(Na pripremi teme sarađivali: Radovan Borović, Dženana Halimović, Dimitrije Jovićević i Enis Zebić)
Većina zemalja regije krenula je prilično entuzijastički u privatizaciju lokalnih medija kao deo šireg procesa demokratizacije. Smatralo se da će privatizovani mediji biti slobodniji, profesionalniji i objektivniji nego u prethodnom periodu kada su bili u vlasništvu i pod kontrolom lokalnih vlasti.
Međutim, ubrzo su se pokazale sve manjkavosti. Novi vlasnici su postali neretko ljudi koji nemaju nikakve veze sa novinarskom strukom. Naprotiv, među njima je bilo i trgovaca i mesara, pa i kriminalaca koji su za male pare kupili medije koji su locirani u centru grada, pa im je to interesantno zbog poslovnog prostora. Mnogi novinari su otpušteni, a bilo je i situacija da je deo njih premeštan na druge poslove u drugim filijalama novih gazda. Preostali novinari primaju neredovno platu, i to često minimalce. S treće strane, umesto lokalnog javnog servisa, programi mnogih lokalnih radio i TV stanica su nakon privatizacije pretvoreni u najprizemniji šund radi profita.
Situacija u privatizovanim medijima lošija nego pre prodaje
U poslednjih nekoliko godina u Srbiji je prodato na desetine lokalnih medija koji su nekada imali veliki ugled u svojim sredinama. Ali su transformisani na loš način, jer su kupci uglavnom ljudi iz potpuno drugih branši. Nadležni priznaju da je to veliki problem, ali najavljuju veću posvećenost budućim privatizacijama lokalnih medija.
U većini privatizovanih lokalnih medija u Srbiji situacija je danas daleko lošija nego pre njihove prodaje.Veliki broj nekada uglednih lokalnih medija gotovo da i ne ne postoji. Haos u etru, koji je do skora vladao, pretvorio se tako u agoniju. U medije i profesiju ušli su poslastičari, trgovci i razni sumnjivi biznismeni. Pravog odgovor za preživljavanje lokalnih medija nema. Primer nekada uglednog kraljevačkog javnog preduzeća Ibarske novosti radija i televizije, koje je danas u stečaju, najbolje ilustruje stanje privatizovanih medija u Srbiji. Dragan Raičić bio je direktor ove kuće u oba modela funkcionisanja:
„Bilo je potrebno nekih godinu dana da ta neuspela privatizacija doživi krah. Do neuspeha je došlo iz prostog razloga što je firmu kuio neozbiljan kupac, a, nažlost, moram reći i što je Zakon o privatizaciji medija zaista vrlo loše urađen. Pre svega, osnovni razlog je što su motivi tih novih gazda u medijima vrlo šaroliki i nejasni – očigledno ili se zalete da bi kupili pet minuta slave, ili se zalete radi lokala, nekakvih kvadrata stambenog i poslovnog prostora.“
Rade VeljanovskiU potrazi za nekim rešenjem jedni se zalažu za privatizaciju, dok drugi tragaju za modelom javnog vlasništva lokalnih uprava. Medijski stručnjak i profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu Rade Veljanovski jedan je od onih koji tvrdi da se privatizacija medija uz sve nedostatke, koji se sprečiti pri samoj kupovini, ipak mora obavljati:
„Država je sedela skršetnih ruku, novinari su sedeli skršetnih ruku, medijska udruženja nisu radila ništa - i došlo je do toga da su to kupili ljudi koje mi nazivamo, često s razlogom, tajkunima, nezainteresovanim itd. Vi ne možete nikakvim zakonom i nikakvom pravnom merom da sprečite da medije kupuju mesari, vodoinstalateri. Obezbjeđivanjem uslova da medije kupe novinari, urednici, ljudi koji su radili u medijima, a što je zahtevalo jednu oslidnu pripremu pre toga, onda su mogle da se obave sve te kupoprodajne akcije, a da epilog bude mnogo drugačiji.“
Mediji u vlasništvu lokalnih samouprava prema važećem zakonu morali su otpočeti proces privatizacije. Vlast namerava da se reši budžetskog tereta pošto najveći broj lokalnih medija živi isključivo od javnih prihoda. Međutim, lokalni emiteri čiji su osnivači gradovi i opštineKragujevac, Pančevo i Niš su krenuli sa idejom osnivanja takozvanih regionalnih javnih servisa. Glavna urednica Televizije Pančevo Nevena Simendić, članica je tog tima:
„Nama govore da takvi modeli ne postoje. Međutim, to nije istina. Evropa poznaje mnogo modela, poznaje tzv. komunalne medije, naročito elektronske. Nijedan elektronski medij nije privatizovan tako da bi zadržao onu funkciju zbog čega i postoji, a to je da praktično pravi dobar program, da zarađuje na tržištu. Uglavnom su ti mediji nestali sa lica zemlje, radnici ne dobijaju plate, novinari su isterani, ili se praktično hoće da se politiše preko tog medija, ili da se opere novac, ili da se domognu prostora pošto mnogi mediji imaju poslovni prostor usred centra grada, što je onda mnogo isplativije.“
Ne treba ispustiti iz vida činjenicu da su kupci lokalnih medija vrlo često bili i lica bliska strukturama vlasti, čime je politika, zapravo, zadržala ozbiljan uticaj na medije. Nevena Simendić navodi neke primere:
„Ko je normalan da kupi jednu Vrnjačku Banju za 5,5 miliona evra? Doduše, posle četiri dana je vraćena ta privatizacija. Ali su za milionske sume. Pa i Pančevac je kupljen za skoro 2,5 miliona evra. Ko normalan može da kupi za tu cenu? Znači tu postoje sasvim drugi motivi. I mislim da država, zakonodavac nije obezbedio uslove da to budu kupci koji su malo ciljani.“
U početku procesa transformacija lokalnih medija sve se objašnjavalo potrebom tržišne preorijentacije, primene evropskih standarda, koji zahtevaju demokratizaciju i depolitizaciju medija. Zakonodavac ni danas nije baš siguran u ispravnost jedne takve odluke koja je ispustila nekoliko bitnih odredbi koje bi sprečile da se lokalni mediji danas pretvore u propale kompanije, mada je u većini slučajeva reč o subjektima od javnog interesa. Nataša Vučković - Lesandrić iz Ministarstva za kulture zadužena za medije:
„Svi su bili vrlo glasni govornici - pa to je ceo lobi, gospodin Veljanovski - dakle privatizacija, maltene, po svaku cenu. Ja nisam do sada dobila nijedan argumentovan odgovor na moje pitanje zašto u zemljama razvijene Zapadne Evrope - je li vam treba veći primer od Belgije, Holandije - postoje mediji koji su finansirani iz javnih prihoda. Ne razumem, dakle, o čemu se onda radi.“
Sa jedne strane postoje mediji koji su već privatizovani i koji posluju na tržištu, a sa druge strane i dalje su na sceni mediji koji se finansiraju iz budžeta. To može potpuno da sruši koncepciju reforme medijskog sistema, uveren je Rade Veljanovski:
„Medij može i na tržištu da propadne, to je tačno. Drugo je pitanje da li postoje mediji za koje mi treba da imamo pogled na stvari takav da ne bismo nikako smeli da dozvolimo da taj medij propadne. Radi se o medijima koji informišu na jezicima manjinskih naroda. Ali ono što ne mogu i što bi moralo da bude zakonitost, ne mogu da ga osnivaju i da budu njegovi vlasnici i da postavljaju glavne i odgovorne urednike medija - to država i vlast ne mogu da rade."
Pri Ministarstvu kulture oformljena je radna grupa za pretres Zakona o radiodifuziji u cilju njihovog prilagođavanja praktičnoj primeni. Zašto država odlučnije nije reagovala na loše privatizacije. Nataša Vučković - Lesandrić:
“Upravo zato i kažem da ćemo mi napraviti jednu vrlo egzaktnu analizu. Tačno se zna koliko je preduzeća, odnosno firmi koje se bave delatnošću informisanja privatizovano, tačno se zna preko Agencije za privatizaciju šta su sve, ili šta več nisu uradili oni koji su privatizovali te medije.“
Šta bi mogao biti pravi odgovor za preživljavanje lokalnih medija? Savetima i preporukama se priključile brojne organizacije, među kojima i OEBS, koji pažljivo prati proces privatizacije lokalnih medija, kaže Dragana Nikolić - Solomon, šefica medijskog odeljenja OEBS-a:
„Mi nismo zvanično davali preporuke, ali smo svesni tog problema i smatramo da će se to morati ispitati u strategiji koju donosi Ministarstvo kulture - ko može biti vlasnik medija, na koji način, da li ta osoba mora da ima neki plan, da li se ta osoba bavi samo biznis planom, a uređivačku politiku prepušta timu? To su pitanja koja su od ključnog značaja za dalji opstanak medija i za dalju sudbinu tih medija.“
U periodu od 2002. do 2009. godine privatizovano je 48 medija. Na kupca čeka još 28 medija, a Vlada Srbije obustavila je proces privatizacije u 45 medija, dok je privatizacija stopirana u 17 medija koji emituju program na jezicima nacionalnih manjina.
BiH: Nepodobni su platili cijenu otkazom
I privatizacija medija u BiH se može opisati kao tajkunizacija, jer su uglavnom štampane medije kupili ili bogataši ili lica bliska partijama, koja nemaju nikakve veze sa novinarstvom.
Osnovni je cilj bio i jeste širenje vlastitih interesa, a kad to ne uspije, slijedi likvidacija firme. Jedan od najplastičnijih primjera svakako su sarajevske Večernje novine koje su privatizirane 2000. godine Mirsad Pehilj bio je jedan od urednika Večernjih, kasnije preimenovanih u Jutarnje novine. Za proces privatizacije, nekad pete po tiražu novine u bivšoj Jugoslaviji, kaže:
„Tada je i Stranka demokratske akcije, preko svog čuvenog tešanjskog lobija na čijem je čelu bio Irfan Ljevaković, je preuzeo tadašnje Večernje novine. Privatizacija je bila sama po sebi sumnjiva, i dan-danas ta problematika sa Večernjim novinama nije riješena.“
Nakon što ih je 2000. godine kupio Irfan Ljevaković, jedan od bivših direktora bh. obavještajne službe AID, za cijenu od oko pola miliona KM, te još dodatne sume po osnovu ranijih dugovanja, obavezao se i da će zadržati oko 80 radnika, koliko ih je radilo. No, kako su zbog malverzacija u ranijoj nagradnoj igri na naplatu stigla 3 miliona KM potraživanja, Ljevaković je firmu likvidirao. Radnici su ostali na ulici iako su dobili sudske presude kojima se njihova dugovanja moraju namiriti, kaže Pehilj:
„Ostali bez posla, ostali bez novaca koji su trebali dobiti. I te sudske presude su jednostavno mrtvo slovo na papiru. Jer u međuvremenu i Ljevaković mislim da je bankrotirao. Mislim da je te prostore i štampariju likvidirao, prenio možda na nekoga drugog. U međuvremenu on se povukao iz svega toga - vjerovatno posluje preko svog sina.“
Još jedan od drastičnih primjera je privatizacija Glasa Srpske u kojoj su učestvovali vlasnik Nezavisnih novina Željko Kopanja i vlasnik građevinske firme Integral inženjering Slobodan Stanković. Dragomir Babić, predsjednik NVO Narodni front upozoravao je da iza privatizacije Glasa Srpske stoje lični interesi:
„Tu je poenta zato što Glas ima imovinu, ima neko zemljište, oko 20 dunuma zemlje koja se graniči sa Vrbasom,ima poslovni prostor u centru Banje Luke. I tu je jednostavno svako dobio svoje - Kopanja je dobio jedan dio tih medija i dobio je poslovne prostore. Ovamo se zna da je kćerka Milorada Dodika u centru Banje Luke dobila poslovni prostor od oko 500 kvadrata. A Stanković koji je ušao sa Kopanjom se zna zašto je ušao. Ušao je zbog tog zemljišta gdje će praviti zgrade.“
Nepodobni su platili cijenu otkazom, tvrdi Babić:
„Kad su privatizovani, neki su otpušteni. Ja mislim da se i sada nastavlja otpuštanje. Meni su čak dva radnika dolazila. Neki su otpušteni po političkoj liniji. Većinom su tako i otpuštali, znači oni koji nisu na liniji SNSD-a su otpušteni.“
Dražen Simić, zamjenik glavnog urednika u Online magazinu Žurnal, navodi i primjer privatizacije sarajevskog Oslobođenja:
„Kod privatizacije Oslobođenja imali smo malo drukčiju situaciju jer su nakon prvog kruga privatizacije prvobitni vlasnici postalislovenački investitori, koji su kasnije preprodali svoj valsnički udio domaćem partneru. I problem se javlja što novi vlasnici u situaciji kada nisu iz medijskog biznisa, jednostavno imaju neke druge ciljeva kad se radi o medijima, ne namjeravju nešto pretjerano ulagati. I činjenica je da se mediji uglavnom koriste za postizanje nekih drugih poslovnih ciljeva.“
Jedan od problema koji čeka BiH jeste predstojeća privatizacija javnih elektronskih medija, izuzev javnih RTV servisa. Adnan Osmanagić, vlasnik i menadžer Radija Stari Grad, kaže kako će u tom procesu, kao i drugim koji su prethodili privatizaciji medija, biti mnogih opasnosti, jer razne interesne grupe tu vide svoju šansu:
„Nisam protiv privatizacije, ona će se morati desiti. I mislim da to nije najveće zlo koje će se desiti u BiH. S obzirom da jako poznajem ekonomsku situaciju u tim medijima, mislim da je ona već odavno katastrofalna. Evo svjedoci smo i stalnih štrajkova, nedavno u Goraždu, pa u Travniku. Znači s te pozicije vlasnička struktura tih javnih stanica je neodrživa i s te strane privatizacija je neophodna i potrebna. Međutim, da li će ona riješiti taj problem? Mislim da neće. Sumnjam da će ljudi iz ekonomskih razloga ući u privatizaciju, odnosno da će ponuditi rješenje problema, a da će ući kao biznismeni i koristiti medije u smislu onoga što mediji u svijetu jesu - i sigurno će doći do zloupotrebe.“
Ovu tezu potkrepljuje i predsjednica Udruženja BH Novinari Borka Rudić kroz primjere pokušaja dvije privatizacije javnih medija koje su spriječene:
„Poništena je privatizacija u slučaju RTV Konjic jer nije bila izvedena u skladu sa zakonom i nisu date garancije da će zaposleni ostati na svojim radnim mjestima. A u slučaju pokušaja privatizacije RTV Goražde mi smo reagovali prije nego što je taj proces proveden jer su bile indicije da taj medij hoće da kupi bukvalno vlasnik piljare koji je bio stranački vrlo blizak sa strankom na vlasti u tom kantonu.“
Osmanagić napominje i da je u posljednje vrijeme situacija dodatno podgrijana napadima na kredibilitet i nezavisnost Regulatorne agencije za komunikacije, što bi, bez obzira na vlasničku strukturu, proizvelo velike posljedice. No, činjenica je, kaže, i da se zakonski mora spriječiti zloupotreba od strane onih koji nisu primarno u medijskom biznisu, jer je njima novac glavni interes, upozorava Osmanagić:
„Ne možete očekivati od komercijalnih radijskih stanica, gdje vlasnici imaju svoje lične interese, da će više poštovati profesiju nego neki svoj lični interes. On je moguć samo ako se ispoštuju dva uslova - ako se zakonski onemogući manipulacija, ako se u punom kapacitetu provedu sva pravila Regulatorne agencije, onda je apsolutno manipulacija bilo kakva medijima nemoguća, i svakako da se ostvari jedna ukupna društvena klima, čak i ekonomska, gdje će mediji moći da egzistiraju na tržištu. Danas to, bojim se, u velikom broju slučajeva apsolutno nije moguće.“
I dok je za štampane medije priča već završena, u BiH tek predstoji bitka za elektronski medijski prostor. Veća pokrivenost, ali i dostupnost koja nije uslovljena bilo kakvim finansijskim ulaganjima publike, mamac su koji će lokalni biznismeni i stranački podobni teško propustiti.
Crna Gora: Mediji u službi političkih elita
Crna Gora je jedina zemlja u regionu u kojoj se nekadašnje lokalne radio i TV stanice koje su bile deo mreže državnih medija formalno tranformisane u javne servise. No, umjesto da je zbog toga njihov rad postao slobodniji i profesionalniji, manje-više se pokazalo da lokalni mediji ne služe javnom interesu, već su u službi političkih ili poslovnih elita.
Takozvanom medijskom reformom iz 2003. Crna Gora je opštinske je elektronske medije transformisala u mrežu lokalnih javnih servisa. Cilj tog, kako kaže pomoćnik direktora Agencije za radiodifuziju zadužen za monitoring medija Momčilo Stojanović, jedinstvenog rjesenja bilo je da se po uzoru na nacionalne javne servise više izađe u susret potrebama lokalne sredine i stvarnim interesima njenih stanovnika:
„Znači morali su biti potpuno nezavisni. Skupština opštine je samo osnivač, ali savjet i ostalo je trebalo da biraju nevladine organizacije, odnosno subjekti koji nemaju politički angažman, odnosno nisu u državnoj vlasti, odnosno u opštinskoj. I pored dosta skepsi, nismo ni mi bili potpuno sigurni kako će to ići, pokazalo se kako sasvim dobro rješenje i dugo je funkcionisalo uspješno, baš uspješno.“
No, da takav koncept formalno slobodnih medija nije mogao da zaživi, pokazuje slučaj prijestoničkog Radija Cetinje, u koji je nakon dugog perioda finasijskog posrtanja uvedena prinudna uprava. Zloupotreba novog medijskog zakona, koja se pokazala kod transformacije državne RTV u nacionalni javni servis, prema riječima glavnog urednika cetinjskog Radija Mladena Zadrime, preslikala se na nivo opštine, koja je, finansirajući dio programa, ključeve od radijske kase držala u svojim rukama:
Mladen Zadrima„Suština čitave priče je ta što osim savjetodavne uloge Agencije za radiodifuziju, koja je regulator u ovoj oblasti, jednostavno nije postojao niko ko je pratio do kraja, odnosno upozoravo na zloupotrebu toga zakona. Znači s aspekta lokalne samouprave, oni uvijek mogu da kažu: ’Nas interesuje da se emituju, recimo, sjednice skupštine opštine i za to ćemo da platimo godišnje 15.000 ili 20.000 eura’, a realne potrebe radiostanice za opstanak su, recimo, preko 100.000 eura. Znači tu postoji, to je svima jasno, svakome ko imalo poznaje ovu problematiku, da bez volje nekih lokalnih moćnika nijedna lokalna radiostanica ne može da funkcioniše.“
Da je lokalni medijski javni servis slijedio interese aktuelne opštinske vlasti a ne građana, tvrdi i Slavko Mandić, direktor kotorskog Skala radija, koji je prethodno obavljao uredničku funkciju u Radio Kotoru. Razlog da napusti matičnu kuću i osnuje privatnu, nezavisnu radiostanicu bili su, kako ističe, politički pritisci tadašnje vladajuće koalicije da promijeni uređivačku politiku:
„Na svu nesreću to je moglo da se događa tada što lokalni mediji u Crnoj Gori nijesu transformisani na pravi način jer su jednostavno oni na jaslama države, odnosno jedinica lokalne uprave, a kad je tako, ondaje logično da tu nem ani nekog rada, ni nekog kvaliteta.“
Momčilo Stojanović iz Agencije za radiodifuziju kaže kako je novi model ipak jedno vrijeme funkcionisao i lokalni mediji su, koliko-toliko, uspijevali da sačuvaju samostalnost:
„Pozicija Agencije ju jednom periodu je bila sa dosta mehanizama da možemo da utičemo, da možemo da pomognemo medijima - i mi smo to i radili. Međutim, kako je prestalo to finansiranje, ustvari, usvojen je novi Zakon o telekomunikacijama koji je napravio pravi darmar u medijskoj oblasti. Donesen je novi zakon o radiodifuziji, ukinuti se fondovi, tako da su sad ti lokalni javni servisi došli u situaciju da se moraju snalaziti. Ja čisto sumnjam da oni mogu ovako da prežive a da se jednostavno ne pokore finansijskim centrima moći.“
Ponovo Mladen Zadrima iz Radija Cetinje:
„Koliko je bilo humano i dobro sačuvati taj koncept lokalnih javnih servisa u tom periodu, sada se pokazuje da sve to zavisi od političke volje nekoga ko je na vlasti u određenoj opštini. Znači, ako vi niste kao direktor lista dobro sa gradonačelnikom, ili ako vi kao profesionalac istražujete neke stvari koje nisu baš po volji lokalnih moćnika, onda možete lako doživjeti upravo ovo što je doživio Radio Cetinje, da vas jednostavno ignorišu, da vam odrede neku svotu tamo i da onda vi pravite taj veliki raskorak i ulazite u dubioze finansijke, u kojima se, recimo, konkretno sad Radio Cetinje nalazi.“
Štagod da je uzrok takve situacije na lokalnoj medijskoj sceni u Crnoj Gori, ključno pitanje je gdje je izlaz za opstanak opštinskih elektronskih glasila i njihovo prilagođavanje javnom interesu, a ne povlađivanje političkih ili poslovnih elita. Da li je na kraju tog puta, ipak, privatizacija? Momčilo Stojanović:
„Kad se uzme jedna vrlo stihijna, pomalo i divlja privatizacija koja se u međuvremenu desila, jedno oduzimanje niza nadležnosti od nezavisnih regulatora, a to je Agencija za radiodifuziju i prenošenje njeno na potpuno zavisnog regulatora, a to je Agencija za telekomunikacije, sad bi vjerovatno bilo bolje za te medije da se privatizuju. Ovako će se izgubiti smisao javnoga servisa - i ja lično mislim ne samo da je najbolje nego da tu nema ni izbora. Ili će se privatizovati, ili će nestati.“
Saglasan sa tim je direktor privatnog Skala radija Slavko Mandić, koji na naše pitanje da li smatra da njegova medijska kuća više zadovoljava javni interes od javnog radio servisa koji bi, po definiciji, to trebalo da čini, odgovara:
„Apsolutno, to nema nikakve sumnje. To pokazuju i slušanost i interesovanje slušalačke publike prema ključnim problemima kad je u pitanju funkcionisanje lokalne uprave. Dakle, mi smo se pretvorili u javni servis zbog potrebe građana Kotora - ne zbog toga što smo mi to htjeli, jer bismo mi mnogo bolje finansijski prolazili da ne radimo taj dio posla i nemamo tu obavezu. Ali imamo je prema građanima, jer smo takvi bili i kad smo radili ranije u Radio Kotoru, koji je prije 2002. godine zaista bio politički potpuno nezavisan.“
Hrvatska: Utjecaj politike na lokalne medije
U Hrvatskoj su problemi lokalnih medija nešto drugačiji, jer nije bilo njihove privatizacije. Međutim, lokalna vlast utiče na uređivanje i izvještavanje.
U Hrvatskoj je devedesetih godina donesena odluka da se ne privatizira lokalne radijske postaje i listove, nego da ostanu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, kaže za naš radio dobar poznavatelj problematike, glavni tajnik Hrvatske udruge radija i novina Željko Matanić:
„Koliko ja znam, privatiziran je samo jedan radio u Sisku, a dijelom još dva radija u Hrvatskoj. Svi ostali, njih 56 radijskih postaja koje su 90-ih godina radile u Hrvatskoj, ostali su u vlasništvu lokalne samouprave, odnosno općina i gradova. Nažalost, taj broj se čak i povećao, tako da danas negdje oko 86 radijskih postaja od ukupno 150 je u vlasništvu lokalne samouprave.“
Naravno, takvo rješenje ima i dobrih i loših strana:
„Nespora na je činjenica da taj sustav, evo sad se pokazalo, ima i svoje dobre strane. Zašto? U ovo doba teške recesije, a radi se uglavnom o malim radijskim postajama, odnosno u malim sredinama gdje marketnig nije ni prije postojao, a sad ga nikako nema. Ako uzmemo da vlasnik raspolaže proračunom, onda su uglavnom u ova recesijska vremena spas našle te male radijske postaje jer seoslanjaju na proračun.“
Loša je strana što kod svake smjene vlasti u gradu ili općini slijedi i sječa čelnih ljudi u lokalnom mediju:
„Najgore je to što su ti isti ljudi koji su dopustili da jedna politička opcija imenuje, onda jako glasni kada ih druga ili ta sita smijeni - onda kao ’smijenila ih politika’. A nije ih smetalo kad ih je ta ista politika postavljala na direktorska i urednička mjesto. Mi kao strukovna organizacija poslodavaca godinama predlažemo jedno rješenje da se upravo neodostaci jednog takvog sustava izbjegnu - da se donese jedan zakon kojim bi takve radijske postaje imale status javnog glasila, javnog radija na području svoje koncesije, kao što državni radio ima na području Hrvatske, sa svim onim elementima zaštite od političke opcije na vlasti, ili bilo koje opcije, kao što je, recimo, Programsko vijeće HRT-a - da isto tako na lokalnoj razini postoji, tim zakonom bude određeno kako i koje su nadležnosti predstavnika civilnog društva, koji bi upravo štitile takav radio od političkih utjecaja.“
Utjecaja politike na lokalne medije u vlasništvu lokalnih vlasti svjesna je i medijska analitičarka Gordana Vilović:
„Definitivno to su radiopostaje za koje ne možemo reći da u cijelosti pokrivaju potrebe građana u smislu kritičkog preispitivanja stanja u toj zajednici ili poticaja rješavanja nekih problema. Dakle, oni, slažem se, iapk jednim dijelom sudjeluju u tome da građane informiraju, ali sve to na jedan fin način da ne bi štetilo njihovoj opstojnosti, jer onog trenutka kad počnu kopati malo dublje, jako je sklisak taj pojam medijskih sloboda. Rekla bih da ih nema, nego se naprosto znaju pravila igre - mi vama novac, a vi ćete onda nama pokušati pomoći, ne bih rekla građane držati u pokornosti, nego ih informirati onoliko koliko mi u općini, gradu smatramo da je dovoljno.“
Kako to izleda u praksi kada u nekoj sredini imamo i privatno i javno glasilo? Evo primjera Makarske:
„U Makarskoj postoje dvije novine. Jedna novina je Makarska kronika, koja se sama financira i ona je vrlo neovisna, ali ona pribjegava i onom što mi nazivamo - banalnom žutilu, trivijalnom zato što ljudi rado to pročitaju, ako, naravno, nisu oni u pitanju. A s druge strane imamo novinu koja je čisto glasilo grada Makarske gdje jedan od načelnika jednog mjesta kaže: ’Mi želimo financirati novinu koja će o nama lijepo pisati.’ I oni tako tu novinu doživljavaju - i dok god ta novina bude lijepo pisala o njima, oni će uvijek dati jedan dio novaca iz gradskog proračuna.“
Primjer nekih zemalja u regiji pokazuje loše strane privatnog vlasništva nad lokalnim glasilima. Hrvatski slučaj pokazuje da ni vlasništvo grada ili općine nije idealno rješenje. Optimalno bi bilo da lokalna glasila postanu javna glasila, a da se utjecaj javnosti i zaštita od politike ostvare na tragu rješenja što ih predlaže Hrvatska udruga radija i novina. U Hrvatskoj se, međutim, 90 posto vremena posvećenog bilo kojoj temi vezanoj uz medije troši na stvarne i izmišljene probleme javne televizije. A onda za „lokalce“, koji su potencijalno izvsno sredstvo demokratske transformacije društva na mikro, pa onda i na makro razini, ostaje jako malo prostora.
Većina zemalja regije krenula je prilično entuzijastički u privatizaciju lokalnih medija kao deo šireg procesa demokratizacije. Smatralo se da će privatizovani mediji biti slobodniji, profesionalniji i objektivniji nego u prethodnom periodu kada su bili u vlasništvu i pod kontrolom lokalnih vlasti.
Međutim, ubrzo su se pokazale sve manjkavosti. Novi vlasnici su postali neretko ljudi koji nemaju nikakve veze sa novinarskom strukom. Naprotiv, među njima je bilo i trgovaca i mesara, pa i kriminalaca koji su za male pare kupili medije koji su locirani u centru grada, pa im je to interesantno zbog poslovnog prostora. Mnogi novinari su otpušteni, a bilo je i situacija da je deo njih premeštan na druge poslove u drugim filijalama novih gazda. Preostali novinari primaju neredovno platu, i to često minimalce. S treće strane, umesto lokalnog javnog servisa, programi mnogih lokalnih radio i TV stanica su nakon privatizacije pretvoreni u najprizemniji šund radi profita.
Situacija u privatizovanim medijima lošija nego pre prodaje
U poslednjih nekoliko godina u Srbiji je prodato na desetine lokalnih medija koji su nekada imali veliki ugled u svojim sredinama. Ali su transformisani na loš način, jer su kupci uglavnom ljudi iz potpuno drugih branši. Nadležni priznaju da je to veliki problem, ali najavljuju veću posvećenost budućim privatizacijama lokalnih medija.
U većini privatizovanih lokalnih medija u Srbiji situacija je danas daleko lošija nego pre njihove prodaje.Veliki broj nekada uglednih lokalnih medija gotovo da i ne ne postoji. Haos u etru, koji je do skora vladao, pretvorio se tako u agoniju. U medije i profesiju ušli su poslastičari, trgovci i razni sumnjivi biznismeni. Pravog odgovor za preživljavanje lokalnih medija nema. Primer nekada uglednog kraljevačkog javnog preduzeća Ibarske novosti radija i televizije, koje je danas u stečaju, najbolje ilustruje stanje privatizovanih medija u Srbiji. Dragan Raičić bio je direktor ove kuće u oba modela funkcionisanja:
„Bilo je potrebno nekih godinu dana da ta neuspela privatizacija doživi krah. Do neuspeha je došlo iz prostog razloga što je firmu kuio neozbiljan kupac, a, nažlost, moram reći i što je Zakon o privatizaciji medija zaista vrlo loše urađen. Pre svega, osnovni razlog je što su motivi tih novih gazda u medijima vrlo šaroliki i nejasni – očigledno ili se zalete da bi kupili pet minuta slave, ili se zalete radi lokala, nekakvih kvadrata stambenog i poslovnog prostora.“
„Država je sedela skršetnih ruku, novinari su sedeli skršetnih ruku, medijska udruženja nisu radila ništa - i došlo je do toga da su to kupili ljudi koje mi nazivamo, često s razlogom, tajkunima, nezainteresovanim itd. Vi ne možete nikakvim zakonom i nikakvom pravnom merom da sprečite da medije kupuju mesari, vodoinstalateri. Obezbjeđivanjem uslova da medije kupe novinari, urednici, ljudi koji su radili u medijima, a što je zahtevalo jednu oslidnu pripremu pre toga, onda su mogle da se obave sve te kupoprodajne akcije, a da epilog bude mnogo drugačiji.“
Mediji u vlasništvu lokalnih samouprava prema važećem zakonu morali su otpočeti proces privatizacije. Vlast namerava da se reši budžetskog tereta pošto najveći broj lokalnih medija živi isključivo od javnih prihoda. Međutim, lokalni emiteri čiji su osnivači gradovi i opštine
Nijedan elektronski medij nije privatizovan tako da bi zadržao onu funkciju zbog čega i postoji, a to je da praktično pravi dobar program, da zarađuje na tržištu.
„Nama govore da takvi modeli ne postoje. Međutim, to nije istina. Evropa poznaje mnogo modela, poznaje tzv. komunalne medije, naročito elektronske. Nijedan elektronski medij nije privatizovan tako da bi zadržao onu funkciju zbog čega i postoji, a to je da praktično pravi dobar program, da zarađuje na tržištu. Uglavnom su ti mediji nestali sa lica zemlje, radnici ne dobijaju plate, novinari su isterani, ili se praktično hoće da se politiše preko tog medija, ili da se opere novac, ili da se domognu prostora pošto mnogi mediji imaju poslovni prostor usred centra grada, što je onda mnogo isplativije.“
Ne treba ispustiti iz vida činjenicu da su kupci lokalnih medija vrlo često bili i lica bliska strukturama vlasti, čime je politika, zapravo, zadržala ozbiljan uticaj na medije. Nevena Simendić navodi neke primere:
„Ko je normalan da kupi jednu Vrnjačku Banju za 5,5 miliona evra? Doduše, posle četiri dana je vraćena ta privatizacija. Ali su za milionske sume. Pa i Pančevac je kupljen za skoro 2,5 miliona evra. Ko normalan može da kupi za tu cenu? Znači tu postoje sasvim drugi motivi. I mislim da država, zakonodavac nije obezbedio uslove da to budu kupci koji su malo ciljani.“
U početku procesa transformacija lokalnih medija sve se objašnjavalo potrebom tržišne preorijentacije, primene evropskih standarda, koji zahtevaju demokratizaciju i depolitizaciju medija. Zakonodavac ni danas nije baš siguran u ispravnost jedne takve odluke koja je ispustila nekoliko bitnih odredbi koje bi sprečile da se lokalni mediji danas pretvore u propale kompanije, mada je u većini slučajeva reč o subjektima od javnog interesa. Nataša Vučković - Lesandrić iz Ministarstva za kulture zadužena za medije:
„Svi su bili vrlo glasni govornici - pa to je ceo lobi, gospodin Veljanovski - dakle privatizacija, maltene, po svaku cenu. Ja nisam do sada dobila nijedan argumentovan odgovor na moje pitanje zašto u zemljama razvijene Zapadne Evrope - je li vam treba veći primer od Belgije, Holandije - postoje mediji koji su finansirani iz javnih prihoda. Ne razumem, dakle, o čemu se onda radi.“
Ono što ne mogu i što bi moralo da bude zakonitost, ne mogu da ga osnivaju i da budu njegovi vlasnici i da postavljaju glavne i odgovorne urednike medija - to država i vlast ne mogu da rade.
Sa jedne strane postoje mediji koji su već privatizovani i koji posluju na tržištu, a sa druge strane i dalje su na sceni mediji koji se finansiraju iz budžeta. To može potpuno da sruši koncepciju reforme medijskog sistema, uveren je Rade Veljanovski:
„Medij može i na tržištu da propadne, to je tačno. Drugo je pitanje da li postoje mediji za koje mi treba da imamo pogled na stvari takav da ne bismo nikako smeli da dozvolimo da taj medij propadne. Radi se o medijima koji informišu na jezicima manjinskih naroda. Ali ono što ne mogu i što bi moralo da bude zakonitost, ne mogu da ga osnivaju i da budu njegovi vlasnici i da postavljaju glavne i odgovorne urednike medija - to država i vlast ne mogu da rade."
Pri Ministarstvu kulture oformljena je radna grupa za pretres Zakona o radiodifuziji u cilju njihovog prilagođavanja praktičnoj primeni. Zašto država odlučnije nije reagovala na loše privatizacije. Nataša Vučković - Lesandrić:
“Upravo zato i kažem da ćemo mi napraviti jednu vrlo egzaktnu analizu. Tačno se zna koliko je preduzeća, odnosno firmi koje se bave delatnošću informisanja privatizovano, tačno se zna preko Agencije za privatizaciju šta su sve, ili šta več nisu uradili oni koji su privatizovali te medije.“
Šta bi mogao biti pravi odgovor za preživljavanje lokalnih medija? Savetima i preporukama se priključile brojne organizacije, među kojima i OEBS, koji pažljivo prati proces privatizacije lokalnih medija, kaže Dragana Nikolić - Solomon, šefica medijskog odeljenja OEBS-a:
„Mi nismo zvanično davali preporuke, ali smo svesni tog problema i smatramo da će se to morati ispitati u strategiji koju donosi Ministarstvo kulture - ko može biti vlasnik medija, na koji način, da li ta osoba mora da ima neki plan, da li se ta osoba bavi samo biznis planom, a uređivačku politiku prepušta timu? To su pitanja koja su od ključnog značaja za dalji opstanak medija i za dalju sudbinu tih medija.“
U periodu od 2002. do 2009. godine privatizovano je 48 medija. Na kupca čeka još 28 medija, a Vlada Srbije obustavila je proces privatizacije u 45 medija, dok je privatizacija stopirana u 17 medija koji emituju program na jezicima nacionalnih manjina.
BiH: Nepodobni su platili cijenu otkazom
Osnovni je cilj bio i jeste širenje vlastitih interesa, a kad to ne uspije, slijedi likvidacija firme. Jedan od najplastičnijih primjera svakako su sarajevske Večernje novine koje su privatizirane 2000. godine Mirsad Pehilj bio je jedan od urednika Večernjih, kasnije preimenovanih u Jutarnje novine. Za proces privatizacije, nekad pete po tiražu novine u bivšoj Jugoslaviji, kaže:
„Tada je i Stranka demokratske akcije, preko svog čuvenog tešanjskog lobija na čijem je čelu bio Irfan Ljevaković, je preuzeo tadašnje Večernje novine. Privatizacija je bila sama po sebi sumnjiva, i dan-danas ta problematika sa Večernjim novinama nije riješena.“
Nakon što ih je 2000. godine kupio Irfan Ljevaković, jedan od bivših direktora bh. obavještajne službe AID, za cijenu od oko pola miliona KM, te još dodatne sume po osnovu ranijih dugovanja, obavezao se i da će zadržati oko 80 radnika, koliko ih je radilo. No, kako su zbog malverzacija u ranijoj nagradnoj igri na naplatu stigla 3 miliona KM potraživanja, Ljevaković je firmu likvidirao. Radnici su ostali na ulici iako su dobili sudske presude kojima se njihova dugovanja moraju namiriti, kaže Pehilj:
„Ostali bez posla, ostali bez novaca koji su trebali dobiti. I te sudske presude su jednostavno mrtvo slovo na papiru. Jer u međuvremenu i Ljevaković mislim da je bankrotirao. Mislim da je te prostore i štampariju likvidirao, prenio možda na nekoga drugog. U međuvremenu on se povukao iz svega toga - vjerovatno posluje preko svog sina.“
Još jedan od drastičnih primjera je privatizacija Glasa Srpske u kojoj su učestvovali vlasnik Nezavisnih novina Željko Kopanja i vlasnik građevinske firme Integral inženjering Slobodan Stanković. Dragomir Babić, predsjednik NVO Narodni front upozoravao je da iza privatizacije Glasa Srpske stoje lični interesi:
„Tu je poenta zato što Glas ima imovinu, ima neko zemljište, oko 20 dunuma zemlje koja se graniči sa Vrbasom,
Neki su otpušteni po političkoj liniji. Većinom su tako i otpuštali, znači oni koji nisu na liniji SNSD-a su otpušteni.
Nepodobni su platili cijenu otkazom, tvrdi Babić:
„Kad su privatizovani, neki su otpušteni. Ja mislim da se i sada nastavlja otpuštanje. Meni su čak dva radnika dolazila. Neki su otpušteni po političkoj liniji. Većinom su tako i otpuštali, znači oni koji nisu na liniji SNSD-a su otpušteni.“
Dražen Simić, zamjenik glavnog urednika u Online magazinu Žurnal, navodi i primjer privatizacije sarajevskog Oslobođenja:
„Kod privatizacije Oslobođenja imali smo malo drukčiju situaciju jer su nakon prvog kruga privatizacije prvobitni vlasnici postali
Problem se javlja što novi vlasnici u situaciji kada nisu iz medijskog biznisa, jednostavno imaju neke druge ciljeva kad se radi o medijima, ne namjeravju nešto pretjerano ulagati.
Jedan od problema koji čeka BiH jeste predstojeća privatizacija javnih elektronskih medija, izuzev javnih RTV servisa. Adnan Osmanagić, vlasnik i menadžer Radija Stari Grad, kaže kako će u tom procesu, kao i drugim koji su prethodili privatizaciji medija, biti mnogih opasnosti, jer razne interesne grupe tu vide svoju šansu:
„Nisam protiv privatizacije, ona će se morati desiti. I mislim da to nije najveće zlo koje će se desiti u BiH. S obzirom da jako poznajem ekonomsku situaciju u tim medijima, mislim da je ona već odavno katastrofalna. Evo svjedoci smo i stalnih štrajkova, nedavno u Goraždu, pa u Travniku. Znači s te pozicije vlasnička struktura tih javnih stanica je neodrživa i s te strane privatizacija je neophodna i potrebna. Međutim, da li će ona riješiti taj problem? Mislim da neće. Sumnjam da će ljudi iz ekonomskih razloga ući u privatizaciju, odnosno da će ponuditi rješenje problema, a da će ući kao biznismeni i koristiti medije u smislu onoga što mediji u svijetu jesu - i sigurno će doći do zloupotrebe.“
Ovu tezu potkrepljuje i predsjednica Udruženja BH Novinari Borka Rudić kroz primjere pokušaja dvije privatizacije javnih medija koje su spriječene:
„Poništena je privatizacija u slučaju RTV Konjic jer nije bila izvedena u skladu sa zakonom i nisu date garancije da će zaposleni ostati na svojim radnim mjestima. A u slučaju pokušaja privatizacije RTV Goražde mi smo reagovali prije nego što je taj proces proveden jer su bile indicije da taj medij hoće da kupi bukvalno vlasnik piljare koji je bio stranački vrlo blizak sa strankom na vlasti u tom kantonu.“
Osmanagić napominje i da je u posljednje vrijeme situacija dodatno podgrijana napadima na kredibilitet i nezavisnost Regulatorne agencije za komunikacije, što bi, bez obzira na vlasničku strukturu, proizvelo velike posljedice. No, činjenica je, kaže, i da se zakonski mora spriječiti zloupotreba od strane onih koji nisu primarno u medijskom biznisu, jer je njima novac glavni interes, upozorava Osmanagić:
„Ne možete očekivati od komercijalnih radijskih stanica, gdje vlasnici imaju svoje lične interese, da će više poštovati profesiju nego neki svoj lični interes. On je moguć samo ako se ispoštuju dva uslova - ako se zakonski onemogući manipulacija, ako se u punom kapacitetu provedu sva pravila Regulatorne agencije, onda je apsolutno manipulacija bilo kakva medijima nemoguća, i svakako da se ostvari jedna ukupna društvena klima, čak i ekonomska, gdje će mediji moći da egzistiraju na tržištu. Danas to, bojim se, u velikom broju slučajeva apsolutno nije moguće.“
I dok je za štampane medije priča već završena, u BiH tek predstoji bitka za elektronski medijski prostor. Veća pokrivenost, ali i dostupnost koja nije uslovljena bilo kakvim finansijskim ulaganjima publike, mamac su koji će lokalni biznismeni i stranački podobni teško propustiti.
Crna Gora: Mediji u službi političkih elita
Crna Gora je jedina zemlja u regionu u kojoj se nekadašnje lokalne radio i TV stanice koje su bile deo mreže državnih medija formalno tranformisane u javne servise. No, umjesto da je zbog toga njihov rad postao slobodniji i profesionalniji, manje-više se pokazalo da lokalni mediji ne služe javnom interesu, već su u službi političkih ili poslovnih elita.
Takozvanom medijskom reformom iz 2003. Crna Gora je opštinske je elektronske medije transformisala u mrežu lokalnih javnih servisa. Cilj tog, kako kaže pomoćnik direktora Agencije za radiodifuziju zadužen za monitoring medija Momčilo Stojanović, jedinstvenog rjesenja bilo je da se po uzoru na nacionalne javne servise više izađe u susret potrebama lokalne sredine i stvarnim interesima njenih stanovnika:
„Znači morali su biti potpuno nezavisni. Skupština opštine je samo osnivač, ali savjet i ostalo je trebalo da biraju nevladine organizacije, odnosno subjekti koji nemaju politički angažman, odnosno nisu u državnoj vlasti, odnosno u opštinskoj. I pored dosta skepsi, nismo ni mi bili potpuno sigurni kako će to ići, pokazalo se kako sasvim dobro rješenje i dugo je funkcionisalo uspješno, baš uspješno.“
No, da takav koncept formalno slobodnih medija nije mogao da zaživi, pokazuje slučaj prijestoničkog Radija Cetinje, u koji je nakon dugog perioda finasijskog posrtanja uvedena prinudna uprava. Zloupotreba novog medijskog zakona, koja se pokazala kod transformacije državne RTV u nacionalni javni servis, prema riječima glavnog urednika cetinjskog Radija Mladena Zadrime, preslikala se na nivo opštine, koja je, finansirajući dio programa, ključeve od radijske kase držala u svojim rukama:
Da je lokalni medijski javni servis slijedio interese aktuelne opštinske vlasti a ne građana, tvrdi i Slavko Mandić, direktor kotorskog Skala radija, koji je prethodno obavljao uredničku funkciju u Radio Kotoru. Razlog da napusti matičnu kuću i osnuje privatnu, nezavisnu radiostanicu bili su, kako ističe, politički pritisci tadašnje vladajuće koalicije da promijeni uređivačku politiku:
„Na svu nesreću to je moglo da se događa tada što lokalni mediji u Crnoj Gori nijesu transformisani na pravi način jer su jednostavno oni na jaslama države, odnosno jedinica lokalne uprave, a kad je tako, ondaje logično da tu nem ani nekog rada, ni nekog kvaliteta.“
Momčilo Stojanović iz Agencije za radiodifuziju kaže kako je novi model ipak jedno vrijeme funkcionisao i lokalni mediji su, koliko-toliko, uspijevali da sačuvaju samostalnost:
Donesen je novi zakon o radiodifuziji, ukinuti se fondovi, tako da su sad ti lokalni javni servisi došli u situaciju da se moraju snalaziti. Ja čisto sumnjam da oni mogu ovako da prežive a da se jednostavno ne pokore finansijskim centrima moći.
„Pozicija Agencije ju jednom periodu je bila sa dosta mehanizama da možemo da utičemo, da možemo da pomognemo medijima - i mi smo to i radili. Međutim, kako je prestalo to finansiranje, ustvari, usvojen je novi Zakon o telekomunikacijama koji je napravio pravi darmar u medijskoj oblasti. Donesen je novi zakon o radiodifuziji, ukinuti se fondovi, tako da su sad ti lokalni javni servisi došli u situaciju da se moraju snalaziti. Ja čisto sumnjam da oni mogu ovako da prežive a da se jednostavno ne pokore finansijskim centrima moći.“
Ponovo Mladen Zadrima iz Radija Cetinje:
„Koliko je bilo humano i dobro sačuvati taj koncept lokalnih javnih servisa u tom periodu, sada se pokazuje da sve to zavisi od političke volje nekoga ko je na vlasti u određenoj opštini. Znači, ako vi niste kao direktor lista dobro sa gradonačelnikom, ili ako vi kao profesionalac istražujete neke stvari koje nisu baš po volji lokalnih moćnika, onda možete lako doživjeti upravo ovo što je doživio Radio Cetinje, da vas jednostavno ignorišu, da vam odrede neku svotu tamo i da onda vi pravite taj veliki raskorak i ulazite u dubioze finansijke, u kojima se, recimo, konkretno sad Radio Cetinje nalazi.“
Štagod da je uzrok takve situacije na lokalnoj medijskoj sceni u Crnoj Gori, ključno pitanje je gdje je izlaz za opstanak opštinskih elektronskih glasila i njihovo prilagođavanje javnom interesu, a ne povlađivanje političkih ili poslovnih elita. Da li je na kraju tog puta, ipak, privatizacija? Momčilo Stojanović:
„Kad se uzme jedna vrlo stihijna, pomalo i divlja privatizacija koja se u međuvremenu desila, jedno oduzimanje niza nadležnosti od nezavisnih regulatora, a to je Agencija za radiodifuziju i prenošenje njeno na potpuno zavisnog regulatora, a to je Agencija za telekomunikacije, sad bi vjerovatno bilo bolje za te medije da se privatizuju. Ovako će se izgubiti smisao javnoga servisa - i ja lično mislim ne samo da je najbolje nego da tu nema ni izbora. Ili će se privatizovati, ili će nestati.“
Saglasan sa tim je direktor privatnog Skala radija Slavko Mandić, koji na naše pitanje da li smatra da njegova medijska kuća više zadovoljava javni interes od javnog radio servisa koji bi, po definiciji, to trebalo da čini, odgovara:
„Apsolutno, to nema nikakve sumnje. To pokazuju i slušanost i interesovanje slušalačke publike prema ključnim problemima kad je u pitanju funkcionisanje lokalne uprave. Dakle, mi smo se pretvorili u javni servis zbog potrebe građana Kotora - ne zbog toga što smo mi to htjeli, jer bismo mi mnogo bolje finansijski prolazili da ne radimo taj dio posla i nemamo tu obavezu. Ali imamo je prema građanima, jer smo takvi bili i kad smo radili ranije u Radio Kotoru, koji je prije 2002. godine zaista bio politički potpuno nezavisan.“
Hrvatska: Utjecaj politike na lokalne medije
U Hrvatskoj je devedesetih godina donesena odluka da se ne privatizira lokalne radijske postaje i listove, nego da ostanu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, kaže za naš radio dobar poznavatelj problematike, glavni tajnik Hrvatske udruge radija i novina Željko Matanić:
„Koliko ja znam, privatiziran je samo jedan radio u Sisku, a dijelom još dva radija u Hrvatskoj. Svi ostali, njih 56 radijskih postaja koje su 90-ih godina radile u Hrvatskoj, ostali su u vlasništvu lokalne samouprave, odnosno općina i gradova. Nažalost, taj broj se čak i povećao, tako da danas negdje oko 86 radijskih postaja od ukupno 150 je u vlasništvu lokalne samouprave.“
Naravno, takvo rješenje ima i dobrih i loših strana:
„Nespora na je činjenica da taj sustav, evo sad se pokazalo, ima i svoje dobre strane. Zašto? U ovo doba teške recesije, a radi se uglavnom o malim radijskim postajama, odnosno u malim sredinama gdje marketnig nije ni prije postojao, a sad ga nikako nema. Ako uzmemo da vlasnik raspolaže proračunom, onda su uglavnom u ova recesijska vremena spas našle te male radijske postaje jer se
Najgore je to što su ti isti ljudi koji su dopustili da jedna politička opcija imenuje, onda jako glasni kada ih druga ili ta sita smijeni - onda kao ’smijenila ih politika’. A nije ih smetalo kad ih je ta ista politika postavljala na direktorska i urednička mjesto.
Loša je strana što kod svake smjene vlasti u gradu ili općini slijedi i sječa čelnih ljudi u lokalnom mediju:
„Najgore je to što su ti isti ljudi koji su dopustili da jedna politička opcija imenuje, onda jako glasni kada ih druga ili ta sita smijeni - onda kao ’smijenila ih politika’. A nije ih smetalo kad ih je ta ista politika postavljala na direktorska i urednička mjesto. Mi kao strukovna organizacija poslodavaca godinama predlažemo jedno rješenje da se upravo neodostaci jednog takvog sustava izbjegnu - da se donese jedan zakon kojim bi takve radijske postaje imale status javnog glasila, javnog radija na području svoje koncesije, kao što državni radio ima na području Hrvatske, sa svim onim elementima zaštite od političke opcije na vlasti, ili bilo koje opcije, kao što je, recimo, Programsko vijeće HRT-a - da isto tako na lokalnoj razini postoji, tim zakonom bude određeno kako i koje su nadležnosti predstavnika civilnog društva, koji bi upravo štitile takav radio od političkih utjecaja.“
Utjecaja politike na lokalne medije u vlasništvu lokalnih vlasti svjesna je i medijska analitičarka Gordana Vilović:
„Definitivno to su radiopostaje za koje ne možemo reći da u cijelosti pokrivaju potrebe građana u smislu kritičkog preispitivanja stanja u toj zajednici ili poticaja rješavanja nekih problema. Dakle, oni, slažem se, iapk jednim dijelom sudjeluju u tome da građane informiraju, ali sve to na jedan fin način da ne bi štetilo njihovoj opstojnosti, jer onog trenutka kad počnu kopati malo dublje, jako je sklisak taj pojam medijskih sloboda. Rekla bih da ih nema, nego se naprosto znaju pravila igre - mi vama novac, a vi ćete onda nama pokušati pomoći, ne bih rekla građane držati u pokornosti, nego ih informirati onoliko koliko mi u općini, gradu smatramo da je dovoljno.“
Kako to izleda u praksi kada u nekoj sredini imamo i privatno i javno glasilo? Evo primjera Makarske:
„U Makarskoj postoje dvije novine. Jedna novina je Makarska kronika, koja se sama financira i ona je vrlo neovisna, ali ona pribjegava i onom što mi nazivamo - banalnom žutilu, trivijalnom zato što ljudi rado to pročitaju, ako, naravno, nisu oni u pitanju. A s druge strane imamo novinu koja je čisto glasilo grada Makarske gdje jedan od načelnika jednog mjesta kaže: ’Mi želimo financirati novinu koja će o nama lijepo pisati.’ I oni tako tu novinu doživljavaju - i dok god ta novina bude lijepo pisala o njima, oni će uvijek dati jedan dio novaca iz gradskog proračuna.“
Primjer nekih zemalja u regiji pokazuje loše strane privatnog vlasništva nad lokalnim glasilima. Hrvatski slučaj pokazuje da ni vlasništvo grada ili općine nije idealno rješenje. Optimalno bi bilo da lokalna glasila postanu javna glasila, a da se utjecaj javnosti i zaštita od politike ostvare na tragu rješenja što ih predlaže Hrvatska udruga radija i novina. U Hrvatskoj se, međutim, 90 posto vremena posvećenog bilo kojoj temi vezanoj uz medije troši na stvarne i izmišljene probleme javne televizije. A onda za „lokalce“, koji su potencijalno izvsno sredstvo demokratske transformacije društva na mikro, pa onda i na makro razini, ostaje jako malo prostora.
