Trgovina ljudima se, u Crnoj Gori, na zvaničnom nivou, vidi kao ozbiljan međunarodni problem sa značajnim uticajem na jugoistočnu Evropu. Pošto preko Balkana prolaze putevi koje organizovani kriminal koristi za trgovinu ljudima, ovo područje, a sa njim i Crna Gora, predstavlja tranzitnu rutu za krijumčarenje ljudi, najčešće iz istočno-evropskih zemalja u zemlje Evropske unije, kažu u nadležnim službama.
„U Crnoj Gori, trgovina ljudima nije zastupljena kao pojava, već postoje pojedinačni slučajevi“, rekao je šef vladine Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima, Zoran Ulama, koji govori o polnoj i starosnoj strukturi žrtava trgovine ljudima i o načinu njihove eksploatacije u domaćim razmjerama, ali i globalnim dimenzijama ove vrste kriminala.
„U crnogorskoj praksi, od ukupnog broja žrtava trgovine ljudima, koje su boravile u skloništu, najviše je bilo žena u svrhu seksualne eksploatacije. Bilo je i muškaraca, kao žrtve radne eksploatacije. Imali smo i djecu, žrtve prinudnog prosjačenja i seksualne eksploatacije. Imali smo i jedno maloljetno lice, žrtvu seksualne eksploatacije,“ navodi Ulama.
Na pitanje da li raspolaže pokazateljima o količini novca koji se obrće ovom vrstom kriminala, Ulama odgovara:
„Godišnje između 600.000 i 800.000 ljudi prođe kroz ruke trgovaca ljudima. Tu se okreće do 60 milijardi eura na svjetskom nivou.“
Postoje formalni mehanizmi, nedostaje suština
Iako u nadležnim državnim organima, očigledno, postoji svijest o zastrašujućim dimenzijama trgovine ljudima, čini se da domaća javnost nema tačnu predstavu o prisutnosti ove vrste kriminala.
Prema opštim saznanjima, reklo bi se da ova vrsta kriminala u Crnoj Gori i ne postoji, izuzimajući čuveni seks trafiking, slučaj koja je dobio naziv „S. Č.“, prema inicijalima Moldavke, koja je bila u žiži ove afere iz novembra 2002. godine, a koja je dugo potresala javnost, prije svega, zbog pominjanja imena iz javnog i političkog života Crne Gore.
Ljiljana Raičević
„S vremena na vrijeme se organizuju okrugli stolovi ili akcije u koordinaciji nacionalne Kancelarije i policije, ali to se po pravilu dešava pred pisanje nekih izvještaja za međunarodne organizacije“, kaže Ljiljana Raičević, izvršna direktorka Sigurne ženske kuće u Podgorici, u kojoj ocjenjuju da u Crnoj Gori postoje svi formalni mehanizmi, ali da nedostaje suština, odnosno slučajevi okončani sudskim presudama.
„Mislim da nije donesena politička odluka jer je uvijek ona odlučujuća. Kada sa vrha vlasti dobijete konkretan zadatak – nađite, izvršite, počistite - onda se to i izvršava. Oni znaju da mi znamo druge puteve, koji su povezani sa mnogim policajcima ili sa nekim osobama iz drugih institucija. Ovakav vid posla ne može da uspije nikada i nikome ako nije povezan, najmanje sa policijom. Kada počnu takve osobe da se hapse, onda će možda moći nešto da se kaže, da su nešto uradili, ali ako se stalno vrte jedni te isti ljudi, kao potencijalni makroi, onda nam je sumnjivo i te radnje se rade reda radi,“ dodaje Radović.
Jedinstven primjer u regionu
„Posebna pažnja posvećena je području identifikacije žrtava, njihovoj zaštiti, efikasnom krivičnom gonjenju počinioca i međusobnoj saradnji,“ rekao je Ulama.
Kako Crna Gora, kao država, štiti žrtve i da li u skloništu trenutno ima žrtva trgovine ljudima i koliko, Ulama kaže:
„Kada je u pitanju zaštita žrtava, imamo možda jedinstven primjer u regionu. Imamo Vladino sklonište, koje Vlada u potpunosti finansira i u tom skloništu žrtva ima svu neophodnu pomoć. Mi trenutno imamo jednu žrtvu u skloništu, kojoj je pružena sva neophodna pomoć.“
Identitet žrtava trgovine ljudima je strogo zaštićen, pa je nemoguće čuti autentična svjedočenja. Međutim, Ljiljana Raičević, koja je čula mnoštvo ispovijesti, govori o iskustvima žrtava trgovine ljudima:
„Njihova iskustva su strašna. Upetljavaju se sve dublje i dublje u probleme iz kojih, i kada pokušaju da izađu, uvijek je to neuspješno i sa velikim posljedicama. Imali smo nekoliko slučajeva žena koje nisu odustajale od bijega i uspijevale su. To je samo zbog toga što im duh nije slomljen i što nisu ušle duboko u alkohol ili u narkomaniju. Kada uđe u tu vrstu nasilja, onda se zaista iz toga jako teško iščupati. Onda nastaje strah da neće valjati ni onim starim mušterijama i da će biti pogodne samo za odlazak u Albaniju i uzimanje organa. Toga se strašno plaše,“ navodi ona.
„U Crnoj Gori, trgovina ljudima nije zastupljena kao pojava, već postoje pojedinačni slučajevi“, rekao je šef vladine Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima, Zoran Ulama, koji govori o polnoj i starosnoj strukturi žrtava trgovine ljudima i o načinu njihove eksploatacije u domaćim razmjerama, ali i globalnim dimenzijama ove vrste kriminala.
„U crnogorskoj praksi, od ukupnog broja žrtava trgovine ljudima, koje su boravile u skloništu, najviše je bilo žena u svrhu seksualne eksploatacije. Bilo je i muškaraca, kao žrtve radne eksploatacije. Imali smo i djecu, žrtve prinudnog prosjačenja i seksualne eksploatacije. Imali smo i jedno maloljetno lice, žrtvu seksualne eksploatacije,“ navodi Ulama.
Na pitanje da li raspolaže pokazateljima o količini novca koji se obrće ovom vrstom kriminala, Ulama odgovara:
„Godišnje između 600.000 i 800.000 ljudi prođe kroz ruke trgovaca ljudima. Tu se okreće do 60 milijardi eura na svjetskom nivou.“
Postoje formalni mehanizmi, nedostaje suština
Iako u nadležnim državnim organima, očigledno, postoji svijest o zastrašujućim dimenzijama trgovine ljudima, čini se da domaća javnost nema tačnu predstavu o prisutnosti ove vrste kriminala.
Prema opštim saznanjima, reklo bi se da ova vrsta kriminala u Crnoj Gori i ne postoji, izuzimajući čuveni seks trafiking, slučaj koja je dobio naziv „S. Č.“, prema inicijalima Moldavke, koja je bila u žiži ove afere iz novembra 2002. godine, a koja je dugo potresala javnost, prije svega, zbog pominjanja imena iz javnog i političkog života Crne Gore.
„S vremena na vrijeme se organizuju okrugli stolovi ili akcije u koordinaciji nacionalne Kancelarije i policije, ali to se po pravilu dešava pred pisanje nekih izvještaja za međunarodne organizacije“, kaže Ljiljana Raičević, izvršna direktorka Sigurne ženske kuće u Podgorici, u kojoj ocjenjuju da u Crnoj Gori postoje svi formalni mehanizmi, ali da nedostaje suština, odnosno slučajevi okončani sudskim presudama.
„Mislim da nije donesena politička odluka jer je uvijek ona odlučujuća. Kada sa vrha vlasti dobijete konkretan zadatak – nađite, izvršite, počistite - onda se to i izvršava. Oni znaju da mi znamo druge puteve, koji su povezani sa mnogim policajcima ili sa nekim osobama iz drugih institucija. Ovakav vid posla ne može da uspije nikada i nikome ako nije povezan, najmanje sa policijom. Kada počnu takve osobe da se hapse, onda će možda moći nešto da se kaže, da su nešto uradili, ali ako se stalno vrte jedni te isti ljudi, kao potencijalni makroi, onda nam je sumnjivo i te radnje se rade reda radi,“ dodaje Radović.
Jedinstven primjer u regionu
„Posebna pažnja posvećena je području identifikacije žrtava, njihovoj zaštiti, efikasnom krivičnom gonjenju počinioca i međusobnoj saradnji,“ rekao je Ulama.
Kako Crna Gora, kao država, štiti žrtve i da li u skloništu trenutno ima žrtva trgovine ljudima i koliko, Ulama kaže:
„Kada je u pitanju zaštita žrtava, imamo možda jedinstven primjer u regionu. Imamo Vladino sklonište, koje Vlada u potpunosti finansira i u tom skloništu žrtva ima svu neophodnu pomoć. Mi trenutno imamo jednu žrtvu u skloništu, kojoj je pružena sva neophodna pomoć.“
Identitet žrtava trgovine ljudima je strogo zaštićen, pa je nemoguće čuti autentična svjedočenja. Međutim, Ljiljana Raičević, koja je čula mnoštvo ispovijesti, govori o iskustvima žrtava trgovine ljudima:
„Njihova iskustva su strašna. Upetljavaju se sve dublje i dublje u probleme iz kojih, i kada pokušaju da izađu, uvijek je to neuspješno i sa velikim posljedicama. Imali smo nekoliko slučajeva žena koje nisu odustajale od bijega i uspijevale su. To je samo zbog toga što im duh nije slomljen i što nisu ušle duboko u alkohol ili u narkomaniju. Kada uđe u tu vrstu nasilja, onda se zaista iz toga jako teško iščupati. Onda nastaje strah da neće valjati ni onim starim mušterijama i da će biti pogodne samo za odlazak u Albaniju i uzimanje organa. Toga se strašno plaše,“ navodi ona.