U akademskoj 2012. – 2013. najbolji student odnosno diplomant Sarajevskog univerziteta je Alija Bevrnja, koji je Mašinski fakultet završio s prosječnom ocjenom 10. Ovaj 22-godišnjak, inače talentovani fizičar, proglašen je i najboljim studentom Mašinskog fakulteta u Sarajevu.
Da Bosna i Hercegovina ima vrijedne mlade ljude koji iniciraju promjene, ali i mijenjaju imidž svoje zemlje u očima međunarodne javnosti, svjedoči i priča o Aliji Bevrnji.
Još u osnovnoj školi Alija Bevrnja pokazao je interes za fiziku, a povjerenje svojih profesora i opravdao uspjesima na takmičenjima iz ove nauke najprije u državi, a potom i u inostranstvu.
„Najbolji na državnim takmičenjima idu na olimpijade, koje su internacionalnog i svjetskog karaktera. Ja sam u srednjoj školi imao priliku da se plasiram među najboljih pet iz fizike, tako da sam putovao jedne godine u Meksiko, naredne u Zagreb. Inače, sistem nije kao u atletici da tri čovjeka dobiju medalje, ostali ne. To je dosta fleksibilnije – prvih dvadesetak i više ljudi dobije zlato, pa naredna skupina srebro, pa bronzu, a posljednja skupina dobije počasne medalje. U Meksiku sam osvojio počasnu medalju, a u Zagrebu bronzanu.“
Iskustva i uložen napor na takmičenjima bili su inspiracija ovom mladom Sarajliji da jednakim intenzitetom nastavi i dalje. Sada diplomant Mašinskog fakulteta u Sarajevu, bio je proglašen najboljim studentom na toj visokoškolskoj ustanovi.
„Bilo je logično pokušati da vidim mogu li 10.0 ostvariti na fakultetu. Nema smisla učiti za šesticu, za sedmicu, za osmicu, ako imam priliku i uslove, sve mi je spremno, samo treba da učim. To sam shvatio kao svoju zadaću – da naučim što bolje mogu i da to pokažem, ako mogu.“
Budući da na matičnom fakultetu nema mogućnost sticanja doktorata, Alija Bevrnja planira specijalizaciju završiti u nekoj od zemalja Evropske unije.
„Kroz razgovor sa svojim svojim profesorom na mojoj katedri, pošto sam ja na katedri za motore i vozila, moja katedra ne nudi doktorski studij, tako da sam ja razmišljao negdje u Evropi potražiti neki kvalitetan univerzitet gdje bih se mogao dalje doškolovati, završiti, eventualno steći i neko iskustvo, i kad-tad neki link, neku vezu ostvariti nazad sa Bosnom, da otvorim ured ovdje, ili neku firmu, bilo kakvu vezu koja bi nam omogućila da ovdje nekako dovučemo posao iz Evrope, da ga ovdje obavljamo, da u suštini uzimamo evropske pare u naše džepove, a njima prodajemo svoje usluge.“
Kada je riječ o evropskim integracijama, naš sagovornik smatra da Bosna i Hercegovina kaska po mnogo čemu, pa i u načinu provođenja Bolonjskog procesa.
„Ono što sam ja uspio da čujem, da se raspitam, da saznam, ti programi razmjene koje Bosna i Hercegovina ima sa nekakvim evropskim fakultetima, jedan je od primjera šta znači obrazovanje u Evropi. Mislim da nam je sistem takav da nismo uspjeli da realizujemo mnogo toga što Bolonja kao neki princip zahtjeva od fakulteta – od toga da ima mnogo više nastavnog osoblja, da se manje studenata veže za jednog profesora tako da on ima više vremena za svakog pojedinačno. Kod nas je još uvijek nekako jedan profesor na masu studenata i onda ne može sve to kvalitetno da prenese. Nadalje, imamo pad kriterija u obrazovanju, na neki način djeluje kao put od Evrope, kontra, ustvari kao da iz godine u godinu padamo a ne napredujemo.“
Orijentisati se ka pravim uzorima
Ali, i studenti bi trebali bolje postupati u obrazovnom procesu, kaže Bevrnja.
„To se nadovezuje na onu priču polaganja za šestice. Studenti pokazuju već tada, kada polažu za šestice, da im uopšte nije bitno da nauče, nije im bitno da se razviju u eksperte, u ljude koji će sutra, kad-tad, preuzeti posao od starijih, naslijediti njihova radna mjesta ili otvoriti nova. Jednostavno, takav je mentalitet. Mislim da je to stvarno nešto što ako ne promijenimo, počevši od sebe, ne znam gdje ćemo završiti.“
Iako je tek zakoračila u 2014., Bosnu i Hercegovinu već sada čekaju izazovi. Ukoliko ova zemlja želi dobro sebi, ističe Alija Bevrnja, treba istrajavati na rješavanju problema koji je koče na putu napretka.
„Mi smo takvi, kao da ne želimo, a svako individualno, od sebe, može da krene. Imamo problem sa samousavršavanjem, a onda automatski, ako ne možemo pomoći sami sebi, nismo spremni za sebe da ustanemo, kako ćemo ustati za društvo, za zajednicu, za državu itd.?“
A svojim vršnjacima, odnosno svim bh. građanina, Alija Bevrnja ima i poruku - znanje je budućnost svakog društva.
„Ne mogu sjediti i čekati da im dođe njihov novac, njihova hrana servirana na tanjuru. Moraju ustati i pokrenuti se za njom. Svijet je surovo mjesto u smislu da se neće puno ni Evropa ni neko drugi radi nas pojesti što mi ne napredujemo, što smo mi u zastoju, što imamo probleme. To je tako. Mi to moramo da prihvatimo i da se aktiviramo, da počnemo da radimo, da učimo, na radnom mjestu da radimo i opet da učimo. U svakom slučaju moramo učiti, to je definitivno. Ne cijeni se znanje kod nas. Mi ne cijenimo ni znanje ni ljude eksperte. Jednostavno, servira nam se slika izvana da je uspjeh imati jako mnogo para. Imamo i probleme s korupcijom, jer ti ljudi kasnije idu na položaje. I ako ne promijenimo te svoje parametre, te svoje 'uzore', ako se ne orijentišemo ka pravim uzorima, ljudima koji su stvarno doprinijeli svijetu, onda ne znam na koga ćemo se ugledati. Onda nam ostaju ti 'manekeni' da se na njih ugledamo ako se pravilno ne orijentišemo.“
Da Bosna i Hercegovina ima vrijedne mlade ljude koji iniciraju promjene, ali i mijenjaju imidž svoje zemlje u očima međunarodne javnosti, svjedoči i priča o Aliji Bevrnji.
Još u osnovnoj školi Alija Bevrnja pokazao je interes za fiziku, a povjerenje svojih profesora i opravdao uspjesima na takmičenjima iz ove nauke najprije u državi, a potom i u inostranstvu.
„Najbolji na državnim takmičenjima idu na olimpijade, koje su internacionalnog i svjetskog karaktera. Ja sam u srednjoj školi imao priliku da se plasiram među najboljih pet iz fizike, tako da sam putovao jedne godine u Meksiko, naredne u Zagreb. Inače, sistem nije kao u atletici da tri čovjeka dobiju medalje, ostali ne. To je dosta fleksibilnije – prvih dvadesetak i više ljudi dobije zlato, pa naredna skupina srebro, pa bronzu, a posljednja skupina dobije počasne medalje. U Meksiku sam osvojio počasnu medalju, a u Zagrebu bronzanu.“
Iskustva i uložen napor na takmičenjima bili su inspiracija ovom mladom Sarajliji da jednakim intenzitetom nastavi i dalje. Sada diplomant Mašinskog fakulteta u Sarajevu, bio je proglašen najboljim studentom na toj visokoškolskoj ustanovi.
„Bilo je logično pokušati da vidim mogu li 10.0 ostvariti na fakultetu. Nema smisla učiti za šesticu, za sedmicu, za osmicu, ako imam priliku i uslove, sve mi je spremno, samo treba da učim. To sam shvatio kao svoju zadaću – da naučim što bolje mogu i da to pokažem, ako mogu.“
Budući da na matičnom fakultetu nema mogućnost sticanja doktorata, Alija Bevrnja planira specijalizaciju završiti u nekoj od zemalja Evropske unije.
„Kroz razgovor sa svojim svojim profesorom na mojoj katedri, pošto sam ja na katedri za motore i vozila, moja katedra ne nudi doktorski studij, tako da sam ja razmišljao negdje u Evropi potražiti neki kvalitetan univerzitet gdje bih se mogao dalje doškolovati, završiti, eventualno steći i neko iskustvo, i kad-tad neki link, neku vezu ostvariti nazad sa Bosnom, da otvorim ured ovdje, ili neku firmu, bilo kakvu vezu koja bi nam omogućila da ovdje nekako dovučemo posao iz Evrope, da ga ovdje obavljamo, da u suštini uzimamo evropske pare u naše džepove, a njima prodajemo svoje usluge.“
Kada je riječ o evropskim integracijama, naš sagovornik smatra da Bosna i Hercegovina kaska po mnogo čemu, pa i u načinu provođenja Bolonjskog procesa.
„Ono što sam ja uspio da čujem, da se raspitam, da saznam, ti programi razmjene koje Bosna i Hercegovina ima sa nekakvim evropskim fakultetima, jedan je od primjera šta znači obrazovanje u Evropi. Mislim da nam je sistem takav da nismo uspjeli da realizujemo mnogo toga što Bolonja kao neki princip zahtjeva od fakulteta – od toga da ima mnogo više nastavnog osoblja, da se manje studenata veže za jednog profesora tako da on ima više vremena za svakog pojedinačno. Kod nas je još uvijek nekako jedan profesor na masu studenata i onda ne može sve to kvalitetno da prenese. Nadalje, imamo pad kriterija u obrazovanju, na neki način djeluje kao put od Evrope, kontra, ustvari kao da iz godine u godinu padamo a ne napredujemo.“
Orijentisati se ka pravim uzorima
Ali, i studenti bi trebali bolje postupati u obrazovnom procesu, kaže Bevrnja.
„To se nadovezuje na onu priču polaganja za šestice. Studenti pokazuju već tada, kada polažu za šestice, da im uopšte nije bitno da nauče, nije im bitno da se razviju u eksperte, u ljude koji će sutra, kad-tad, preuzeti posao od starijih, naslijediti njihova radna mjesta ili otvoriti nova. Jednostavno, takav je mentalitet. Mislim da je to stvarno nešto što ako ne promijenimo, počevši od sebe, ne znam gdje ćemo završiti.“
Iako je tek zakoračila u 2014., Bosnu i Hercegovinu već sada čekaju izazovi. Ukoliko ova zemlja želi dobro sebi, ističe Alija Bevrnja, treba istrajavati na rješavanju problema koji je koče na putu napretka.
„Mi smo takvi, kao da ne želimo, a svako individualno, od sebe, može da krene. Imamo problem sa samousavršavanjem, a onda automatski, ako ne možemo pomoći sami sebi, nismo spremni za sebe da ustanemo, kako ćemo ustati za društvo, za zajednicu, za državu itd.?“
A svojim vršnjacima, odnosno svim bh. građanina, Alija Bevrnja ima i poruku - znanje je budućnost svakog društva.
„Ne mogu sjediti i čekati da im dođe njihov novac, njihova hrana servirana na tanjuru. Moraju ustati i pokrenuti se za njom. Svijet je surovo mjesto u smislu da se neće puno ni Evropa ni neko drugi radi nas pojesti što mi ne napredujemo, što smo mi u zastoju, što imamo probleme. To je tako. Mi to moramo da prihvatimo i da se aktiviramo, da počnemo da radimo, da učimo, na radnom mjestu da radimo i opet da učimo. U svakom slučaju moramo učiti, to je definitivno. Ne cijeni se znanje kod nas. Mi ne cijenimo ni znanje ni ljude eksperte. Jednostavno, servira nam se slika izvana da je uspjeh imati jako mnogo para. Imamo i probleme s korupcijom, jer ti ljudi kasnije idu na položaje. I ako ne promijenimo te svoje parametre, te svoje 'uzore', ako se ne orijentišemo ka pravim uzorima, ljudima koji su stvarno doprinijeli svijetu, onda ne znam na koga ćemo se ugledati. Onda nam ostaju ti 'manekeni' da se na njih ugledamo ako se pravilno ne orijentišemo.“
