I dok je BiH veće sankcionisana, a ostali čekaju na sankcije zbog haosa u Fudbalskim savezima, ugledni hrvatski sportski novinar, Tomisilav Židak, u kolumni na tu temu u Jutarnjem, zaključuje da mu se u cijelom balkanskom haosu najviše sviđa crnogorski model.
Tamo je, kaže, samo jedan gazda - legendarni fudbaler, sada predsjednik FS CG, Dejan Savićević, čija se riječ bespogovorno sluša.
Politika je uvijek voljela da je blizu sporta, a političari da se slikaju uz pobjednike, drže govore nakon njihovih trijumfa na većim takmičenjima, ali i da zauzimaju funkcije u sportskim klubovima i savezima.
Nedavno se desilo da su se na čelu Košarkaškog saveza, u jednom nultom trenutku, našla dva premijera. Bivši, Milo Đukanović, je na mjestu predsjednika Nacionalne košarkaške organizacije naslijedio sadašnjeg premijera Igora Lukšića, što je samo jedan od primjera gdje se političari nalaze na čelu nekog sporta - od rukometa do karatea.
Čini se da se tu, bar trenutno, nalazi i početak i kraj miješanja politike u sport.
„Čini mi se da nije bilo zloupotreba i da je čista slučajnost da su političari koristili sportske uspjehe za neke svoje usko-stranačke ili političke svrhe. Činjenica je da je crnogorski politički vrh dosta vješto iskoristio jednu dobru energiju koju su imale rukometašice Budućnosti i vatrepolisti u vremenu kada je obnavljana crnogorska državnost, neposredno prije referenduma, tokom i nakon tog događaja. Ali, to bih nazvao prepoznavanjem snage sporta, značaja i identifikacije najširih masa sa uspjesima sportskih idola i željom da se, makar kroz njihove uspjehe, za trenutak stekne osjećaj i o sopstvenoj veličini i moći, pa i o moći države iz koje potičemo“, kaže sportski novinar Đorđije Kustudić.
Neispunjena obećanja
Olimpijski šampion, član nekadašnje jugoslovenske vaterpolo reprezentacije, Andrija Popović, takođe smatra da u Crnoj Gori nema zloupotrebe sporta u političke svrhe, ali se istovremeno sjeća i perioda kada se značajan dio nacionalne energije crpio upravo iz sporta.
„Trenutno ne vidim da ima zloupotrebe sporta, ili bar nije puno izražena. To je bilo izraženo ranije, u momentima obnove državnosti Crne Gore“, smatra Popović.
Branislav MilačićFudbalski trener Branislav Milačić, koji konstatuje da politizacija sporta nije pojava u Crnoj Gori, govori o sasvim drukčijem predreferendumskom iskustvu.
„Ni u jednom domenu, čak ni na unutrašnjem planu, u odnosu na političke događaje, to se ne dešava, a kamili ne na spoljnom planu. U klubu, u kojem sam bio, rukovodstvo kluba je bilo iz opštine, a tada je DPS bio na vlasti. Nikada niko nije znao koliko je ljudi na ovoj ili na onoj političkoj strani“, tvrdi Milačić.
Rukovodstvo glavnog grada se ne pamti po nekom primjetnijem pokušaju manipulacije sportom i sportistima, bar ne uspješnom. Javnost se, međutim, i danas sjeća proslave trijumfa crnogorskih vaterpolista, koji su ljeta 2008. godine, postali prvaci Evrope.
Gradonačelnik Miomir Mugoša, koji se obratio okupljenim građanima, nije očekivao negodovanje, pa je brže-bolje obećao pet bazena, samo u Podgorici, koji do danas nisu napravljeni, kao što nije dovršen ni gradski fudbalski stadion, na kome vrlo uspješno igra crnogorski nacionalni sastav.
Sportski novinar Đorđije Kustudić kaže da upravo fudbal, a utakmice reprezentacije naročito, pokazuju da u Crnoj Gori nema zloupotrebe sporta u političke svrhe.
„Fudbal je pozornica za najprizemljie navijačke strasti širom planete i ako ga posmatramo kao neki model, onda vidimo da su navijači u Crnoj Gori potpuno okrenuti sportu, podržavaju svoj nacionalni tim bez neke nacionalističke ikonografije ili pjesama koje bi ugrožavale nekog drugog. S te strane zaista mislim da se to može istaći kao jedan dobar primjer. Ne možemo reći da sada neka stranka, ili politička partija, plasira svoje ideje kroz navijačke grupe, koje se okupljaju u većem broju na nekim događajima, što nije slučaj sa zemljama u okruženju“, zaključuje Kustudić.
Tamo je, kaže, samo jedan gazda - legendarni fudbaler, sada predsjednik FS CG, Dejan Savićević, čija se riječ bespogovorno sluša.
Politika je uvijek voljela da je blizu sporta, a političari da se slikaju uz pobjednike, drže govore nakon njihovih trijumfa na većim takmičenjima, ali i da zauzimaju funkcije u sportskim klubovima i savezima.
Nedavno se desilo da su se na čelu Košarkaškog saveza, u jednom nultom trenutku, našla dva premijera. Bivši, Milo Đukanović, je na mjestu predsjednika Nacionalne košarkaške organizacije naslijedio sadašnjeg premijera Igora Lukšića, što je samo jedan od primjera gdje se političari nalaze na čelu nekog sporta - od rukometa do karatea.
Čini se da se tu, bar trenutno, nalazi i početak i kraj miješanja politike u sport.
„Čini mi se da nije bilo zloupotreba i da je čista slučajnost da su političari koristili sportske uspjehe za neke svoje usko-stranačke ili političke svrhe. Činjenica je da je crnogorski politički vrh dosta vješto iskoristio jednu dobru energiju koju su imale rukometašice Budućnosti i vatrepolisti u vremenu kada je obnavljana crnogorska državnost, neposredno prije referenduma, tokom i nakon tog događaja. Ali, to bih nazvao prepoznavanjem snage sporta, značaja i identifikacije najširih masa sa uspjesima sportskih idola i željom da se, makar kroz njihove uspjehe, za trenutak stekne osjećaj i o sopstvenoj veličini i moći, pa i o moći države iz koje potičemo“, kaže sportski novinar Đorđije Kustudić.
Neispunjena obećanja
Olimpijski šampion, član nekadašnje jugoslovenske vaterpolo reprezentacije, Andrija Popović, takođe smatra da u Crnoj Gori nema zloupotrebe sporta u političke svrhe, ali se istovremeno sjeća i perioda kada se značajan dio nacionalne energije crpio upravo iz sporta.
„Trenutno ne vidim da ima zloupotrebe sporta, ili bar nije puno izražena. To je bilo izraženo ranije, u momentima obnove državnosti Crne Gore“, smatra Popović.
„Ni u jednom domenu, čak ni na unutrašnjem planu, u odnosu na političke događaje, to se ne dešava, a kamili ne na spoljnom planu. U klubu, u kojem sam bio, rukovodstvo kluba je bilo iz opštine, a tada je DPS bio na vlasti. Nikada niko nije znao koliko je ljudi na ovoj ili na onoj političkoj strani“, tvrdi Milačić.
Rukovodstvo glavnog grada se ne pamti po nekom primjetnijem pokušaju manipulacije sportom i sportistima, bar ne uspješnom. Javnost se, međutim, i danas sjeća proslave trijumfa crnogorskih vaterpolista, koji su ljeta 2008. godine, postali prvaci Evrope.
Gradonačelnik Miomir Mugoša, koji se obratio okupljenim građanima, nije očekivao negodovanje, pa je brže-bolje obećao pet bazena, samo u Podgorici, koji do danas nisu napravljeni, kao što nije dovršen ni gradski fudbalski stadion, na kome vrlo uspješno igra crnogorski nacionalni sastav.
Sportski novinar Đorđije Kustudić kaže da upravo fudbal, a utakmice reprezentacije naročito, pokazuju da u Crnoj Gori nema zloupotrebe sporta u političke svrhe.
„Fudbal je pozornica za najprizemljie navijačke strasti širom planete i ako ga posmatramo kao neki model, onda vidimo da su navijači u Crnoj Gori potpuno okrenuti sportu, podržavaju svoj nacionalni tim bez neke nacionalističke ikonografije ili pjesama koje bi ugrožavale nekog drugog. S te strane zaista mislim da se to može istaći kao jedan dobar primjer. Ne možemo reći da sada neka stranka, ili politička partija, plasira svoje ideje kroz navijačke grupe, koje se okupljaju u većem broju na nekim događajima, što nije slučaj sa zemljama u okruženju“, zaključuje Kustudić.