Iako je rat u Bosni i Hercegovini završen prije skoro 20 godina i uprkos tome što već najmanje deceniju žive u svojim predratnim domovima, hiljade građana i danas imaju status povratnika. Uglavnom žive na dnu društvene ljestvice. Primjer za to su i malobrojni povratnici srpske nacionalnosti na područje Tešnja, koji kažu da im ništa bolje nego danas nije bilo dok su tokom i nekoliko godina poslije rata živjeli u Tesliću. Povratnička populacija je tek jedan u nizu primjera koji pokazuje kako se određena većina odnosi prema manjini u poslijeratnoj BiH.
U tešanjskom selu Raduša među rijetkim povratnicima srpske nacionalnosti je i penzioner Ilija Todorović, koji živi sa svojom suprugom. Tokom rata u Bosni i Hercegovini ovi ljudi su boravili u susjednom Tesliću, gdje je nastavio da živi njihov sin koji ne razmišlja o povratku u rodni kraj.
"Radi tog zaposlernja, svi mi koji smo se vratili smo stari. Nema omladine, niko se ne vraća. Isto je to stanje i u Federaciji i u Republici Srpskoj, sve je to isto – nema posla. Ko god se vratio od Bosanaca, Bošnjaka u RS nema zaposlenja. Nema zaposlenja ni tamo, ni ovamo", navodi Todorović.
Ilija se prije deset godina vratio u Tešanj. Kaže da za saniranje oštećenja na kući, u kojoj poslije povratka nije zatekao ništa, nije dobio nikakvu pomoć. Ističe da se u Tešanj vratio zbog imovine koju posjeduje u ovom gradu:
Ilija Todorović
"Hoću ja pustiti da to propada, da neko drugi koristi, a ja da se patim negdje tamo? Gdje god si došao kao izbjeglica, nisi dobro došao. Mi smo, eto, bili u zvanoj Srpskoj Republici – nije nam bila dobro, niko te nije dobro primio. Teško je to, znaš - ostaviš svoje sve dobro i kada dođeš, nemaš ništa. Dođeš na golo kao iz neba da si pao tu."
U blizini Ilijine kuće žive Blagoja i Dragica Nedić. Kažu da im je najveći problem što penziju dobijaju iz Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (PIO RS), te da po tom osnovu moraju na ljekarske preglede ići u Doboj ili Teslić. Podijeljeni fondovi penzionog i zdravstvenog osiguranja samo su jedan u nizu posljedica rata u BiH:
"Tražio u PIO-u da me prime. Nisu nikad dozvolili – kao nisu se oni dogovorili u vladi, nisu ovo, nisu ono", kaže Blagoja Nedić.
"Moj čovjek radio ovdje u Univerzalu 21 godinu, i nikad mu ne daju penziju da prenese. Ja ne mogu na noge, ja sam oboljela i od šećera i od svega, a meni treba 50 maraka samo da odem u Teslić i vratim se. Sve sam, i ličnu kartu i dažbine sve plaćam, ali nikad neće tu penziju da nam ustanove", riječi su Dragice Nedić.
Blagoja kaže da je dobio nešto pomoći da opremi devastiranu kuću, na kojoj danas prokišnjava krov:
"Kuća je ova gorjela. Još su rogovi gore izgorjeli. Imao sam sedam objekata gore, na drugom mjestu. I to je sve pogorjelo. Odvučeno, odneseno. Nikad ne mogu dobiti donacije. Dobio sam neka vrata, neke prozore. Kisne kuća, prokišnjava, znaš. I opet donaciju nisam dobio. Kažu prošao sam u Sarajevu, ko vele da su mi odborili prošle godine, a ja sam već pet, šest puta podnosio te zahtjeve."
Prije rata u Bosni i Hercegovini na području opštine Tešanj živjelo je oko 3.000 stanovnika srpske nacionalnosti. Nakon prekrajanja opštinskih granica poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, selo Vitkovci, sa oko 1.200 stanovnika, pripalo je susjednoj opštini Teslić.
Demokratski pristup prema manjinama
Prema podacima lokalne uprave, u Tešnju danas živi manje od 150, mahom starijih, stanovnika srpske nacionalnosti. Iz budžeta od oko 10 miliona maraka u prošloj godini lokalna vlast je za povratnike izdvojila tek 35.000 maraka.
"To se prije svega ogleda kroz pomoć u sjetvi za 50 porodica, pomoć u nabavci ogrjeva za 20 najugroženijih, jednokratne novčane pomoći kada su u pitanju neke situacije, kao što su liječenje, sahrane, priključak struje, vode itd., intervencije na stambenim objektima u cilju poboljšanja uslova stanovanja, rješavanja nekih infrastrukturnih problema", ističe portparolka Opštine Tešanj Edina Kadušić.
Pravoslavna crkva u Tešnju
Posao u Tešnju traži 20 povratnika, jedan je zaposlen u lokalnoj upravi, dok ostali žive od socijalne pomoći i minimalnih penzija. Tako se i ova sredina bitno ne razlikuje po odnosu prema povratničkoj populaciji, koja se i danas naziva tako - iako ovi ljudi već namanje deceniju žive u svojim domovima.
Penzionisani tešanjski privrednik Husein Galijašević, koji u lokalnim medijima piše o zbivanjima u Tešnju, kaže da bi taj odnos morao biti drugačiji:
"Mislim da se mi kao većina moramo jako brinuti o tim ljudima, i o njihovoj kulturnoj baštini i o njihovom zaposlenju i svemu. Tu bi morala postojati volja. Ovo je jedno vrijeme koje je teško za sve, da se razumijemo, međutim, mislim da ovdje mora biti volje. Većinski narod mora pokazati svoju veličinu i to je taj pravi demokratski pristup da se odredi prema manjini. Da li smo učinili dovoljno u Tešnju? Ima dosta pozitivnih stvari koje su učinjene, ali uvijek se može više."
Nažalost, u Bosni i Hercegovini danas ne preovladava ovakvo razmišljanje, niti se nadležni od lokalnog pa do državnog nivoa pretjerano trude da nešto promijene. Povratnici su samo jedan primjer koji zorno ilustruje odnos većine prema manjini u BiH.
