Opasni zagrljaj politike i religije

U Temi tjedna bavimo se pitanjima koliko su crkve u državama regije postale središte političke i društvene moći, da li su za to zaslužni, koliko vjerski, toliko i politički lideri i zašto i sami građani pristaju da budu ulog u sve zahtjevnijoj politici crkve prema državi.

Nedavno smo svjedočili državnoj sahrani patrijarha Pavla i trodnevnoj žalosti u Srbiji. Katolička crkva u Hrvata pokušava utjecati na mnoge stvari, pa i izbor predsjednika države.

I u Bosni i Hercegovini čini se da religijski lideri žele postati istodobno i nacionalni lideri. Namjeravaju li crkve uzeti sebi ulogu, koja im, u sekularnim državama, kakve su one na Balkanu, ne pripada?

Suradnja: Gordana Sandić Hadžihasanović, Radovan Borović, Goran Vežić, Esad Krcić

NAJBOLJI RECEPT ZA PRIKUPOLJANJE GLASOVA

Sve tri osnovne religijske zajednice u Bosni i Hercegovini nastoje što više biti u političkom životu, dok analitičari smatraju da su se nacionalne partije na vlasti zadržale upravo zbog podrške koju im daju vjerski velikodostojnici.

Na svim nivoima komplikovane dejtonske strukture Bosne i Hercegovine, očigledan je uticaj religijskih zajednica na politički život, a izjave vjerskih lidera često se ne razlikuju od onog što kažu političari.

Nadbiskup Vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić, ističe da se Katolička crkva ne može povezati s djelovanjem jedne političke partije:

Vinko Puljić: Kada vidim da je čovjek ugrožen, da su oduzeta nečija prava, ja ću progovoriti. Samo mrtve ribe plivaju niz struju.

„Ne govorim o drugim vjerskim zajednicama. Ne možemo praviti uravnilovku. Svaka ima svoju strukturu i svoju povezanost sa politikom. Katolička crkva se bori za ljudsko dostojanstvo, jednaka prava, socijalnu dimenziju i na neki način da se stvore takvi uslovi da budemo svi jednaki pred zakonom. U tom duhu neću šutjeti, bez obzira što govorili mediji, što govorila međunarodna politika. Kada vidim da je čovjek ugrožen, da su oduzeta nečija prava, ja ću progovoriti. Samo mrtve ribe plivaju niz struju. Želim biti živa riba, koja pliva za ljudska prava.“

Među pravoslavnim velikodostojnicima u Bosni i Hercegovini, posebno mjesto ima episkop Zahumsko – hercegovački, Grigorije, čije je sjedište u Trebinju. Javna je tajna da je on blizak prijatelj premijera Republike Srpske, Milorada Dodika. Međutim, jedan od posljednjih događaja, za koje se vezuje njegove ime, je izopštavanje iz crkve na određeno vrijeme dvojice aktivista nevladinog sektora, Nikole Sekulovića i Blaže Stevovića, "zbog javnog necrkvenog djelovanja“, što je zvaničan razlog iza kojeg se krije njihova kritika rada načelnika opštine i vladike. Uz to, Sekulović je, kao i novinar Slobodan Vasković, brutalno napadnut. Tvrde da je napad došao nakon otvorenog poziva u hramu, koji je izgovorio vladika Grigorije:

„Znam više o njima, nego što oni mogu da zamisle. Znam da su kupovali diplome, ne samo za sebe, nego i za druge. Znam da su krali.“

Reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić, poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, ipak je najistureniji u političkim porukama, što i ne krije:

Mustafa Cerić: Naravno, zbog toga što smo u zadnje vrijeme vrlo kritični prema vlastima, događaju nam se sudski procesi, sumnje i mape.

„Mi, posebno u zadnje vrijeme, godinu-dvije dana, jako mnogo upućujemo kritike vlastima, do te mjere, da su oni koji su sada na vlasti, jako ljuti na nas. Naravno, zbog toga što smo u zadnje vrijeme vrlo kritični prema vlastima, događaju nam se sudski procesi, sumnje i mape. Ovo što se dogodilo u OHR-u, nije pamet nekog tajanstvenog Erika, koji radi sve to za potrebe OHR-a, nego je to u sprezi sa domaćim udbašima ili tajnim službama, koje očito jedino mogu opstati tako što se takmiče jedan sa drugim, ko će biti veći podanik.“

Radi se o mapama (šemama) koje su navodno urađene u Uredu visokog predstavnika i, prema političkom magazinu „Global“, kreirao ih je sam zamjenik Visokog predstavnika Rafi Gregorijan. Mapa prikazuje istaknute ličnosti - Bošnjake iz političkog, privrednog i vjerskog života - koji se dovode u vezu s kriminalnim radnjama i vezama, te s finansiranjem terorizma.

Građani koje smo anketirali, bez izuzetka ukazuju:

„Ne da se miješaju, nego je to više degutantno. Država i vjerske zajednice trebaju biti odvojene. Oni toliko insistiraju na svom pristupu u životu države, da je to nevjerojatno.“
„Na žalost utiču jer se petljaju u one stvari koje se njih u principu ne tiču. Smatram da je vjera privatna stvar, stvar za kuću, a ne za politiku.“
„Politika politici, vjerske zajednice narodu.“

Analitičar Enver Kazaz je jedan od onih koji preciznim stavovima osuđuje opasni zagrljaj politike i religije:

„Vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini su najjači ideološki i politički centri moći, pogotovo se to odnosi na Islamsku vjersku zajednicu i sve veću ambiciju reis Cerića da postane bošnjački nacionalni vođa, odnosno novi otac nacije, u onom smislu u kojem mu to omogućuje patrijarhalna kultura, totalitarna ideologija i neka vrsta klerikalnog straha. Reis Cerić ima nebo ili prijetnju džehenemom za sve vjernike i nevjernike koje on proglašava izdajnicima.“

Fra Ivo Marković ističe da se nacionalne stranke, bez podrške vjerskih zajednica, ne bi mogle održavati na vlasti toliko dugo vremena. Kao posebno opasnu praksu Marković navodi uticaj vjerskih zajednica na rad Parlamenata, u kojem se donose zakoni:

„Religijske zajednice ne smiju iz pozicije izvan Parlamenta diktirati odluke u Parlamentu, nego moraju ići dole, potpuno obratno, iz situacije obespravljenih i ugroženih ljudi moraju ići prema Parlamentu. Tako se realiziraju principi. Tu griješe naše religije. One, umjesto da idu u identifikaciju sa najslabijima i dođu do Parlamenta, pretvaraju se u moć. Zato se kod nas pravi teško raspoloženje i nesimpatija ljudi spram religijskih zajednicama koje manifestiraju veliku želju za moći. Mislim da tu vjerske zajednice gube vjerodostojnost.“

Psiholog Srđan Dušanić iz Banja Luke, smatra da se političko uplitanje vjerskih službenika ne može generalizovati, ali da je za sve njih gotovo istovjetno ponašanje u vrijeme pred izbore:

„Obično dolazi do manipulacije strahom na našim prostorima. To se do sada pokazao kao najbolji recept da pokupite što više glasova, da radikalizujete situaciju, da pojačate neko prijateljstvo ili da izmislite neke nove neprijatelje ili neke nove teme oko kojih se nećemo slagati. Očigledno da se tada narod zgušnjava oko nekih svojih pastira, koji sigurno nisu pravi pastiri. Definitivno je da političke vođe profitiraju na strahu. U svemu tome često su vjerski lideri saradnici određene političke grupacije.“

KLERIKALIZACIJA ILI NE?

Veoma aktivno sudjelovanje najviših državnih dužnosnika u ceremoniji sahrane srpskog patrijarha Pavla, otvorilo je i pitanje odnosa crkve i države u Srbiji – da li politika instrumentalizira crkvu ili crkva politiku? Naredni otvoreni ispit odnosa države i Srpske pravoslavne crkve, iskazat će se u dva događaja bitna za budućnost i crkve i države, ali i njihove međusobne odnose, smatraju analitičari. Riječ je o izboru 45. patrijarha Srpske pravoslavne crkve i crkvenog pisma u vezi statuta Vojvodine. Treba li država instrumentalizirati crkvu i privoljeti je svojim političkim interesima, ili će crkva svoju vjersku ulogu prenijeti na polje političkog djelovanja?



Srpska pravoslavna crkva (SPC) je u poslednje dve decenije prošlog veka, u odnosima sa državom, prošla dugi put od proganjanja do vraćanja ugleda. Smrt verskog poglavara, patrijarha Pavla, proglašavanje trodnevne žalosti i veoma aktivno učešće najviših državnih zvaničnika u ceremoniji sahrane, otvorilo je i pitanje odnosa crkve i države, njene instrumentalizacije i političke zloupotrebe. Da li se aktuelni odnos crkve i države mogao smatrati pokušajem instrumentalizacije od strane političkih aktera?

Sociološkinja, Zagorka Golubović:

„Oni koji su na vlasti se danas osećaju nesigurno i onda traže podršku od crkve, koja je stvarno moćna. Po mom mišljenju, crkva je u izvesnim stvarima moćnija i jača od same države i od same vlasti. U ovakvim prilikama oni to koriste da bi pokazali koliko su privrženi toj crkvi i da bi prisvajali deo njene moći.“

Jedno od pitanja, koje je u odnosima Srpske pravoslavne crkve i države izbilo u prvi plan i koje nije toliko vidljivo, je umešanost državnih organa u sahranu verskog poglavara. Da li je u sekularnoj državi, kakvom se Srbija i po Ustavu definiše, potrebno zbog smrti verskog poglavara uvoditi trodnevnu žalost?

Profesor Beogradskog univerziteta, Ljubiša Rajić:

„Uvodi se trodnevna žalost, kao da je on neka značajna istorijska ličnost za državu i društvo kao celinu, a ne poglavar udruženja građana, koje se zove Srpska pravoslavna crkva. Slavi se čovek u čiju čast se navodi to da je bio veoma skroman. Pa šta? Ovde ima hiljade i stotine hiljada ljudi koji su veoma skromni.“

Verski analitičar Živica Tucić u svom čitanju odnosa Srpske pravoslavne crkve i države u svetlu poslednjih događaja ističe da crkva nije samo svešteni kler, već zajednica verujućeg naroda, koja ima puno pravo da, živeći u društvu u skladu sa svojim uverenjima, te svoje vrednosti u tom društvu i ostvaruje:

„Mislim da je sahrana bila dostojanstvena i da se ni u čemu nije preterivalo. Mislim da je patrijarh Pavle ipak bio jedna javna ličnost od tolikog značaja da treba celokupno društvo da mu oda počast. Protokol sahrane je potpuno u skladu sa crkvenom praksom i sa crkvenim kanonima. Prisustvo predsednika republike i pojedinih ministara smatram sasvim legitimnim. Tako bi se postupilo i u Nemačkoj i u Grčkoj. Pre godinu dana je umro ruski patrijarh. Tamo je bio prisutan i ruski predsednik i predsednik vlade. Ne smatram to nikakvim znakom klerikalizacije.“

Zagovornici ovakvih i sličnih stavova tvrde da crkva „nad-politički“ deluje u politici. Ipak, da li je poslednji događaj, u kojem je učestvovalo gotovo pola miliona građana iz Srbije i regiona, pokazao je da se ideje religije lako mogu svesti i na potrebu izraženu kroz političku računicu?

Doktorka Jasna Šakota Mimica, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu:

„Za gospodina Tadića se ne može reći, kao nekada za Zorana Đinđića, da ima nekakvog političkog rivala u Vojislavu Koštunici, pa se mora sa tim rivalom obračunavati tako što će ga inkorporirati u sebe, a upravo je to uradio Zoran Đinđić. Isto tako, ni izbori nisu na vidiku, pa se ne može sada pomisliti da Tadić hoće da okupi vernike oko svoje ličnosti. Isključivo je na vidiku Evropa, kojoj se ne može naročito dopasti učešće predsednika Tadića na crkvenom sastanku. Onda se tu, možda po prvi put, slažem sa Tomislavom Nikolićem - predsedniku Tadiću nije bilo mesto na sastanku tog crkvenog tela.“

Naredni otvoreni ispit odnosa države i crkve iskazaće se u dva događaja, bitna za budućnost SPC-a i države, ali i njihove međusobne odnose. Izbor 45. patrijarha Srpske pravoslavne crkve, krajem januara, oseniće verovatno i političke namera izvršne vlasti. U ovom trenutku izgleda da ni Srpska pravoslavna crkva ne ostaje dužna. U četvrtak se oglasila, šaljući svoju zainteresovanost i poruke u vezi sa statutom Vojvodine, primećuje sociolog religije, Mirko Đorđević:

„Crkva ne odustaje od svoje političke uloge. Ona se konkretno zauzima za prepoznatljiv stav protiv statuta Vojvodine. Drugi moment je još važniji, a tiče se relacije crkva-država. Predsedavajuća je bila prinuđena da se javno pozove ne Ustav Republike Srbije, koji kaže da je Srbija svetovna, laička država. To najavljuje loše odnose između države i crkve. Treće, radikalni i opozicioni prvaci uporni su da uvuku crkvu u političke vode. Mnogi ne primećuju da se sve ovo događalo u momentu kada se raspravlja o statutu Vojvodine, u momentu kada je najavljen izborni Sabor koji će birati srpskog patrijarha. Tu se sada lome koplja na čijoj će strani biti državne strukture. Ovo pismo, ovako kako glasi, usmereno je u političkom smislu protiv vladajuće koalicije, na čijem čelu personalno stoji ustavni poglavar države, Boris Tadić.“

Kritičari savezništva crkve i države strahuju da bi sledeći korak u jednom takvom odnosu mogao da bude potvrđen čak i izmenom Zakona i Ustava. Direktna posledica i jednog i drugog je veća i vidljivija zainteresovanost, kako crkve za političke teme, tako i političara za crkvena pitanja.

BAUK KOMUNIZMA?

Crkva u Hrvata ima utjecaja na njihovo rođenje - protivi se abortusu, ali i umjetnoj oplodnji -, ima utjecaja na njihove školske programe, na njihov rad nedjeljom ili ne nedjeljom. Utječe Crkva i na mrtve Hrvate - ako je Hrvat žrtva Bleiburga, bit će češće spominjan, nego ako je žrtva Jasenovca, iz jednostavnog razloga: ako koji crkveni velikodostojnik spomene Jasenovac, obavezno će spomenuti i Bleiburg, ako pak spomene prvo Bleiburg, rijetko će spomenuti Jasenovac.

Ima crkva utjecaja i na politički život. Ali sve se to dade preživjeti, ako se ne zovete Robert Jakaša. Nakon devet godina sudovanja, njegova obitelj je na Županijskom sudu u Splitu, dobila je spor protiv Crkve i Republike Hrvatske, ali unatoč tome nikako ne mogu doći u posjed 1.209 četvornih metara svoje zemlje u Splitu, vrijedne oko 360.000 eura, niti za nju od Crkve dobiti barem pravičnu naknadu.

Ta zemlja je Jakašinima bila nacionalizirana pedesetih. Devedesetih je došla u ruke Ministarstvu obrane, a ono je poklonilo Katoličkoj crkvi, koja je na dijelu te zemlje izgradila bogomolju. Jakaša je o problemu pokušao razgovarati s vikarom splitsko - makarske nadbiskupije, don Ivanom Čubelićem:

„Mi ne tražimo nikakve basnoslovne cifre, ne tražimo da se sruši crkva, samo tražimo nadoknadu u granicama normale, koliko je državna cijena toga zemljišta. To je jedna velika nemoć. Svi znamo da je crkva država u državi.“

Don Ivan Čubelić tvrdi da pravno slučaj još nije gotov i da stoga ne bi javno govorio. Na stranu 37-godišnjeg Jakaše stale su sudske presude, koje se ne izvršavaju. Crkva u njegovom slučaju ne sluša ovozemaljske zakone, a nemoćnome Jakaši ne ostaje ništa drugo nego uzdati se u Boga i njegovu pravdu, tražiti konkretno, a ne ono - iz vica - vatikansko plaćanje:

„I kršten sam i pričešćen, u crkvi sam se vjenčao i vjerujem da ima Boga i da će biti pravedan.“

Istovremeno, isto kao i Robert Jakaša, Katolička crkva traži i dobiva natrag svoju nacionaliziranu imovinu. Pri tome je bitno uspješnija od Jakaše, zahvaljujući ugovorima koje je hrvatska država sklopila s Vatikanom. I po tim ugovorima država daje crkvi novac - oko 400 milijuna kuna godišnje, više od milijun kuna dnevno. I dok se u novom državnom proračunu nastoji uštedjeti na mnogim stavkama, Crkva je nedodirljiva, kako je u saborskoj raspravi o budžetu prošlog četvrtka primijetio zastupnik Damir Kajin:

„Pada izvoz, uvoz i tako dalje. Ono što sigurno raste su izdvajanja za Crkvu. U krizi niti kune, gospoda biskupi, se nisu spremni odreći.“

Kajinu i mnogim građanima, velika su izdvajanja za Katoličku crkvu, ali ne i tajniku komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et Pax, doktoru Goranu Črpiću:

„Zagrebački električni tramvaj (ZET) je dobivao od grada Zagreba veće subvencije nego što cijela Crkva u Hrvatskoj dobiva od hrvatske države.“

Katoličkoj crkvi su se nakon političkih promjena devedesetih napuhala jedra. Primjerice, u toj deceniji u Splitu je izgrađeno 18 crkava, a ni jedna škola. Omasovila su se crkvena slavlja i hodočašća:

„Hodao sam bos, bole me noge. Moram, zavjetovao sam se.“

Unatoč tome što su brojni partijski aktivisti zauzeli crkvene klupe u prvim redovima, sudeći po posljednjim istupima hrvatskih biskupa Iustititie et Pax, bauk komunizma još kruži, ako ne već velikom Europom, ono barem malom Hrvatskom.

Je li tome tako, pitali smo Črpića:

„Veliki je problem, ne samo u Hrvatskoj, nego u svim bivšim komunističkim zemljama, da je jedan nerekonstruirani komunistički sustav de facto preživio. Bivši komunisti su najveći dobitnici tranzicije, pogotovo srednja garnitura komunističkih direktora i šefova, koji su se najbolje snašli unutar tranzicijskih promjena.“

Upravo je ta garnitura potrčala devedesetih pod crkvene skute:

„Upravo zbog toga što smo htjeli dobiti politički legitimitet, ali njih više nema u crkvi danas i nije ih bilo nakon 2000. godine.“

Je li bauk komunizma kruži Hrvatskom ili Crkva ratuje protiv vjetrenjača, pitali smo sociologa religije, Borisa Vuškovića:

„Mislim da je tu Crkva politički mudra. Ne vjerujem da uopće postoji ikakav bauk komunizma, posebno ne u post socijalističkim zemljama. Na svim slobodnim izborima činjenica je da komunisti i različite stranke, koje su se deklarirale kao komunističke, nikada nisu dobivali više od jedan posto u zadnje vrijeme. Odatle se dosta razložito može zaključiti da apsolutno u našem društvu ne postoji nikakav bauk komunizma. Čak ni kod socijaldemokratskih stranaka kod nas nema u programu, ni socijalizma, a kamoli komunizma. Utoliko mislim da je to čista izmišljotina u bici za preraspodjelu društvene moći. Crkva je mudra, to je institucija koja traje 2.000 godina i i nema spora da ona time želi uticati na bilo što, što ima bilo kakav liberalni i progresivni predznak, koji želi eliminirati. To je najkonzervativnija strana danas koja postoji u Hrvatskoj.“

Kritičari režima, koji je sputavao Crkvu, među kojima je podrazumijeva se i Črpić, rado će istaći da u ono vrijeme, ako ste išli u crkvu, niste mogli biti, primjerice, učitelj (mora se reći da je to tvrdnja koja se ne bi mogla generalizirati), a da vas danas nitko za to ne pita:

„Danas vam nitko ne kaže, ako ne idete na misu, da ne možete biti učitelji ili predsjednik države.“

Suprotno od ove izjave tajnika Iustitie et Pax, hvarsko - brački biskup, Slobodan Štambuk, nedavno je za predsjednika zaželio katolika:

„Ne bi li bilo normalno i poželjno da u katoličkoj Hrvatskoj njezin predsjednik bude katolik, ali ne samo po svjedočanstvu krsnoga lista, nego po svjedočanstvu života po vjeri.“

Hrvatski predsjednik Stipe Mesić je na to reagirao rekavši da je za svakog građanina:

„Njegova privatna stvar kojoj on vjerskoj zajednici pripada. I to bi gospoda biskupi trebali znati.“

Mesić je dva puta biran za predsjednika države, unatoč njegovim stalnim nesporazumima s crkvom, odnosno više nesporazumima crkve s njim, čiji organ, Glas koncila, nije prezao ni da ga proglasi veleizdajnikom. Istovremeno, kako crkva tvrdi, 85 posto hrvatskih građana katolički su vjernici i očito je da ne slušaju naputke crkve jer po njima političar tipa Mesića ne bi nikad bio izabran na čelo države.

DUALIZAM PRAVOSLAVNIH CRKAVA

Jedina država u regiji u kojoj nije došlo do klerikalizacije države i društva, odnosno do stvaranja državne crkve je Crna Gora. Kako je službenoj Podgorici to uspjelo? Kako to da u Vladi Crne Gore nema nikoga zaduženog za odnose s vjerskim zajednicama? Kolika je moć dvije pravoslavne crkve u državi?

U Crnoj Gori su po Ustavu, država i crkva odvojene, ali je specifičnost u tome što postoje dvije pravoslavne crkve: Crnogorska pravoslavna crkva i najbrojnija vjerska organizacija u Crnoj Gori – Srpska pravoslavna crkva. Međutim, Crnu Goru nije zahvatio trend preplitanja države i crkve, koji je prisutan u regionu, a ne postoji čak ni zakon o vjerskim zajednicama, već je to pitanje, za sada, riješeno samo ustavnom odrednicom – da je vjeroispovijest slobodna, a da su vjerske zajednice ravnopravne.

„Obzirom da odnos savremene države prema nekome, pa i crkvi, podrazumijeva sistem zakona, ili bar ugovora, pošto toga u Crnoj Gori nema, može se reći da država nema nikakav odnos prema crkvi“, rekao je rektor Bogoslovije Srpske pravoslavne crkve na Cetinju, protoprezviter Gojko Perović, koji dodaje da čak ne postoji ni protokol koji bi regulisao zajedničku aktivnost države i crkve u okviru pojedinih državnih manifestacija:

„Možemo samo da konstatujemo da neki pojedinci iz vlasti imaju prepoznatljiv, dobronamjerni odnos prema crkvi, a opet neki imaju izrazito negativan odnos prema crkvi. Sve do spada u neke njihove lične inicijative, ali ne postoji nikakv odnos države prema crkvi. Nekako se država i crkva gledaju nijemo, kao da nikada do sada, nigdje u svijetu, nisu postojale crkva i država, kao da već nemamo iza sebe ogromno naslijeđe evropskih rješenja odnosa između države i vjerskih zajednica, nego kao da tek mi u Crnoj Gori treba da izmislimo toplu vodu.“

Zanimljivo je da u državnom aparatu nema nikog ko se bavi vjerskim institucijama. Ministarstvo vjera ne postoji, a na pokušaj stupanja u kontakt sa nekim relevantnim sagovornikom na Vladinim nižim nivoima, dobili smo informaciju da u Vladi niko nije zadužen za vjerska pitanja i odnos države i crkve.

Odnosom države nije zadovoljna ni Crnogorska pravoslavna crkva. Naime, uporedo sa idejom obnove crnogorske državnosti, koju je inicirala partija crnogorskih suverenista, Liberalni savez, javila se potreba i za obnovom, nekada autokefalne, Crnogorske pravoslavne crkve, što se i desilo 1993. godine. Prvog vladiku Antonija, naslijedio je sadašnji vladika Mihailo.

„Crnogorska država, prema svojoj domicilnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi ima odnos koji se može nazvati nepriličnim i neozbiljnim“, kaže portparol Crnogorske pravoslavne crkve, Stevo Vučinić, koji dijelu državnog aparata prebacuje privrženost Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenom reprezentu u Crnoj Gori, mitropolitu Amfilohiju.

„S njime trguju crkvenom imovinom, koja i onako ne pripada crkvi, s kojom on raspolaže, a trguju s njim i s političkim uticajem, koji on neosporno ima na prostoru neobrazovane radničke i seoske populacije, iako je prosvećeni Amfilohije predvodio Srpsku pravoslavnu crkvu u godinama njene najveće sramote, kada su njeni pripadnici širom zemlje sijali strahote i užas. Upravo su popovi srpske crkve budili demone prošlosti i huškali na krvoproliće, što našim političarima, poslije 20 godina, i nakon svih mogućih osuda takve politike, počev od Haga, pa do cijele Evropske unije, ni malo ne smeta.“

U Crnoj Gori nema klerikalizacije države, ali poznavaoci prilika kažu da glavni razlog za to ne leži u principijelnosti vlasti u namjeri da se striktno pridržava ustavnog načela o odvojenosti države i crkve, već u činjenici da Srpska pravoslavna crkva, za koju se procjenjuje da ima najviše vjernika, nije lojalna crnogorskoj državi. Tome govori u prilog činjenica da je državni vrh, koji je personalno bio sličan današnjem, do druge polovine devedesetih godina imao odlične odnose sa personifikacijom crnogorsko-primorske mitropolije, vladikom Amfilohijom. Njihovi odnosi zahladnjeće tek u drugoj polovini devedesetih, nakon otvaranja priče o mogućoj obnovi crnogorske državnosti.

U svakom slučaju, odnos države prema crkvi karakteriše i odnos prema dualizmu pravoslavnih crkava, a distanciranje države, sociolog Srđan Vukadinović, vidi kao uravnotežen odnos:

„Vjerovatno da crnogorska država, za razliku od nekih drugih zemalja u regionu, koje su crkvu pretvorile u državnu crkvu, ima jedan ravnomjeran odnos prema obje crkve - i Srpskoj i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi - da ona, u jednom određenom stepenu, uvažava obje te crkvene zajednice. Vidimo da su ti crkveni velikodostojnici prisutni na mnogim datumima koji su značajni i za državu Crnu Goru i za neke druge institucije.“

Vukadinović smatra da će vrijeme razriješiti pitanje dualizma pravoslavnih crkava u Crnoj Gori, međutim, ukoliko razriješenje tog pitanja uslovljava državni odnos, na značajnije promjene će se čekati duže:

„Očito da netrpeljivost između jedne i druge crkve, koja je zaista u jednom velikom stepenu izražena, dovodi do toga da pripadnici Srpske pravoslavne crkve ne žele da budu tamo gdje se nalaze pripadnici i velikodostojnici Crnogorske pravoslavne crkve. Očito da će vrijeme učiniti svoje i da će Crnogorska pravoslavna crkva biti reprezentom pravoslavnih Crnogoraca, na isti način kao što je Makedonska pravoslavna crkva u Makedoniji, bez obzira na protivljenje Srpske pravoslavne crkve.“