Na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću dvodnevni iskaz je dovršio Boro Tadić, oficir Vojske Republike Srpske i politički dužnosnik u ratno vrijeme u Sanskom Mostu, jednoj od 7 općina u kojima je prema optužnici - progon Hrvata i Bošnjaka dosegnuo razmjere genocida.
Kako bi osporilo njegovo negiranje, haško tužiteljstvo je suočilo Tadića s transkriptom razgovora dužnosnika bosanskih Srba u kojem izražavaju brigu „jer 18.000 Hrvata i Bošnjaka još nije napustilo općinu“, kao i sa zaključkom Kriznog štaba o „organizaciji tzv. dobrovoljnog iseljavanja“.
Na 9.sjednici izvršnog odbora Skupštine općine Sanski Most, 27.srpnja 1992.godine, na kojoj je bio i svjedok, dogovoreno je kako će vojne i civilne vlasti poduzeti mjere da riješe „kamen spoticanja“, odnosno preseljenje preostalih građana nesrpske nacionalnosti „jer to traže srpski borci i narod“.
„To je jednostrani pogled na stvar“, pokušao je negirati zaključak o namjeri srpskih vlasti za protjerivanje preostalih Hrvata i Bošnjaka, govoreći da su on i njegove kolege „postupali kao humani ljudi u namjeri da što manje ljudi strada“.
Tadić je pokušao pri tom uvjeriti suce – da su zapravo tim izjavama izrazili zabrinutost za sigurnost bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, jer im nije bilo jednostavno otići, a prijetili su im individualni incidenti karakteristični za ratno vrijeme.
Prema podacima „Bosanske knjige mrtvih“ preko tisuću bošnjačkih i hrvatskih civila je ubijeno u općini Sanski Most.
Svjedok: đavo je kriv za rat, ne optuženi
U nizu objašnjenja za ratne zločine, svjedok obrane je naveo i kako je „rat zlo koje je nametnuo đavo“, kako je Republika Srpska plemenita država samo oblaćena u svijetu, kao i da su Bošnjaci i Hrvati napustili Sanski Most „jer su to tako sami htjeli“. Srpske lokalne vlasti, čiji je bio član, prema njegovom svjedočenju su „samo pomagale da sa što manje ubijanja i ranjavanja odu“.
„Nije bilo ni jednostavno otići“, naveo je Tadić govoreći o njegovoj navodnoj pomoći susjedima druge nacionalnosti - u ishođenju desetak dozvola potrebnih za odlazak, od novouspostavljenih srpskih vlasti.
Tijekom suočavanja od strane tužiteljstva s nizom rasprostranjenih zločina u općini Sanski Most Tadić je čak pokušao uvjeriti suce da je razlog odlaska nesrpskog stanovništva bila glad uzrokovana sankcijama. Kao dokaz plemenitosti RS-a i njezinog prvog predsjednika svjedok je ustvrdio da su se svi Bošnjaci i Hrvati vratili u taj srpski entitet nakon rata, dok Srbi nisu ni u Hrvatsku, ni na Kosovo i Metohiju.
Tadić je ustvrdio da je on prvo zajedno sa srpskim stanovništvom protjeran iz Sanskog Mosta, a zločine protiv Bošnjaka i Hrvata nazvao je „izloranim incidentima i kako se to na Zapadu kaže – kolateralnom štetom“. Pri tom je izrazio „bol u duši“ zbog svakog zločina.
I logori formirani za zaštitu Hrvata i Bošnjaka?
Tadić koji je Karadžića pozdravio s „Bog ti pomogo' predsjedniče“, pokušao je pokazati protjerivanje – kao manje zlo te zamolio tužiteljstvo „da ne gleda zapisnike sa sjednica jednostrano“.
„Mi smo omogućili što je moguće humanije preseljenje koje je svojina svih ratova i neizbježno. Muslimanima je vraćena sva imovina u Republici Srpskoj, a gdje su Srbi u Federaciji?“, odgovarao je s niz političkih govora, izbjegavajući odgovornost za događaje u Sanskom Mostu.
„Istovremeno ta njihova želja i opsjedanje institucija u Sanskom Mostu, mi smo bili prisiljeni od njih da oni odu“, tvrdio je svjedok obrane.
Na kraju unakrsnog ispitivanja tužiteljstvo je Tadića suočilo s njegovom odgovornošću za formiranje radnih vodova od Bošnjaka i Hrvata u Sanskom Mostu, koji su izvođeni na prinudan rad i kopanje rovova na prvoj liniji fronta. Prilikom toga su mnogi stradali, pogotovo jer su korišteni kao živi štit.
Tu je Tadić pružio još jedno objašnjenje svojstveno tezi obrane, navodeći da je sporno formiranje radnog voda – bio zapravo pokušaj uključivanja Hrvata i Bošnjaka u strukture vlasti bosanskih Srba, kako se ne bi osjećali izoliranim i kako bi ih se što više zaštitilo.
Osim što je objašnjavao protjerivanje građana nesrpske nacionalnosti i njihovo raspoređivanje u radne vodove – kao pokušaj njihove zaštite, svjedok obrane je i njihovo zatvaranje u logore pokušao prikazati – željom da ih se spasi, a ne kako bi im se naštetilo i trajno ponizilo kako to tvrdi optužba.
Iako je nazvao svaki zločin „stradanjem duše“, Tadić je u dodatnom ispitivanju od strane Karadžića istaknuo – kako je u zadnjem ratu u BiH počinjeno samo 1 posto zločina koliko ih je protiv Srba počinjeno u 2.svjetskom ratu.
Kako bi osporio svoju odogovornost za točku 1 optužnice koja mu je vraćena – genocid u 7 općina na početku rata 1992.godine, Karadžić je u nastavku suđenja izveo još nekoliko svjedoka obrane. Suđenje za dvostruki genocid i ostale zločine nastavlja se u četvrtak.
Kako bi osporilo njegovo negiranje, haško tužiteljstvo je suočilo Tadića s transkriptom razgovora dužnosnika bosanskih Srba u kojem izražavaju brigu „jer 18.000 Hrvata i Bošnjaka još nije napustilo općinu“, kao i sa zaključkom Kriznog štaba o „organizaciji tzv. dobrovoljnog iseljavanja“.
Na 9.sjednici izvršnog odbora Skupštine općine Sanski Most, 27.srpnja 1992.godine, na kojoj je bio i svjedok, dogovoreno je kako će vojne i civilne vlasti poduzeti mjere da riješe „kamen spoticanja“, odnosno preseljenje preostalih građana nesrpske nacionalnosti „jer to traže srpski borci i narod“.
„To je jednostrani pogled na stvar“, pokušao je negirati zaključak o namjeri srpskih vlasti za protjerivanje preostalih Hrvata i Bošnjaka, govoreći da su on i njegove kolege „postupali kao humani ljudi u namjeri da što manje ljudi strada“.
Tadić je pokušao pri tom uvjeriti suce – da su zapravo tim izjavama izrazili zabrinutost za sigurnost bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, jer im nije bilo jednostavno otići, a prijetili su im individualni incidenti karakteristični za ratno vrijeme.
Prema podacima „Bosanske knjige mrtvih“ preko tisuću bošnjačkih i hrvatskih civila je ubijeno u općini Sanski Most.
Svjedok: đavo je kriv za rat, ne optuženi
U nizu objašnjenja za ratne zločine, svjedok obrane je naveo i kako je „rat zlo koje je nametnuo đavo“, kako je Republika Srpska plemenita država samo oblaćena u svijetu, kao i da su Bošnjaci i Hrvati napustili Sanski Most „jer su to tako sami htjeli“. Srpske lokalne vlasti, čiji je bio član, prema njegovom svjedočenju su „samo pomagale da sa što manje ubijanja i ranjavanja odu“.
„Nije bilo ni jednostavno otići“, naveo je Tadić govoreći o njegovoj navodnoj pomoći susjedima druge nacionalnosti - u ishođenju desetak dozvola potrebnih za odlazak, od novouspostavljenih srpskih vlasti.
Tijekom suočavanja od strane tužiteljstva s nizom rasprostranjenih zločina u općini Sanski Most Tadić je čak pokušao uvjeriti suce da je razlog odlaska nesrpskog stanovništva bila glad uzrokovana sankcijama. Kao dokaz plemenitosti RS-a i njezinog prvog predsjednika svjedok je ustvrdio da su se svi Bošnjaci i Hrvati vratili u taj srpski entitet nakon rata, dok Srbi nisu ni u Hrvatsku, ni na Kosovo i Metohiju.
Tadić je ustvrdio da je on prvo zajedno sa srpskim stanovništvom protjeran iz Sanskog Mosta, a zločine protiv Bošnjaka i Hrvata nazvao je „izloranim incidentima i kako se to na Zapadu kaže – kolateralnom štetom“. Pri tom je izrazio „bol u duši“ zbog svakog zločina.
I logori formirani za zaštitu Hrvata i Bošnjaka?
Tadić koji je Karadžića pozdravio s „Bog ti pomogo' predsjedniče“, pokušao je pokazati protjerivanje – kao manje zlo te zamolio tužiteljstvo „da ne gleda zapisnike sa sjednica jednostrano“.
„Mi smo omogućili što je moguće humanije preseljenje koje je svojina svih ratova i neizbježno. Muslimanima je vraćena sva imovina u Republici Srpskoj, a gdje su Srbi u Federaciji?“, odgovarao je s niz političkih govora, izbjegavajući odgovornost za događaje u Sanskom Mostu.
„Istovremeno ta njihova želja i opsjedanje institucija u Sanskom Mostu, mi smo bili prisiljeni od njih da oni odu“, tvrdio je svjedok obrane.
Na kraju unakrsnog ispitivanja tužiteljstvo je Tadića suočilo s njegovom odgovornošću za formiranje radnih vodova od Bošnjaka i Hrvata u Sanskom Mostu, koji su izvođeni na prinudan rad i kopanje rovova na prvoj liniji fronta. Prilikom toga su mnogi stradali, pogotovo jer su korišteni kao živi štit.
Tu je Tadić pružio još jedno objašnjenje svojstveno tezi obrane, navodeći da je sporno formiranje radnog voda – bio zapravo pokušaj uključivanja Hrvata i Bošnjaka u strukture vlasti bosanskih Srba, kako se ne bi osjećali izoliranim i kako bi ih se što više zaštitilo.
Osim što je objašnjavao protjerivanje građana nesrpske nacionalnosti i njihovo raspoređivanje u radne vodove – kao pokušaj njihove zaštite, svjedok obrane je i njihovo zatvaranje u logore pokušao prikazati – željom da ih se spasi, a ne kako bi im se naštetilo i trajno ponizilo kako to tvrdi optužba.
Iako je nazvao svaki zločin „stradanjem duše“, Tadić je u dodatnom ispitivanju od strane Karadžića istaknuo – kako je u zadnjem ratu u BiH počinjeno samo 1 posto zločina koliko ih je protiv Srba počinjeno u 2.svjetskom ratu.
Kako bi osporio svoju odogovornost za točku 1 optužnice koja mu je vraćena – genocid u 7 općina na početku rata 1992.godine, Karadžić je u nastavku suđenja izveo još nekoliko svjedoka obrane. Suđenje za dvostruki genocid i ostale zločine nastavlja se u četvrtak.
