Crnogorska fudbalska reprezentacija poražena je u petak na Vembliju od Engleske u utakmici kvalifikacija. Zvuči veoma bolno - 4:1 - a još bolnije to što je ova utakmica kraj sna o učešću Crne Gore na Svjetskom fudbalskom prvenstvu 2014. godine u Brazilu.
Među navijačima Crne Gore bio je i Darko Šuković, urednik radija Antena M i autor popularnog televizijskog talk show-a "Živa istina". On nije sportski novinar, ali pasionirano prati sport i navija za sve selekcije.
Šuković: Ne bih skoro imao šta da dodam tome, pri tome, odmah u startu da se razumijemo - sada govorim prije svega kao navijač i neko ko razumije fudbal i druge sportove, ali nikako kao neki selektor, kako to radi većina Crnogoraca ili kao neko ko je zaista umislio da poznaje fudbal u tančine, pa može da pravi neku ekspertizu.
Ne samo da zvuči bolno, nego zaista i jeste bolno. Objektivno, Crna Gora u ovom sastavu nije mogla mnogo više od onoga što je sinoć uradila. Mislim da je pobjeda Engleske apsolutno zaslužena. 4:1, ali je prejak rezultat. I da je bilo 2:1 ili 3:1, bio bi pošten odnos snaga na terenu. Zaista, niko nema šta da zamjeri ekipi Crne Gore i po tome kako se borila i selektoru po tome kako je postavio igru. Momci su „izginuli“ na terenu ali nisu imali snage. Englezi su ih na fizičku spretnost pobijedili u drugom poluvremenu. Selektor je korektno obavio svoj dio posla, ali jednostavno u tom sastavu se nije moglo više. Meni samo ostaje žao što nikada nećemo saznati šta bi bilo kad bi bilo - da je crnogorska reprezentacija bila kompletna.
Šuković: Naravno, pogotovo imajući u vidu kadrovski moment o kome sam govorio. Ključna utakmica je bila u Podgorici u julu protiv Ukrajine. Sa jednim bodom iz te utakmice, Crna Gora bi danas imala garantovan baraž, sa pobjedom bi još bila u igri za prvo mjesto. Prošle godine, u ovo vrijeme, Ukrajina je bila skoro otpisana. Imala je dva boda, jedan protiv Moldavije, što su dva izgubljena boda, i jedan protiv Engleske, što je osvojen bod. Niko je nije uzimao za ozbiljno, a sada ima garantovan baraž. I to je sport.
Šuković: Pratio sam samo rezultate. Bio sam na stadionu pa nisam mogao gledati utakmice. Navijam za sve selekcije EX YU. Za BiH malo više, nego za druge. Nakon Crne Gore, oni su mi A2, a za sve ostale podjednako. Nadam se da neće sebi dozvoliti taj balkanski sindrom da u posljednjem kolu prokockaju šansu jer ako postoji pravde, i fudbalske i kosmičke, oni treba da idu, a ne Grci. Fudbal koji igra BiH, je sjajan fudbal, a to što igraju Grci je zanimljivo kao da gledate proces proizvodnje u Željezari Nikšić ili u Kombinatu aluminijuma, ako toga još ima.
Šuković: To su slatke promjene modela emisije. To je bilo sa vatrepolistima, sa rukometašicama, po više puta. Ali sa globalnim sportovima, kao što su fudbal i košarka, osvojiti medalju na nekom velikom takmičenju je, iskreno rečeno, naučna fantastika. U košarci, pokazalo se i na prvenstvu Evrope, iako nismo prošli grupu, možda i nije tako nemoguće, ali u fudbalu je prejaka konkurencija. Kada bi to nekom crnogorskom selektoru pošlo za rukom, odmah bi mu trebalo dati Nobelovu nagradu za šta god hoće. Jednostavno, to nije realno i tu treba pomjeriti malo kriterije. Plasman na svjetsko ili evropsko prvenstvo bi bio čudo i kada se to desi, eto meni kompletne reprezentacije u studio.
Crnogorski sportisti uspješni zbog posvećenosti reprezentaciji
Šuković: Ne da nisu zanemarljivi, nego su neobjašnjivi. Kada pogledate sve parametre, nema ni jednoga koji bi mogao da objasni uspjehe koje postižu crnogorski fudbaleri, košarkaši, rukometaši, rukometašice i vatrepolisti. Dakle, to je užasno mala baza. Ponekad je to smiješna situacija. U Crnoj Gori imate registrovanih 30-ak vatrepolista, 30-ak košarkašica, a oni su bili prvaci Evrope, vice-šampioni Evrope, vice-šampioni svijeta Košarkašice su dva puta učestvovale na prvenstvu Evrope. Dakle, to je potpuno neobjašnjivo. To nije sportski, to je medicinski fenomen.
Ako na to nakalemite i ostale minus faktore, da su klubovi u svim sportovima ekstremno siromašni i da u takvim uslovima ne možete imati adekvatan stručan rad, da nemate ni približno zadovoljavajuće objekte za treninge i tako dalje, do toga da čak nemate ni ekonomski regulisano finansiranje, makar vrhunskog sporta, nego da se dovijate kako da finansirate akcije reprezentacija, onda je potpuno neobjašnjivo kako to da crnogorski sportisti postižu tako velike rezultate.
Naravno, kada bi se to desilo jednom, pa da kažete da je to slučajnost i da neće nikad više, to bi moglo da prođe, ali kada je to nešto što se dešava redovno i kada nemate bukvalno ni jednog velikog takmičenja na kom crnogorski sportisti ne ostvare vrhunska sportska ostvarenja, onda to zahtijeva objašnjenje.
Ja to objašnjenje za sebe imam. Koliko je ono realno i prihvatljivo za druge, ne znam, ali ću vam reći kako ja to vidim i o čemu se tu zapravo radi. Dakle, crnogorski sportisti imaju tu fizičku predisponiranost za sport, imaju, kao i svi sportisti bivše Jugoslavije, naglašen talent za kolektivne sportove. Tu dakle postoji nešto u genima, talent koji pomaže fizička predisponiranost. Tako Crnogorci ostvare rezultate. Ali to je jedan, manji dio priče.
Ono što je, po mom sudu, ključno, to je strast kojom crnogorski sportisti igraju za crnogorske reprezentacije. Samo tom fanatičnom borbenošću, tom strašću, tom posvećenošću i tom nevjerovatnom hemijom, koja postoji unutar reprezentacija, možete da objasnite to da tamo neka Crna Gora, sa registrovanih fudbalera manje nego što ih ima London među prvoligaškim igračima, izađe i bori se 45 minuta, izranjavana i desetkovana, sa najboljom selekcijom Engleske.
Reći ću vam u jednoj slici kakav je odnos crnogorskih sportista prema nacionalnom timu. Dakle, mi smo se sinoć, odmah nakon utakmice, zajedno sa fudbalerima vratili u Podgoricu. Na nebu iznad Podgorice smo bili oko 5:00 ujutro i zbog užasnog nevremena nismo mogli da sletimo, pa smo produžili do Beograda i tamo proveli dva sata na beogradskom aerodromu. Potpuno je nadrealna scena vidjeti Stevana Jovetića, koji je ljetos potpisao ugovor vrijedan 30 miliona eura, ili Andriju Delibašića, koji deset godina igra u jednoj od najjačih liga na svijetu, u Španiji, ili Pera Danilovića, koji sigurno ima milionske ugovore u Koreji, kako spavaju na aerodromskim stolicama. Ni trunke ljutnje, ni trunke prigovora kod njih ne možete da osjetite, a svako od njih može da zakupi privatni avion, onda vidite da tu postoji nešto. Engleska selekcija je sigurno potpuno svjesna, ponosna i njima strašno znači to što nose dres svoje zemlje, nema tu sumnje, ali to jednostavno nije to. Vi vidite da su to dva različita pristupa reprezentativnom dresu.
Među navijačima Crne Gore bio je i Darko Šuković, urednik radija Antena M i autor popularnog televizijskog talk show-a "Živa istina". On nije sportski novinar, ali pasionirano prati sport i navija za sve selekcije.
RSE: Doživjeli smo ubjedljiv poraz, ali smo ipak časno ispali, budući da su igrači dali sve od sebe, a pri tom nije ni bio najbolji tim Sokola.
Šuković: Ne bih skoro imao šta da dodam tome, pri tome, odmah u startu da se razumijemo - sada govorim prije svega kao navijač i neko ko razumije fudbal i druge sportove, ali nikako kao neki selektor, kako to radi većina Crnogoraca ili kao neko ko je zaista umislio da poznaje fudbal u tančine, pa može da pravi neku ekspertizu.
Ne samo da zvuči bolno, nego zaista i jeste bolno. Objektivno, Crna Gora u ovom sastavu nije mogla mnogo više od onoga što je sinoć uradila. Mislim da je pobjeda Engleske apsolutno zaslužena. 4:1, ali je prejak rezultat. I da je bilo 2:1 ili 3:1, bio bi pošten odnos snaga na terenu. Zaista, niko nema šta da zamjeri ekipi Crne Gore i po tome kako se borila i selektoru po tome kako je postavio igru. Momci su „izginuli“ na terenu ali nisu imali snage. Englezi su ih na fizičku spretnost pobijedili u drugom poluvremenu. Selektor je korektno obavio svoj dio posla, ali jednostavno u tom sastavu se nije moglo više. Meni samo ostaje žao što nikada nećemo saznati šta bi bilo kad bi bilo - da je crnogorska reprezentacija bila kompletna.
RSE: Čini se da je Crna Gora propustila ranije svoju šansu. Dugo je bila prva u svojoj grupi. Bilo je možda nerealno očekivati da se na Vembliju sve te greške isprave?
Šuković: Naravno, pogotovo imajući u vidu kadrovski moment o kome sam govorio. Ključna utakmica je bila u Podgorici u julu protiv Ukrajine. Sa jednim bodom iz te utakmice, Crna Gora bi danas imala garantovan baraž, sa pobjedom bi još bila u igri za prvo mjesto. Prošle godine, u ovo vrijeme, Ukrajina je bila skoro otpisana. Imala je dva boda, jedan protiv Moldavije, što su dva izgubljena boda, i jedan protiv Engleske, što je osvojen bod. Niko je nije uzimao za ozbiljno, a sada ima garantovan baraž. I to je sport.
RSE: Posljednje kvalifikacione utakmice, osim za nas, bile su važne i za Hrvatsku i za BiH. BiH je bila uvjerljiva sa 4:1, a Hrvati su doživjeli težak poraz na Maksimiru, 2:1. Mediji su se prilično obrušili na njih zbog toga. Da li si pratio šta se događalo i na ovim terenima?
Šuković: Pratio sam samo rezultate. Bio sam na stadionu pa nisam mogao gledati utakmice. Navijam za sve selekcije EX YU. Za BiH malo više, nego za druge. Nakon Crne Gore, oni su mi A2, a za sve ostale podjednako. Nadam se da neće sebi dozvoliti taj balkanski sindrom da u posljednjem kolu prokockaju šansu jer ako postoji pravde, i fudbalske i kosmičke, oni treba da idu, a ne Grci. Fudbal koji igra BiH, je sjajan fudbal, a to što igraju Grci je zanimljivo kao da gledate proces proizvodnje u Željezari Nikšić ili u Kombinatu aluminijuma, ako toga još ima.
RSE: Kao novinar, ali i kao strasni navijač crnogorskih reprezentacija, često si u posljednje vrijeme bio u prilici da u popularnom talk show-u "Živa istina", koji je inače zamišljen sa jednim sagovornikom, zbog uspjeha naših sportista, prilagođavaš termin i broj gostiju.
Šuković: To su slatke promjene modela emisije. To je bilo sa vatrepolistima, sa rukometašicama, po više puta. Ali sa globalnim sportovima, kao što su fudbal i košarka, osvojiti medalju na nekom velikom takmičenju je, iskreno rečeno, naučna fantastika. U košarci, pokazalo se i na prvenstvu Evrope, iako nismo prošli grupu, možda i nije tako nemoguće, ali u fudbalu je prejaka konkurencija. Kada bi to nekom crnogorskom selektoru pošlo za rukom, odmah bi mu trebalo dati Nobelovu nagradu za šta god hoće. Jednostavno, to nije realno i tu treba pomjeriti malo kriterije. Plasman na svjetsko ili evropsko prvenstvo bi bio čudo i kada se to desi, eto meni kompletne reprezentacije u studio.
Crnogorski sportisti uspješni zbog posvećenosti reprezentaciji
RSE: To se ne dešava tako rijetko, kao što rekoh, a kako upravo to objašnjavate? Sa jedne strane sistem malih brojki, sa druge strane nemanje sistema ulaganja u sport, ili makar nemanje sistema ulaganja u sport na način koji to čine neke ozbiljne sportske sile. Sa druge strane imamo briljantne rezultate vatrepolista, rukometašica, pa nisu zanemarljivi ni ovi fudbalera ili rukometaša.
Šuković: Ne da nisu zanemarljivi, nego su neobjašnjivi. Kada pogledate sve parametre, nema ni jednoga koji bi mogao da objasni uspjehe koje postižu crnogorski fudbaleri, košarkaši, rukometaši, rukometašice i vatrepolisti. Dakle, to je užasno mala baza. Ponekad je to smiješna situacija. U Crnoj Gori imate registrovanih 30-ak vatrepolista, 30-ak košarkašica, a oni su bili prvaci Evrope, vice-šampioni Evrope, vice-šampioni svijeta Košarkašice su dva puta učestvovale na prvenstvu Evrope. Dakle, to je potpuno neobjašnjivo. To nije sportski, to je medicinski fenomen.
Ako na to nakalemite i ostale minus faktore, da su klubovi u svim sportovima ekstremno siromašni i da u takvim uslovima ne možete imati adekvatan stručan rad, da nemate ni približno zadovoljavajuće objekte za treninge i tako dalje, do toga da čak nemate ni ekonomski regulisano finansiranje, makar vrhunskog sporta, nego da se dovijate kako da finansirate akcije reprezentacija, onda je potpuno neobjašnjivo kako to da crnogorski sportisti postižu tako velike rezultate.
Naravno, kada bi se to desilo jednom, pa da kažete da je to slučajnost i da neće nikad više, to bi moglo da prođe, ali kada je to nešto što se dešava redovno i kada nemate bukvalno ni jednog velikog takmičenja na kom crnogorski sportisti ne ostvare vrhunska sportska ostvarenja, onda to zahtijeva objašnjenje.
Ja to objašnjenje za sebe imam. Koliko je ono realno i prihvatljivo za druge, ne znam, ali ću vam reći kako ja to vidim i o čemu se tu zapravo radi. Dakle, crnogorski sportisti imaju tu fizičku predisponiranost za sport, imaju, kao i svi sportisti bivše Jugoslavije, naglašen talent za kolektivne sportove. Tu dakle postoji nešto u genima, talent koji pomaže fizička predisponiranost. Tako Crnogorci ostvare rezultate. Ali to je jedan, manji dio priče.
Ono što je, po mom sudu, ključno, to je strast kojom crnogorski sportisti igraju za crnogorske reprezentacije. Samo tom fanatičnom borbenošću, tom strašću, tom posvećenošću i tom nevjerovatnom hemijom, koja postoji unutar reprezentacija, možete da objasnite to da tamo neka Crna Gora, sa registrovanih fudbalera manje nego što ih ima London među prvoligaškim igračima, izađe i bori se 45 minuta, izranjavana i desetkovana, sa najboljom selekcijom Engleske.
Reći ću vam u jednoj slici kakav je odnos crnogorskih sportista prema nacionalnom timu. Dakle, mi smo se sinoć, odmah nakon utakmice, zajedno sa fudbalerima vratili u Podgoricu. Na nebu iznad Podgorice smo bili oko 5:00 ujutro i zbog užasnog nevremena nismo mogli da sletimo, pa smo produžili do Beograda i tamo proveli dva sata na beogradskom aerodromu. Potpuno je nadrealna scena vidjeti Stevana Jovetića, koji je ljetos potpisao ugovor vrijedan 30 miliona eura, ili Andriju Delibašića, koji deset godina igra u jednoj od najjačih liga na svijetu, u Španiji, ili Pera Danilovića, koji sigurno ima milionske ugovore u Koreji, kako spavaju na aerodromskim stolicama. Ni trunke ljutnje, ni trunke prigovora kod njih ne možete da osjetite, a svako od njih može da zakupi privatni avion, onda vidite da tu postoji nešto. Engleska selekcija je sigurno potpuno svjesna, ponosna i njima strašno znači to što nose dres svoje zemlje, nema tu sumnje, ali to jednostavno nije to. Vi vidite da su to dva različita pristupa reprezentativnom dresu.
