dolaze iz krajeva u kojima su doživjeli najstrašnije oblike zločina i represije. Naredna destinacija je Kambodža. Bosnu i Hercegovinu u ovom projektu predstavlja direktor Istraživačko-dokumentacionog centra Mirsad Tokača, koji prenosi svoja iskustva ali i dodirne tačke sa naizgled nespojivim aparthejdom.
Odnos prema sjećanju itekako ima uticaja na događaje koji definišu budućnost, stav je direktora ovog Centra iz Sarajeva. Boraveći u Južnoj Africi, u sklopu dijaloga o sjećanju, otkrio je i kako naizgled drugačiji svijet i problemi, zapravo, imaju istu poruku svuda u zemljama koje su doživjele represiju ili rat. Susrećući se sa posljedicama aparthejda, iznenađuje koliko zajedničkog ima sa današnjim stanjem u Bosni i Hercegovini i posljedicama koje je ostavio rat.
Mirsad Tokača
"Ima jedna izreka Desmonda Tutua, koju sam dole pročitao. On kaže: 'Kad su kolonizatori došli u Južnu Afriku sa sobom su donijeli Bibliju, a mi smo imali zemlju. Onda su nas pozvali da se molimo. Zatvorili smo oči i zajedno smo se molili. Kad smo otvorili oči, mi smo imali Bibliju, oni su imali zemlju.' To je izgovorio jedan svećenik, koji ima izvanrednu ulogu u borbi za ljudska prava i oslobođenje od aparthejda. Dakle, ako vam neko uzme ekonomsku osnovu, ako je monopolizira, ako vas stavi u poziciju roba i nekoga ko je potpuno obespravljen, onda se vi, oslobađajući se aparthejda, niste oslobodili svoje ropske pozicije. A mi govorimo da ljudi trebaju biti slobodni, slobodni u tome da imaju gdje da rade, da imaju svoju zemlju koju će obrađivati", kaže Tokača, te ističe:
"Prebacujući tu stvar u Bosnu - ove promjene koje smo mi doživjeli nisu samo postratne promjene, one nisu promjene uzrokovane ratom. Mi smo promijenili režim. Iz jednog komunističkog i totalitarnog režima ušli smo u nešto što je određena vrsta demokracije i slobode. Pitanje je kako ćemo to što je naše historijsko nasljeđe u ove dvije tačke, jednog nedemokratskog društva, ideološki potpuno orijentisanog, u kome je sjećanje i na Drugi svjetski rat bilo potpuno ideološki definirano, pa smo zaboravili zločine ustaša, četnika, fašista, pa nije bilo ni pravde na odgovarajući način, i sad nakon drugog rata, u kome su te aveti prošlosti - neofašizam, neočetništvo, neoustaštvo - ovdje demonstrirali tu moć mržnje, počinili strašne zločine, kako sad tu situaciju ne dovesti u ovu pređašnju, da nam diktiraju sada elite nacionalne, političke, vjerske kako ćemo se sjećati, nego da cijeli proces demokratiziramo."
U BiH je trend da se iz prošlosti uzima samo ono što nekome odgovara. Ostalo se sistemski gura u zaborav stvarajući izopačenu sliku koja kasnije eskalira u mnogo goroj formi, čemu svjedoči i posljednji rat, navodi Tokača. Iz primjera Južne Afrike, koja još nije raskrstila sa prošlošću, može se naučiti kako da se očuva sjećanje za bolje sutra. Jedan od primjera je i Forteca museum - simbol kolonijalizma:
Detalj iz Muzeja Aparthejda
"Bilo je zagovornika da se on sruši. Mandela je to zabranio i rekao: 'Naša prošlost je takva kakva jeste.' To je simbol patnje crne većine. Imao sam osjećaj da je on htio da se to posmatra na konstruktivan način. U njegovoj rezidenciji se sada nalazi Mandela Centre of Memory, koji je napravljen da bi očuvao to što je nasljeđe Mandeline borbe protiv aparthejda. 'Mi se ne možemo historije odreći. Mi se ne možemo odreći prošlosti. Ona nam se desila. Upravo ne trebamo zaboraviti taj kolonijalni dio prošlosti.' Sad je ideja da se taj muzej, koji je u Pretoriji, poveže sa ovim novim muzejom i da se te dvije kopče naprave", smatra on.
"Ovdje se nekad pogrešno misli - aha, ne treba da se sjećamo tih ružnih stvari. Mi upravo treba da se sjećamo ružnih stvari, ali na način da je to konstruktivan odnos spram toga što se desilo, da gradimo mehanizme koji će spriječiti ponavljanje toga. A to je nemoguće ako zaboravite šta se desilo. Svaka vrsta prisilnog zaborava, ili, recimo, teza kako u interesu mira trebamo sve zaboraviti je vrlo sumnjiva. Upravo je obrnuta situacija - da je u interesu mira razjasniti probleme prošlosti."
Prihvatiti prošlost znači i mijenjati stvari, a to, kaže Mirsad Tokača, ne odgovara svima, pa otud i sva negiranja stradanja.
"Sjećanje nam služi. Ako mi osuđujemo zločin na političkom i moralnom nivou, vi uspostavljate novi moralni poredak. Dakle, ovo što je bilo više ne važi. Vi više ne možete silom mijenjati političke odnose, nego morate mijenjati kroz dijalog, kroz političku borbu u krajnjoj liniji. U tom smislu oni koji negiraju određene stvari, to rade da bi sačuvali svoje pozicije", tvrdi on.
Naredni susret 25 eksperata, koji proučavaju načine na koje se komunicira sjećanje, biće u Kambodži. Tamo će se govoriti o drugačijoj vrsti zločina, u kojoj su komunisti uništili one koje su smatrali neistomišljenicima počinivši genocid. Uslijediće i pitanja odnosa prema vojnim huntama u Južnoj Americi, zločinu u Indoneziji, odnosima prema prošlosti u Njemačkoj, ali i Kanadi, u kojoj su progon doživjeli starosjedioci u tom dijelu svijeta.
