U policiji Republike Srpske, posebno banjalučkom Centru javne bezbjednosti, privedeni su nerijetko izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju. O tome se govori u Izvještaju Komisije Savjeta Evrope za sprečavanje mučenja i nečovječnog postupanja, sačinjenom na osnovu stanja krajem prošle godine, a Radiju Slobodna Evropa potvrdili su to i svjedoci koji su to doživjeli. Njihove izjave čak upućuju na to da se dokazi o policijskim brutalnostima i prekoračenju ovlaštenja - svjesno prikrivaju.
Nakon objavljivanja Izvještaja Komisije Savjeta Evrope, za Radio Slobodna Evropa progovorili su građani koji su bili žrtve policijske torture. Iako su iz policije pokušali da demantuju njihove navode, ističući da se svi prijavljeni slučajevi procesuiraju, dokazi do kojih je RSE došao upućuju na suprotno: policijsko zlostavljanje se prikriva, a rijetki disciplinski postupci koji se provode, uglavnom se okončavaju u korist policajaca.
Tokom glavnog pretresa na Banjalučkom Okružnom sudu, tridesetpetogodišnji S.P. je do u detalje iznio načine na koje su ga maltretirali policajci iz Centra javne bezbjednosti Banjaluka. Radio Slobodna Evropa je u posjedu sudskog video zapisa iz 2012. godine, u kojem S.P. svjedoči o policijskoj brutalnosti.
„Kad sam priveden, prvo sam doveden u stanicu. Tu su me potpuno skinuli, onda su me držali na otvorenom prozoru, a to je bio zimski period, 7. mart, pa su se onda tako ismijavali, tražili su da pjevam. Zatim su vadili neke žice kojim su me tukli po tabanima. Zatim me taj inspektor Radulović tjerao da se penjem – to je bilo već iza ponoći, nikog nije bilo u stanici policije, spustilo me do prizemlja, pa sam morao da se popnem čučeći do četvrtog sprata. Zatim me taj inspektor Radulović natjerao u tom uskom hodniku u policiji, da oko njega hodam na koljenima, i svaki put kada ga dodirnem, slučajno, on me udarao pištoljem po glavi. Zatim je, na četvrtom spratu, doveo do zida – tu nedostaje šalter na zidu, vire žice od struje, pa mi je govorio: 'Sad ćeš ovo morati dirati', tjerao me da dirnem struju, zatim je repetirao pištolj na mene, stavljao na čelo, pucao na prazno.“
Iz policije uvjeravaju da se svi prijavljeni slučajevi zlostavljanja procesuiraju.
„Sve što se prijavi nama, tužiocu, ili se u toku sudskog postupka neko obrati sudiji, to se istraži. Znači, ne postoje takve stvari koje se tu ne istražuju. Jedino ako stranka nije prijavila da je bila zlostavljana – to je stvar koju mi niti možemo istraživati niti možemo znati za nju“, navodi direktor policije RS Gojko Vasić.
Pa iako je S.P. detaljno iznio načine na koje je bio maltretiran, ni policija ni tužilaštvo ništa nisu učinili da se njegovi navodi provjere i istraže.
Nepovjerenje Banjalučana
Slične sudbine je bila i prijava Aleksandra Ninkovića iz Banjaluke, upućena unutrašnjoj kontroli, koja je sa prijavnice MUP-a RS putovala dva mjeseca unutar iste zgrade, da bi završila u Upravi kriminalističke policije koja se do sada – nije oglasila. U oba slučaja za zlostavljanje se optužuju ista imena. S.P. ih je javno naveo na glavnom pretresu.
„Te sve moje zamjerke na rad policije odnose se isključivo na inspektora Radulovića i na inspektora Stijaka, koji su me maltretirali.“
A nakon prve priče Radija Slobodna Evropa o policijskim torturama, u kojoj svjedok navodi imena onih koji su ga maltretirali, u redakciju je stigao demanti Milana Romanića, advokata prozvanih inspektora. U njemu se tvrdi da protiv Ognjena Stijaka i Srđana Radulovića ne postoji prijava unutrašnjoj kontroli, kao i da navodi iz priloga nisu potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom. Svjedoci su, suprotno navodima iz demantija, raspolagali navedenim dokazima.
Iako odavno pružene na uvid, njih ne vidi samo policija Republike Srpske.
Unutrašnja kontrola utvrdila je da od oko 500 prijava u prošloj godini, osnov za disciplinske postupke postoji u svega osam odsto slučajeva. Zbog toga ne čude ni stavovi Banjalučana, čije je mišljenje da policija u svom radu najčešće prelazi zakonom definisane granice.
„Pa, u policiji ima često krivičnih djela, stalno ih se navodi. I najviše ima korupcije, u svim segmentima, i saobraćajna policija, i krim policija, i sve ostalo.“
„Smatram da da, krenuvši od saobraćajaca s kojima se svakodnevno susrećem, također i inspektora – već poznata priča da voze skupocjene automobile, da su mnogi nezadovoljni njihovim radom, da zloupotrebljavaju svoj položaj.“
„Ja mislim da niko nema pozitivan stav što se tiče regularnosti policije, i svi, 'ajde, ne baš svi, misle da je normalno da postoji korupcija i još i gore stvari, što mogu da iskoriste ljudi sa položaja. Zaključak: katastrofa, i to je to. Ništa više.“
Medicinska dokumentacija, izjave u sudskim postupcima, kao i prijava unutrašnjoj kontroli, za sada nisu bili dovoljni ministru unutrašnjih poslova RS Radislavu Jovičiću da pokrene pitanje odgovornosti svojih službenika.
Svjedoci, međutim, najavljuju da će insistirati na procesuiranju policajaca za koje tvrde da su prekoračili ovlaštenja i zloupotrijebili svoje položaje. Dodaju da je zlostavljanje tek vrh ledenog brijega.
Nakon objavljivanja Izvještaja Komisije Savjeta Evrope, za Radio Slobodna Evropa progovorili su građani koji su bili žrtve policijske torture. Iako su iz policije pokušali da demantuju njihove navode, ističući da se svi prijavljeni slučajevi procesuiraju, dokazi do kojih je RSE došao upućuju na suprotno: policijsko zlostavljanje se prikriva, a rijetki disciplinski postupci koji se provode, uglavnom se okončavaju u korist policajaca.
Tokom glavnog pretresa na Banjalučkom Okružnom sudu, tridesetpetogodišnji S.P. je do u detalje iznio načine na koje su ga maltretirali policajci iz Centra javne bezbjednosti Banjaluka. Radio Slobodna Evropa je u posjedu sudskog video zapisa iz 2012. godine, u kojem S.P. svjedoči o policijskoj brutalnosti.
„Kad sam priveden, prvo sam doveden u stanicu. Tu su me potpuno skinuli, onda su me držali na otvorenom prozoru, a to je bio zimski period, 7. mart, pa su se onda tako ismijavali, tražili su da pjevam. Zatim su vadili neke žice kojim su me tukli po tabanima. Zatim me taj inspektor Radulović tjerao da se penjem – to je bilo već iza ponoći, nikog nije bilo u stanici policije, spustilo me do prizemlja, pa sam morao da se popnem čučeći do četvrtog sprata. Zatim me taj inspektor Radulović natjerao u tom uskom hodniku u policiji, da oko njega hodam na koljenima, i svaki put kada ga dodirnem, slučajno, on me udarao pištoljem po glavi. Zatim je, na četvrtom spratu, doveo do zida – tu nedostaje šalter na zidu, vire žice od struje, pa mi je govorio: 'Sad ćeš ovo morati dirati', tjerao me da dirnem struju, zatim je repetirao pištolj na mene, stavljao na čelo, pucao na prazno.“
Iz policije uvjeravaju da se svi prijavljeni slučajevi zlostavljanja procesuiraju.
„Sve što se prijavi nama, tužiocu, ili se u toku sudskog postupka neko obrati sudiji, to se istraži. Znači, ne postoje takve stvari koje se tu ne istražuju. Jedino ako stranka nije prijavila da je bila zlostavljana – to je stvar koju mi niti možemo istraživati niti možemo znati za nju“, navodi direktor policije RS Gojko Vasić.
Pa iako je S.P. detaljno iznio načine na koje je bio maltretiran, ni policija ni tužilaštvo ništa nisu učinili da se njegovi navodi provjere i istraže.
Nepovjerenje Banjalučana
Slične sudbine je bila i prijava Aleksandra Ninkovića iz Banjaluke, upućena unutrašnjoj kontroli, koja je sa prijavnice MUP-a RS putovala dva mjeseca unutar iste zgrade, da bi završila u Upravi kriminalističke policije koja se do sada – nije oglasila. U oba slučaja za zlostavljanje se optužuju ista imena. S.P. ih je javno naveo na glavnom pretresu.
„Te sve moje zamjerke na rad policije odnose se isključivo na inspektora Radulovića i na inspektora Stijaka, koji su me maltretirali.“
A nakon prve priče Radija Slobodna Evropa o policijskim torturama, u kojoj svjedok navodi imena onih koji su ga maltretirali, u redakciju je stigao demanti Milana Romanića, advokata prozvanih inspektora. U njemu se tvrdi da protiv Ognjena Stijaka i Srđana Radulovića ne postoji prijava unutrašnjoj kontroli, kao i da navodi iz priloga nisu potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom. Svjedoci su, suprotno navodima iz demantija, raspolagali navedenim dokazima.
Iako odavno pružene na uvid, njih ne vidi samo policija Republike Srpske.
Unutrašnja kontrola utvrdila je da od oko 500 prijava u prošloj godini, osnov za disciplinske postupke postoji u svega osam odsto slučajeva. Zbog toga ne čude ni stavovi Banjalučana, čije je mišljenje da policija u svom radu najčešće prelazi zakonom definisane granice.
„Pa, u policiji ima često krivičnih djela, stalno ih se navodi. I najviše ima korupcije, u svim segmentima, i saobraćajna policija, i krim policija, i sve ostalo.“
„Smatram da da, krenuvši od saobraćajaca s kojima se svakodnevno susrećem, također i inspektora – već poznata priča da voze skupocjene automobile, da su mnogi nezadovoljni njihovim radom, da zloupotrebljavaju svoj položaj.“
„Ja mislim da niko nema pozitivan stav što se tiče regularnosti policije, i svi, 'ajde, ne baš svi, misle da je normalno da postoji korupcija i još i gore stvari, što mogu da iskoriste ljudi sa položaja. Zaključak: katastrofa, i to je to. Ništa više.“
Medicinska dokumentacija, izjave u sudskim postupcima, kao i prijava unutrašnjoj kontroli, za sada nisu bili dovoljni ministru unutrašnjih poslova RS Radislavu Jovičiću da pokrene pitanje odgovornosti svojih službenika.
Svjedoci, međutim, najavljuju da će insistirati na procesuiranju policajaca za koje tvrde da su prekoračili ovlaštenja i zloupotrijebili svoje položaje. Dodaju da je zlostavljanje tek vrh ledenog brijega.