Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije vratio se na svoje početke, bar kad je medijski tretman u pitanju.
Kad je 25. maja 1993. godine, na prethodni prijedlog njemačkog ministra vanjskih poslova, Klausa Kinkela, osnovan Haški tribunal, skoro da to nije bila ni vijest na Balkanu.
Prvi zatvorenik i osuđenik bio je Duško Tadić, bosanski Srbin, osuđen za zločine u Kozarcu, Omarskoj i Prijedoru.
Tek po završetku ratova i hvatanju većih zvjerki, koje su stalnu adresu našle u Scheweningenu, počela su i interesovanja za suđenja. Suđenja Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju, prenošena su uživo i svakodnevno.
Kakva je situacija danas? Što se, o kome i kako izvještava?
Srbijanska javnost je sve manje zainteresovana za dešavanja u sudnicama Haškog tribunala. Ni mediji ni država se ne trude građane informirati o razlozima zbog kojih se nekim visokim srbijanskim zvaničnicima sudi za genocid.
Sve to, kaže Ognjen Zorić u tekstu Hag u kasnim večernjim terminima, vodi ka nepoznavanju novije istorije i iskrivljenog viđenja ratnih zbivanja iz devedesetih. Tako na primjer, svaki peti stanovnik Srbije vjeruje da Sarajevo nikada nije ni bilo pod opsadom.
Hrvatski mediji šturo i škrto izvještavaju o haškim suđenjima. Glavni izvor informacija su im advokati, pa se uglavnom zna što je rekla odbrana, ali ne i što misli tužba o „hrvatskim vitezovima“.
Nije stoga čudno što se hrvatska javnost svaki put iznova začudi visini kazne koje Tužiteljstvo traži, a sud izrekne osuđenima za ratni zločin, navodi Ankica Barbir Mladinović u tekstu Estradiziranje haških zbivanja.
Izvještavanja iz Haga skoro su nestala iz bosanskohercegovačkih medija. Razlog je, kažu urednici, nedostatak para da se šalju izvještači. Osim toga, javnost je zasićena haškim zbivanjima, što zbog dugotrajnih i napornih procesa, što zbog krize u državi. Ljudi su se zabavili sopstvenim preživljavanjem.
Izvještaji su znatno reducirani i fokusirani uglavnom na početak velikih procesa i presudu, piše u tekstu Zasićenje haškim temama Mirna Sadiković.
Crna Gora se uvijek minimalistički bavila Haškim sudom.
U toj državi mediji nikada nisu prenosili ni jedno suđenje, iako ima razloga da se posvete ratnom zločinu, što iz edukativnih, što iz razloga podrijetla velikog broja optuženih, zaključuje se iz teksta Propagandistička perspektiva Haga Dimitrija Jovićevića.
Kad je 25. maja 1993. godine, na prethodni prijedlog njemačkog ministra vanjskih poslova, Klausa Kinkela, osnovan Haški tribunal, skoro da to nije bila ni vijest na Balkanu.
Prvi zatvorenik i osuđenik bio je Duško Tadić, bosanski Srbin, osuđen za zločine u Kozarcu, Omarskoj i Prijedoru.
Tek po završetku ratova i hvatanju većih zvjerki, koje su stalnu adresu našle u Scheweningenu, počela su i interesovanja za suđenja. Suđenja Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju, prenošena su uživo i svakodnevno.
Kakva je situacija danas? Što se, o kome i kako izvještava?
Srbijanska javnost je sve manje zainteresovana za dešavanja u sudnicama Haškog tribunala. Ni mediji ni država se ne trude građane informirati o razlozima zbog kojih se nekim visokim srbijanskim zvaničnicima sudi za genocid.
Sve to, kaže Ognjen Zorić u tekstu Hag u kasnim večernjim terminima, vodi ka nepoznavanju novije istorije i iskrivljenog viđenja ratnih zbivanja iz devedesetih. Tako na primjer, svaki peti stanovnik Srbije vjeruje da Sarajevo nikada nije ni bilo pod opsadom.
Hrvatski mediji šturo i škrto izvještavaju o haškim suđenjima. Glavni izvor informacija su im advokati, pa se uglavnom zna što je rekla odbrana, ali ne i što misli tužba o „hrvatskim vitezovima“.
Nije stoga čudno što se hrvatska javnost svaki put iznova začudi visini kazne koje Tužiteljstvo traži, a sud izrekne osuđenima za ratni zločin, navodi Ankica Barbir Mladinović u tekstu Estradiziranje haških zbivanja.
Izvještavanja iz Haga skoro su nestala iz bosanskohercegovačkih medija. Razlog je, kažu urednici, nedostatak para da se šalju izvještači. Osim toga, javnost je zasićena haškim zbivanjima, što zbog dugotrajnih i napornih procesa, što zbog krize u državi. Ljudi su se zabavili sopstvenim preživljavanjem.
Izvještaji su znatno reducirani i fokusirani uglavnom na početak velikih procesa i presudu, piše u tekstu Zasićenje haškim temama Mirna Sadiković.
Crna Gora se uvijek minimalistički bavila Haškim sudom.
U toj državi mediji nikada nisu prenosili ni jedno suđenje, iako ima razloga da se posvete ratnom zločinu, što iz edukativnih, što iz razloga podrijetla velikog broja optuženih, zaključuje se iz teksta Propagandistička perspektiva Haga Dimitrija Jovićevića.