Ulaskom u EU širi se i proizvodnja organske hrane

Među državama bivše Jugoslavije, Hrvatska je, poslije Slovenije, otišla najdalje u proizvodnji organske hrane. Započela je još 2001. godine i danas, proizvodnja organske ili ekološki zdrave hrane zauzima nešto više od 2,5 posto od ukupno obradivog poljoprivrednog zemljišta.

Očekuje se da će se ulaskom u Europsku uniju ta proizvodnja osjetnije širiti i u idućih pet godina dostići, pa i premašiti, osam posto, što je, otprilike, današnji prosjek u većini evropskih zemalja.

„Imam puno pjesama o češnjaku, ali ja obično pišem pjesme o češnjaku sa pogledom na lijepe žene koje kupe kod mene češnjak ili koje prolaze kraj mog imanja. Pa sam tako napisao jednu najljepšu haiku pjesmu na svijetu, a kaže: Svaki krug u lokvici vode je cvijet za tebe.“

Kralj češnjaka i haiku pjesnik, Venčeslav Špilak, kako se sam predstavlja, tiskao je, u vlastitoj nakladi, i džepnu knjižicu „Poezija i češnjak“, koju prodaje, zajedno s češnjakom na zagrebačkoj tržnici Utrina, a kupce privlači i zanimljivim pričama o češnjaku i njegovoj ljekovitosti:

„Kad uzmete dvije glavice ispuknute iz zemlje van onda su vam ti korijeni mokri i čvrsti. Prebrojite korijenje. Koja glavica ima više korijena je muška, a koja ima manje, ta je ženska.”

„Onda ću vam ja uzeti za sad jednu mušku i jednu žensku.”

U Hrvatskoj je registrirano oko 1.600 proizvođača organske hrane i 30.000 hektara ekološki obrađivanih površina, što je nešto više od 2,5 posto ukupno obrađivane zemlje, ističe načelnik Odjela za ekološko integriranu poljoprivredu u hrvatskom Ministarstvu poljoprivrede, Tomislav Petrović. Još uvijek se, kaže Petrović, ne može govoriti o „izuzetnom interesu“ za tu vrstu proizvodnje, ali on je svakako porastao, otkako je porasla i kvaliteta državnih poticaja.

„Ulazimo u treću godinu i potpore su znatno više nego prije, što znači da ekološki poljoprivredni proizvođač po jednom hektaru može ostvariti 5.000 kuna potpore godišnje, a konvencionalni proizvođač može maksimalno dobiti 2.150 kuna”, kaže Tomislav Petrović.

Državna potpora od 5.000 kuna, iznosi oko 700 eura po hektaru, čime Hrvatska ne zaostaje puno za zapadno-europskim zemljama:

„U 2012. godini se čak očekuje i povećanje na viši iznos nego što je 2011., pogotovo u dijelu razvoja ekološkog povrća i višegodišnjih nasada.”

Na svakoj zagrebačkoj tržnici ima po nekoliko prodavača povrća s certifikatom ekološke proizvodnje, a jedan od njih je i Senad Hujić, na Branimirovoj tržnici.

„Mi smo iz ekološkog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Hujić iz Banje Sela. Imamo oko 3.000 kvadrata plastenika i 10 hektara zemlje”, kaže Senad Hujić.

Senad je, zajedno sa suprugom, naslijedio zemlju supruginih roditelja, obitelji Bertek iz Banje Sela kraj Zeline, koja se stoljećima bavi poljoprivredom, a njih dvoje su je odlučili unaprijediti i usmjeriti u proizvodnju organske hrane, pogotovo što je Senad bio alergičan na pesticide i umjetna gnojiva. Kaže da žive solidno, ali uz beskonačno puno rada i ulaganja.

„Vjerujte da je čovjek, koji se počne baviti proizvodnjom povrća, odmah i potpisao da neće živjeti normalno. Da neće imati odmora, da neće imati more, da neće imati novaca jer se to sve svodi na neku sitnu zaradu”, navodi Senad Hujić.

Organski uzgojeno i skuplje

Zbog povećanog rada, pripremu organskih gnojiva, sadnje i održavanja, plaćanja inspekcijskih kontrola i certifikata ekološki uzgojeno povrće je puno skuplje od onog iz standardne proizvodnje i mnogi građani ga ne kupuju upravo zbog cijene. Običan se paradajz ovih dana u Zagrebu može kupiti i za pet kuna, a onaj, organski uzgojen, za tri puta skuplje, 15 kuna.

„Preskupo je. Meni je mirovina 1.333 kune i sada da ja to kupujem. Ja idem gdje je jeftinije.”

„Ja sam kupila glavice češnjaka dvije kune komad, a šta je u ovoga. Pet kuna! Preskupo je to, rađe ću kupiti kineskoga.”

Obitelj Hujić vjeruje da bi organska proizvodnja hrane mogla biti unosan posao kad bi njihove proizvode počeli otkupljivati veliki trgovački centri, a ne samo mali dućani zdrave hrane, ili što sami prodaju na tržnici, a i kad bi, kod samih građana, porasla svijest o vrijednosti organske hrane. No, kako su ljudi općenito izgubili povjerenje u institucije, i kao kupci nerijetko prevareni, malo tko do kraja vjeruje u zelene natpise „ekološki uzgojeno povrće“:

„Tko garantira da je to uopće organska hrana? Oni mogu napisati bilo što, ali obzirom na našu državu i njihove certifikate, baš i ne vjerujem puno”

„Lažu oni. Kažu naše domaće a isto je pošpricano kao i stranjsko.”

Senad Hujić je odlučio razbiti tu nevjericu:

„Da bih jednostavno dokazao, napravio sam stranicu na internetu koja je povezana direktno sa našom nadzornom stanicom Ministarstva poljoprivrede i ljudima koji kupuju. Znači, javno vodim dnevnik proizvodnje na internetu i praćenje naše proizvodnje. Od pripreme zemlje gdje ćemo opisati šta smo stavili u zemlju i čime smo gnojili. I to i slikom i tekstom. Da vide ljudi kako raste i onda kada mi se pojave na klupi da kažu da su pratili tu salatu od početka.”

Prvi Zakon o ekološkoj poljoprivredi u Hrvatskoj donesen je još 2001. godine, a tada je uveden i registar ekoloških proizvođača. Načelnik odjela za ekološko integriranu poljoprivredu, Tomislav Petrović, napominje da je lani usvojen i novi Zakon, usklađen s europskim standardima:

„Naši proizvođači su u fazi da mogu proizvesti proizvod i da je taj proizvod kvalitetan. Jedino zaista u posljednje vrijeme imamo problem plasmana tih proizvoda. Jednu mjeru koju svakako želimo da se pokrene jeste korištenje ekološko-poljoprivrednih proizvoda u vrtićima i školama, međutim nikako da taj dio probijemo.”

Hrvatska, a i zemlje u okruženju, zbog svoje nezagađenosti tla, doista mogu biti ekološka oaza u Europi za proizvodnju organske hrane, no profesor Ivo Grgić s katedre za ekonomiku poljoprivrede na Agronomskom fakultetu u Zagrebu ističe da će se takvom, radno intenzivnom proizvodnjom, i u budućnosti baviti tek manji broj proizvođača.

„Proizvodnja organske hrane neće riješiti problem hrvatske poljoprivrede, ali će pripomoći da se privede proizvodnji do sada ne iskorišteni resursi i da se kao takvi pojavimo na tržištu koje je vrlo zanimljivo, posebice u Europi, odnosno državama višeg standarda”, naglašava profesor Grgić.

Proizvođač češnjaka, Venčeslav Špilak, smatra da se organska proizvodnja hrane previše „glorificira“ i da bi, paralelno s njom, trebalo, općenito, poticati domaću, seljačku, proizvodnju:

„Jer znate što je. Ako razgovaramo o eko, pa ni u Amazoni više nemate eko, naročito ako je u blizini autocesta, pa je sve puno olova. Treba što čišće seljačko proizvoditi. Koliko se god može.”

Magistrica nutricionizma, Mirela Marić, voditeljica Centra za regulaciju tjelesne težine u Poliklinici Nemetova u Zagrebu, zagovara organsku hranu, ali prije svega „domaću hranu“, a to znači hranu iz podneblja u kojem ljudi žive.

„Naravno da ti pesticidi, herbicidi i sva ta kemijska sredstva imaju veze sa kvalitetom samih namirnica, ali studije su pokazale da organska hrana zapravo ne pokazuje puno više kvalitetnih i kvantitetnih nutritivnih vrijednosti nego konvencionalna”, navodi Mirela Marić.

Sve dok u Hrvatskoj bude prevladavao trgovački lobi, zaključuju anketirani Zagrepčani, neće se dovoljno poticati proizvodnja ni domaće, a ni organske hrane:

„Jer je isplatljivije uvesti nešto nego motivirati školovanog mladog čovjeka da ode u Liku i da recimo otvori plantažu nečega ili da se bavi stočarstvom ili poljoprivredom. Mislim da je to trgovački lobi. Pa to vidimo i kao laici, ne trebate uopće biti stručnjak.”