Zapadni Balkan i integracije: Pomirenje, demokratizacija i antikoprucija

O tome sa kojim se problemima suočavaju zemlje Zapadnog Balkana na putu prema evro-atlantskim integracijama, dokle su došle na tom putu, ali i koliko im u tome mogu pomoći EU i SAD, razgovarano je u Sarajevu na konferenciji na kojoj su učestvovali brojni stručnjaci iz regije, Evrope i SAD-a.

Regionalno pomirenje i saradnja nužna su pretpostavka za buduću integraciju zemalja Zapadnog Balkana. Da bi se to postiglo, potrebno je odmaći se od one političke agende koja je dovela do sukoba i okrenuti se realnim pitanjima, koja neće biti nametnuta. Pomirenje, solidarnost, saradnja i dijalog su imperativ za napredak regiona, kako na unutrašnjem, tako i vanjskom planu.

Ministar vanjskih poslova BiH, Sven Alkalaj, kaže kako se pomirenje može graditi samo na pravdi. Kao primjer saradnje, Alkalaj podsjećanja na trilateralne sastanke koji su održani nedavno:

„Imali smo nekoliko konkretnih mjera saradnje, od kojih bih izdvojio trilateralne susrete pod pokroviteljstvom Turske. Imali smo desetak njih sa Hrvatskom i Srbijom, kako bismo riješili otvorena pitanja. Vjerujem da smo ovaj proces pomakli naprijed. Mislim da je ovo jedan od mehanizama koje treba koristiti, pored onih redovnih susreta koje imamo i sa više od tri zemlje“, kaže Alkalaj.

U priču o pomirenju i saradnji, prema riječima Romane Vlahutin, savjetnice predsjednika Hrvatske, mora se uključiti solidarnost, koja znači i to da zemlje regiona u svom napretku pružaju podršku jedna drugoj. Poruka koja se mora poslati jeste da se mora izdići izvan okvira političke kulture koja vlada ovdje, a to je - Ili si s nama ili protiv nas.

„Mi želimo biti inkluzivni, želimo komunicirati sa svakim. Ne dolazi uopće u obzir da se priklanjamo u raznorazne kutije ili grupacije. Naprosto mislimo da je moderna evropska politika - inkluzivna politika. Slažem se da je pomirenje vrlo teško moguće ako se agenda rata nije promijenila. Ali se opet vraćam na početak - to je odgovornost svakog društva ponaosob. I onoliko koliko bude u stanju odgovoriti na izazov tog odnosa prema sebi i onom što se dogodilo u prošlosti, toliko će se modernizirati“, ocjenjuje Romana Vlahutin.

Na neophodnost dijaloga u regiji, ukazuje i ministar vanjskih poslova Kosova, Enver Hodžaj, ocjenjujući kako on ne može biti samo tehnička pretpostavka, već mora ulijevati povjerenje da su stvari iz prošlosti zaista prošlost. Sa scene mora otići ona politika koja je dovela do sukoba.

„U isto vrijeme smatram kako ne možemo imati valjan proces pomirenja ukoliko je on nametnut izvana, ili je postavljen kao dodatni standard za članstvo u EU. Ne mislim ni da u ovom procesu trebamo početi poricati ono što se dogodilo ili preinačavati istoriju jer, ukoliko imamo taj proces koji u sebi ima i elemente manipulacije, a to su neke od poruka koje dobijamo iz regije, pomirenje neće imati očekivane rezultate“, smatra Hodžaj.

Goran Svilanović, koordinator ekonomskih i okolišnih aktivnosti pri OSCE-u, kaže kako je u procesu približavanja zemalja regije Evropi, neophodno uključiti sve aktere. Prema njegovim riječima, u ovom trenutku za sve zemlje je vrlo važno da počnu pregovore sa Evropskom unijom. Pojašnjava i zbog čega:

„To uključuje administraciju i hiljade ljudi koji nisu političari u jedan proces u kojem oni znaju kuda idu. Danas to nije slučaj ni u jednoj
zemlji regiona, osim Hrvatske. Političari govore o EU. Civilni sektor će govoriti o EU, ali državni službenici to ne rade jer to im nije posao jer još nisu u procesu pregovora. Zbog toga je moja poruka EU, da bi to trebala da bude politika koja uključuje i angažuje sve. Ima i drugih organizacija koje čine pojam međunarodne zajednice malo složenijim. OEBS je jedna organizacija koja ih sve uključuje. Mislim da je važno da se shvati da je i u Sarajevu pojam međunarodne zajednice malo složeniji. Savet Evrope BiH je jedna od važnih organizacija i takođe valja pomenuti njeno angažovanje u Savetu Evrope. Naravno, tu je i povratna sprega uticaja koji Savet Evrope može imati na razvoj prilika u BiH. UNHCR je još uvek važan faktor po pitanjima raseljenih, izbjeglica i njihove imovine.“

Izaći iz okvira floskula

Crnogorski premijer Igor Lukšić smatra da se može reći kako u ovoj fazi, Balkan napreduje. On napominje kako nije samo politička saradnja imperativ.

„Treba insistirati na određenim projektima koji su od bilateralnog interesa u različitim sferama, koji mogu popuniti prazninu između političkog i onoga što je opipljivo za naše građane. Bez obzira što je pred našim regionom jako
puno obaveza, bez obzira što svako od nas pojedinačno sigurno nije zadovoljan stanjem u kome se nalazimo, duboko vjerujem da smo negdje na određenoj prekretnici i da te pozitivne sile mogu u budućem periodu snažnije djelovati, a na nama je, da govoreći zajedničkim glasom, privučemo pažnju međunarodne zajednice, ali na jedan drugačiji, jedan pozitivan način, nego što je to bilo ranije. Čine mi se veoma značajnim određene inicijative koje u ovom trenutku u regionu cirkulišu i koje su potekle od civilnog sektora, koje sam lično podržao i za koje vjerujem da ima prostora. Da li u tom, ili nekom drugom obliku, ali mi se čini da je to mnogo manje bitno od okolnosti da i civilni sektor, kroz recimo REKOM inicijativu, pronalazi svoje mjesto i doprinosi nečemu što je naslov ovog panela, a to je, ne samo puno regionalno pomirenje, već i ubrzavanje saradnje kako bi izašli iz okvira onih uobičajenih floskula i došli do nečega što je mnogo opipljivije u različitim oblastima od interesa za našu zemlju.“

Projekti koji će povezati regiju, vrlo često su nešto na čemu Evropska unija svakodnevno insistira. Prvi put u istoriji, kako kaže Ivan Vejvoda, potpredsjednik za programe u američkom German Marshall Fondu, građani Zapadnog Balkana biraju evro-atlantski krov. On navodi i kako je greška regije što previše očekuje od institucija međunarodne zajednice jer ona neće donositi odluke umjesto zemalja Zapadnog Balkana.

„Razlog zbog kojeg građani podržavaju Evropsku uniju je što mnogi od njih imaju članove porodica koji rade u tim državama i znaju da im je životni standard puno bolji od našega. Ako želite da se približite tom krugu, morate da se pridržavate njegovih pravila. Evropska unija je zajednički cilj u zemljama regije i zbog toga se moramo oslanjati sami na sebe. Međunarodna zajednica želi pomoći, ali se ne smijemo zavaravati da će ona riješiti naše probleme i da će biti naši advokati tamo gdje se donose odluke. Najbolji advokati smo mi sami, tako što želimo da učinimo naše države efikasnijim, uređenijim i transparentnijim. To će biti moguće jedino kada naše ekonomije počnu ponovo da oživljavaju“, ocjenjuje Vejvoda.

Iako međunarodna zajednica već godinama ponavlja kako želi pomoći zemljama Zapadnog Balkana u evro-atlantskim procesima, političari i nevladin sektor često spočitavaju Evropi i SAD-u da se moraju još aktivnije uključiti u rješavanje problema na Balkanu.

Sa takvom ocjenom se ne slaže Renco Davidi, zamjenik šefa delegacije Evropske unije u BiH.

„Imam utisak da se previše govori o prošlosti, istoriji ovog prostora, ali niko ne daje prijedloge gdje zemlje Zapadnog Balkana trebaju ići u narednih nekoliko godina. Čujem dosta lekcija, ali ne čujem dosta politike djelovanja. Niko ne govori o ekonomskim aspektima. Često se može čuti - međunarodna zajednica mora ovo, mora ono, ali je politička elita u vašim zemljama ta koja mora učiniti mnogo, ali ne radi ništa. Međunarodna zajednica ne može za vas obaviti ono što su vaši zadaci. Ili ćete krenuti prema Evropskoj uniji, ili ostati van Unije sljedećih 300 godina“, upozorava Davidi.

Srbiji treba Evropa

Iako se nevladin sektor slaže sa ocjenama međunarodnih stručnjaka, kako su predstavnici vlasti u regiji ti koji moraju ispuniti evropske uslove, Denisa Sarajlić-Maglić, direktorica Vanjsko-političke inicijative BiH, na njihovu ocjenu da su zahtjevi iz regije maksimalistički i da moraju biti realni, odgovara na primjeru Bosne i Hercegovine:

„Sve što očekujem od Evrope je da shvati da je ovo knjiga koja ima deset poglavlja. Jedno od tih poglavlja je poglavlje koje se odnosi na međunarodnu zajednicu. Podjele koje su rasističke, koje negdje drugdje u Evropi ne bi bile prihvatljive, nemojte očekivati od nas da ih prihvatimo sada, čisto radi mira u kući. Mi smo ljudi koji vjerujemo u škodljivost propuha, a da ne govorimo o škodljivosti svega onoga što se od nas očekuje da prihvatimo kao realnost. Realnosti nisu nešto što je ovdje čvrsta kategorija.“

Uslovi koje zemlje regije moraju ispuniti u evro-atlantskim integracijama, pretpostavljaju i rješavanje dugogodišnjih političkih nesuglasica među njima. Tako, prema riječima Jelene Milić, direktorice Centra za evropske i atlantske studije u Srbiji, ta zemlja bi trebala da dobije kandidaturu pod dva uslova:

„Ako promeni politiku prema Kosovu, ali ne samo na način da aktivno učestvuje u ovom dijalogu, već da prestane da ima dvolični pristup Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj. Reči nisu dovoljne i za njih idu dela. Ta dela su da se kod nas Milorad Dodik prima na ravnopravnoj osnovi kao državnik, a ne kao predsednik jednog entiteta. Činjenica je da je Vlada Republike Srpske već tri godine finansirala Istorijski projekt Srebrenica, koji se bavi negiranjem zločina i prikrivanje zločina u Srebrenici a to nije izazvalo nikakvu reakciju. Što me više plaši - vidim da nije izazvala reakciju ni kod međunarodne zajednice u Bosni. Mislim da je to apsolutno neprihvatljivo i da EU nije samo mamac za široke javne mase u Srbiji, koji će dobiti bolja i sigurnija radna mesta, već je dugo godina bila vrednosni svetionik, novi sistem koji je uspostavljen. U Srbiji se to nekako gubi sa vidika i ta percepcija EU bi trebala u Srbiji da se obnovi uz pomoć EU. Interesantno je da takozvana proevropska Vlada, sa pro
NATO ministrom, u zadnje tri godine beleže pad, po istraživanjima vrlo relevantnih organizacija koje se bave istraživanjem javnog mnijenja. O tome govore i pad podrške, ne samo članstva u NATO, nego i saradnji sa NATO i pad podrške evropskim integracijama, što nije dobra vest. Treba nam dati kandidaturu, da pobegnemo do sve goreg političkog i vrednosnog uticaja koji Rusija ima na Srbiju. To nije samo pitanje kupovine energetske industrije u Srbiji, to je pitanje mnogo složenije, to je pitanje naginjanja ka autoritarnim sistemima, ka jakim vođama, umesto ka demokratskim institucijama i procedurama. To mora da se ima u vidu.“

No, pored pomirenja, svaka zemlja Zapadnog Balkana pojedinačno, na evropskom putu treba riješiti brojne, nagomilane probleme. Jedan od njih u Bosni i Hercegovini je taj, što ta država, ni osam mjeseci od izbora, još uvijek nema vlast na državnom nivou.

U BiH nema političke volje

Zbog toga je, prema ocjeni pomoćnika državnog sekretara SAD-a, Philipa Gordona, BiH u ozbiljnom zaostatku na putu evropskih integracija u odnosu na susjede. Gordon navodi da, ukoliko želi da se vrati na pravi put, BiH mora funkcionisati kao država.

„Svaki dan koji prođe bez vlasti, BiH zaostaje više za susjedima i izlaže se riziku da će skrenuti sa evropskog puta. Neodgovorno je da bilo koja stranka blokira formiranje vlasti zbog maksimalističkih zahtjeva, bez obzira da li je to zahtjev za određenim brojem pozicija u Vijeću ministara, ili za određenim ministarskim imenovanjima. Svi moraju biti spremni na kompromis”, upozorio je Gordon.

Posljedice bahatog ponašanja bosanskohercegovačkih političara najviše trpe građani, koji, kako kaže Valentin Incko, visoki predstavnik u BiH, žele da imaju ista prava kao i građani Evropske unije:

„U zemljama poput Hrvatske i Estonije postojalo je takmičenje ko će više i brže ispuniti zadane uslove, ali u Bosni i Hercegovini ne postoji politička volja za to jer je ona podjeljena zemlja. Da nije bilo građana koji su vršili pritisak, Vlada ne bi ispunila uslove ni za liberalizaciju viznog režima. Bosna i Hercegovina treba da postane normalna država, gdje će svi biti orjentisani na jedan cilj, a to su Evropska unija i NATO savez.“

Ipak, put ka Evropskoj uniji i NATO savezu, kako ocjenjuju domaći političari, iziskuje fokusiranje na brojne probleme, od promjene Ustava, do rješavanja ekonomskih problema. Sve to će biti moguće, navodi Martin Raguž, potpredsjednik HDZ 1990, kada političkim liderima prioriteti budu državni, a ne usko-stranački interesi. Zbog toga bi i budući ministri u bosanskohercegovačkoj Vladi, prema njegovom mišljenju, trebali da odgovaraju Parlamentu, a ne političkim šefovima.

„Nažalost, o ovako značajnim pitanjima ne postoji institucionalni dijalog kao preduvjet postizanja dogovora i kompromisa, nego se nastavlja prividna improvizacija koja stvar iluziju da se ovi problemi žele rješavati, a suštinski se, u stvari, radi o blokadi ove zemlje. Ova je zemlja blokirana“, upozorava Raguž.

Lider SDP-a, Zlatko Lagumdžija, kaže kako postoji nekoliko scenarija da BiH dobije Vijeće ministara. No, bez obzira koji od njih bude proveden, Lagumdžija ne vjeruje u novi sukob u BiH.

„Želim vrlo jasno da kažem zašto ne vjerujem. Zato što je sukob moguć samo ukoliko neko naruši Dejtonski mirovni sporazum. Ukoliko neko naruši Dejtonski mirovni sporazum, on će završiti u Hagu, pitanje je samo dana kada. Mislim da to svi znaju“, kaže Lagumdžija.

SAD i EU bez jedinstvenog pristupa

U posljednjih nekoliko godina međunarodna zajednica najčešće je kritikovala domaće političare zbog stagnacije zemlje na evro-atlantskom putu. Ipak, Kurt Bisner, predstavnik Vijeća za političku demokratizaciju, ocjenjuje kako ni evropski ni američki zvaničnici nemaju jedinstven strateški pristup u BiH.

„U Bosnu i Hercegovinu su prije dvije godine dolazili Džozef Bajden i Havier Solana. I dok je Bajden govorio o nagomilanim problemima, Solana je govorio o progresu u BiH, pa se pitam - Da li su mislili na istu z
emlju? To pokazuje da nema strateškog principa. Pojedine poruke koje šalju evropski i američki zvaničnici su različite. To koriste političke elite koje proizvode strah kod građana. Međunarodna zajednica mora stvoriti određene poticaje i kod građana i kod političara, koji će im omogućiti da donesu prave odluke. Posljednji primjer za to je Srbija, jer da se uslovi nisu postavljali, Mladić ne bi bio u Hagu. To je način na koji bismo trebali pristupiti problemu i u BiH“, smatra Bisner.

Pored toga što još nema državnu Vladu, Bosna i Hercegovina muku muči i sa korupcijom, a prema posljednjim istraživanjima, u vrhu je po korumpiranosti u regiji. Jedan od razloga je što su već 20 godina, manje-više, isti ljudi na vlasti.

Uprkos brojnim primjerima korupcije, pravosudne institucije u BiH nisu osudile nikoga ko je vodeći u lancu korumpiranih, a sa onima nižeg ranga, tužilaštva prave nagodbe, kaže ekonomistica Svetlana Cenić:

„Mi smo napravili takav sistem koji nagrađuje onoga ko krade, a preziremo onoga ko odbija da krade. Tužilaštvo se nagodi sa onim koji mazne sedam-osam miliona, tako da on plati dva miliona i dobije, možda, neku uslovnu kaznu, a pri tome sve ostalo ostaje na raspolaganju. Pitam se - Ko će nadoknaditi te pare u budžetu i fondovima? Neko mora, na njih se računa. Ponukana sam da uđem u privatizaciju rafinerije. Mogla sam je kupiti jer je ona dobijena na poklon. U takvu privatizaciju svi mi ovde možemo ući i kupiti razne telekome i sve živo, samo ako nam neko to da, ali ne da. Naravno, nije to za svakoga. Ovde, ako ste maznuli lovu, onda ste gospodin. Taj sistem funkcioniše u jednom zatvorenom krugu.“

Korupcija je jedan od razloga zbog kojeg Bosna i Hercegovina najsporije napreduje prema Evropskoj uniji. Iako je u regiji prva imala antikorupcione zakone, koje je nametnuo visoki predstavnik, slabljenjem uticaja međunarodne zajednice oni se nisu provodili.

Zbog toga, prema riječima Srđana Blagovčanina, izvršnog direktora Transparensy internetional BiH, ne treba da čudi da se u BiH dešava da se političke partije ilegalno finansiraju, a da je podmićivanje, primjerice, doktora, policajaca ili opštinskih službenika postalo svakodnevnica:

„Istraživanje Transparensy internetionala pokazuju da BiH, tokom prethodnih godina, praktično nije ostvarila nikakva napredak. Postali smo, kao i u većini drugih stvari, država slučaj. Dok druge zemlje napreduju,
mi stojimo uporno na istom mjestu. Index percepcije korupcije Transparensy internetionala to najbolje pokazuje. Napredak BiH se svodi na nivo statističke greške. I dalje smo najkorumpiranija zemlja u regionu, bez ikakvih izgleda da se nešto promijeni. Određeni napredak je postignut, ali isključivo formalno, u procesu sticanja bezviznog režima. Ponovo pokušavamo da prevarimo Evropsku komisiju, kao loši đaci, da nam ponovo progledaju kroz prste, usvajajući zakone samo formalno, a kada se priča završi, kada gospoda iz Brisela odu, mi ništa ne uradimo. To je slučaj sa Agencijom za borbu protiv korupcije, to je slučaj sa usvajanjem Zakona o državnoj pomoći. Ponovo očekujemo da će neko ovoj zemlji progledati kroz prst jer smo zemlja slučaja. To se definitivno mora promijeniti, ukoliko želimo biti shvaćeni kao ozbiljan partner bilo gdje. Istraživanja Transparensy internetionala u BiH pokazuju da je najveći problem sa korupcijom u BiH prisustvo korupcije
na najvišim razinama vlasti. Prisustvo onih oblika korupcije čija je ekonomska cijena koštanja najveća, čije su posljedice najdugoročnije i protiv kojih se najteže boriti. Ključni načini za izvlačenje državnih sredstava od strane korumpiranih političkih elita su još uvijek privatizacija, javne nabavke, koncesije, kontrola nad javnim preduzećima.“

Inače, zemlje Zapadnog Balkana spadaju među najkorumpiranije države u svijetu, a poražavajući je podatak kako su najviši nivoi vlasti najkorumpiraniji. Tako, primjerice, u Srbiji političke stranke rade mimo interesa građana, kako bi sebi priskrbili što više novca.

Sa korupcijom nema ulaska u EU

Najočitiji primjeri, kao i svugdje u regiji, su u javnim preduzećima, koji su generatori korupcije. Rukovodeće pozicije u tim firmama obnašaju osobe koje su, dogovorom, postavili predstavnici političkih partija na vlasti.

„Mnogobrojnost aktera političkog života već godinama unazad direktno utiče na to da ima više onih koji svoju zaštitu mogu da potraže u okrilju nekog političkog moćnika ili stranke, što konsekventno dovodi do toga da ima manje onih koji podležu gonjenju i procesiranju kada se utvrdi njihova odgovornost. Naravno, kao i su svakoj zemlji, i kod nas je birokratija sklona uvođenju suvišnih zahteva koji dalje vode iznuđivanju novca za razne dozvole, odugovlačenju postupaka kod građevinskih dozvola. Tu je i netransparentnost postupka pri donošenju odluka. Tu nije reč samo o Skupštini i o tome ko dolazi u Skupštinu da traži da se Zakon izmeni na ovaj ili onaj način, već u izvršnoj vlasti gde je više izuzetak nego pravilo da se zakoni donose nakon temeljne i javne rasprave“, kaže Nemanja Nenadić, programski direktor Transparensy international Srbije.

Najveći problem u regiji je što, s obzirom na korumpiranost najviših nivoa vlasti, niti jedna zemlja nije u stanju da se izbori sa korupcijom.

Posljednji primjer je Hrvatska, u kojoj nije riješen niti jedan slučaj, sve dok Evropska unija nije uslovila tu zemlju da, ukoliko ne riješi pitanje korupcije, ne može biti članica Evropske unije.

„Ivo Sanader je donio 2003. Godine stratešku odluku da se kreće u pravcu antikorupcije i vladavine prava, što je bilo zadnje otvoreno pitanje na putu Hrvatske prema Evropskoj uniji. Ne ulazim u to koliko je on bio umiješan u neke od afera, ali ipak, ako je donošenje anti-korupcijskih zakona bilo teško pitanje za Hrvatsku, koliko će tek biti teško za Bosnu i Hercegovinu?! Dakle, potrebna je lična odgovornost političkih lidera i građana, nešto što je direktna briga za Bosnu i Hercegovinu, jer slabost te države omogućava korupciju“, navodi Robert Beecroft, supervizor u američkom State Departmentu.

Zbog rasprostranjene korupcije u regiji i umiješanosti političkih elita, postavlja se pitanje - Na koji način riješiti taj problem i kako obrazovati građane na način da ne nude novac ljekarima, policajcima, profesorima i slično?

Robert Bendžamin, regionalni direktor programa za Centralnu i
Istočnu Evropu u Institutu za nacionalnu demokratizaciju u Vašingtonu kaže da je za to najvažnija politička volja i institucionalni kapaciteti u državi:

„One, koji su počinili korupciju, treba krivično goniti, a kazniti one koji su ih podržavali. Prva stepenica za to su izbori. Političke stranke se mogu kazniti tako što građani neće glasati za njih. Drugi oblik demokratije je Parlament. Ta zakonodavna institucija se često ne koristi dovoljno kada je u pitanju korupcija jer je to, praktično, partijska institucija. Ali, parlamenti mogu odigrati veliku ulogu na način da će nadzirati izvršnu vlast, predstavljajući u tom procesu birače. Istovremeno, veliku moć imaju i građani. Oni moraju naučiti da ne pomažu državi tako što podmićuju zaposlenike u različitim sferama života. Kada se to iskorijeni, država je na putu ozdravljenja od bolesti zvane korupcija.“

Značaj medija i nevladinog sektora

Na putu prema Evropi, zemlje Zapadnog Balkana moraju raditi i na slobodi medija. U najvećem broju slučajeva, političari nastoje da kontrolišu medijske kuće, zbog čega su novinari prisiljeni da rade po diktatu pojedinih političkih elita, zbog čega je sve manje profesionalnosti u toj profesiji.

„U svemu tome najveći problem je taj što ne postoji politička volja da se novinarstvo prihvati na pravi način, da se novinarima obezbijedi slobodan prostor
da mogu slobodno da rade svoj posao, da na taj način postanu profesionalniji jer mislim da nisu. Moramo biti realni i priznati da novinari nisu uvijek primjer profesionalnog načina obavljanja tog veoma bitnog posla za svako društvo. Kada vidimo da naša društva ne napreduju, da imamo probleme u uspostavljanju Vlade u BiH, u načinu, u pregovorima, u bilo čemu što se dešava, uvijek će puno političara upirati prste i reći - Vi novinari i mediji ste krivi što nam sve ne ide kako treba. To je netačno, to je neprihvatljivo i to je ono protiv čega se treba boriti sa još više građanske hrabrosti i sa još više profesionalnog pristupa novinara svom poslu. To nije lako zato što su i dalje napadni i kritikovani, a da ne govorim o svim ostalim stvarima koje sam spomenula“, kaže Dunja Mijatović, predstavnica OSCE-a za slobodu medija.

Vildana Selimbegović, glavna urednica sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje, navodi neke primjere stanja u bosanskohercegovačkim medijima:

„Imamo podijeljeno društvo, podijeljene medije. Imamo istrajni angažman političkih partija da te medije osvoje, dobiju, zloupotrijebe u svakom slučaju. Ta zloupotreba se verificira, ne samo od društva u kome mi živimo, od sudskih instanci koje postoje u ovoj zemlji, od pravosuđa, koje ne samo da ne procesira slučajeve korupcije, nego ih drži u ladicama, nego od njih pravi slučajeve koje negdje proslijedi bez ikakvog objašnjenja. Nedavno je u Banja Luci, u specijalno tužilaštvo Republike Srpske, vraćen i dat
u nadležnost slučaj o kome su mediji pisali dosta dugo. Radilo se o zloupotrebi novca namijenjenog z izgradnju zgrade Vlade Republike Srpske. Imamo bezbroj sličnih slučajeva i u Federaciji i na kantonalnim tužilaštvima. Novinari se bave tim slučajevima, društvo sluša o tim slučajevima, ali oni se ne procesiraju. Kao treći razlog, zbog čega novinari i novine žive u podijeljenom društvu, sem tog političkog ambijenta i našeg pravosuđa, mislim da treba navesti angažman međunarodne zajednice u BiH, koja ima jedan vrlo specifičan odnos. Do vremena prije dolaska Pedi Ešdauna, međunarodna zajednica ovdje je podržavala i civilno društvo i akademsku zajednicu i razvoj i neovisne medije. Nakon toga se zdušno pridružila opciji Pedi Ešdauna, koji je promovisao da Bosna bude država tri naroda i dva entiteta, te napravio dogovor sa predstavnicima najjačih partija i potpuno marginalizirao uticaj civilnog društva, uticaj neovisnih intelektualaca i uticaj akademske zajednice. Tako je presudio medijima, koji su nastojali da ostanu odani i vjerni svojoj profesiji.“

Veliku ulogu u procesu evro-atlantskih integracija na Balkanu ima i civilno društvo. Međutim, njegova uloga u tome, posljednjih nekoliko godina, svedena je na minimum, a vrlo često, nevladine organizacije, umjesto da brane građanske interese, propagiraju politiku onih koji su na vlasti. Tom fenomenu podliježu i akademske zajednice, kaže Asim Mujkić, profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.

„Paradoksalno, u doba Bolonje, u integraciji univerziteta, u BiH djeuje fragmentacija visokog obrazovanja. U Republici Srpskoj je Zakon o visokom obrazovanu izuzetno centraliziran, dok je u Federaciji visoko obrazovanje na nivou kantona potpuno decentralizirano. Imaćemo nekih 14-15 instanci koje su upletene u funkciju razvoja visokog obrazovanja, što u biti znači fragmentaciju visokog obrazovanja, koja je zahvatila veliki broj visoko-školskih institucija. U situaciji takve izfragmentiranosti, koju diktira etno-politički ustrojena vladavina, u BiH je nemoguće povesti razgovore, a kamoli doći do neke zajedničke strategije. Tako podijeljen Univerzitet, na žalost, umjesto da ponudi neku platformu za demokratizaciju društva, on počinje da služi svojoj ideološkoj svrsi, takozvanim interesima svoje etničke grupe, što za posljedicu ima stalnu restrikciju i potpunu ideologizaciju istraživačkog rada, irelevanciju ozbiljnog znanstvenog rada na institucijama visokog školstva uopće“, ocjenjuje Mujkić.

Predstavnici nevladinog sektora i međunarodne zajednice ne usuđuju se prognozirati kada će zemlje Zapadnog Balkana postati članice Evropske unije.

Ono što smatraju pozitivnim je činjenica kako će njihov najbliži susjed, Hrvatska, uskoro biti dio evropske porodice. Ipak, ta država godinama je ispunjavala uslove koji su pred njom postavljeni, pa nije teško pretpostaviti kako će evro-atlantski put zemalja bivše Jugoslavije biti dug i težak.