Igor Štiks je književnik i naučni saradnik Univerzietata u Edinburgu, suorganizator zagrebačkog Subverziv festivala i sarajevskog Otvorenog univerziteta, odgovara na pitanje hoće li novi grčki premijer Aleksis Cipras staviti kravatu, hoće li početi da se krsti, da li je program izlaska iz krize grčke Sirize, kako je to posredno rekao premijer Srbije, "lako ćemo"?
Ko su prirodni saveznici grčke levice u Evropi, a posebno na Balkanu? Štiks, koji živi na četiri adrese: u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Edinburgu, govori o tome kako se odupire pokušajima da ga svrstaju u neku od "nacionalnih kutija" i o čemu govori njegova nova predstava koju u SARTR-u priprema sa rediteljem Borisom Liješevićem.
RSE: Istorija nas uči da mnogi političari, koji najavljuju revolucionarne zaokrete, kada dođu na vlast, simbolično rečeno, oblače kravate. Da li će obući kravatu i Aleksis Cipras?
Štiks: Svakako je bilo lijepo videti da se time šalje poruka da se ne mora nositi kravata, a da se može raditi ozbiljan posao. Mi smo naučili na ljude u odjelima i kravatama koji zapravo ništa ne rade. On je pokušao dati jednu drugu sliku. Također, njegov ministar finansija je došao na posao samo sa ruksakom, opuštenog izgleda. Moment u kojem ta simbolika prestaje važiti jest kada se sjedne za pregovarački stol, sa kravatom ili bez nje. U tom smislu Siriza će morati bez obzira na svoj nonkonformistički imidž, a čini se da i nema ništa protiv toga, raditi kroz institucije.
RSE: Da li će početi Cipras da se krsti i ljubi popovima ruke, kao što se to desilo posle smene vlasti u Srbiji i u Rusiji?
Štiks: Reklo bi se da neće. Odbio je da pred patrijarhom položi zakletvu kao premijer. Sirizin plan je da se konačno razdvoji crkva i država u Grčkoj. Čini se, da će ga jedan kompromis, koji je napravio, u tome i spriječiti, a to je koalicija sa partijom Nezavisnih Grka, čiji je jedan od glavnih uvjeta za ulazak u Vladu bio da se ne radi na odvajanju crkve od države.
RSE: Da li je program Sirize - Lako ćemo, kako je to na posredan način rekao premijer Aleksandar Vučić?
Štiks: Upravo suprotno. Nismo videli ambiciozniji plan od ovog Sirizinog već jako dugo. On podrazumijeva jednu totalnu mobilizaciju svih društvenih i političkih snaga, kako bi se spasilo to društvo, koje se danas nalazi u raspadu, i kako bi se doista izgradio jedan alternativni način upravljanja javnim dobrima. Nema, bojim se, ništa suprotnije od Sirize i nekih Vlada, kako u zapadnoj Evropi tako i na Balkanu, koje su nam svih ovih godina govorile da nema alternative, da postoji samo jedan model. Evo, jedna mala Grčka nam pokazuje da se možda i može drugačije.
RSE: Siriza je najavila da neće reformisati samo Grčku, nego i Evropu. Sa kim će ona da reformiše Evropu?
Štiks: To je ključno. Grčka sama ne može napraviti promjenu, posebno zbog situacije u kojoj se doista nalazi, nakon pet godina jedne strašne, sadističke politike, koja je vođena prema njoj i koja je potpuno iscrpila zemlju. To je zemlja u kojoj je BDP pao za 25 posto i dimenzije destrukcije su zaista neverovatne.
Gdje Siriza vidi da bi mogla naći saveznike? Prvenstveno u Italiji, čak i u sadašnjoj Vladi, u Podemosu, koji postaje možda i najsnažnija politička opcija u Španjolskoj, u Portugalu, u Irskoj, a potom valjda i u nekim drugim zemljama, kada postane sasvim jasno da se dosadašnjom politikom mjera štednje i konzervativnom politikom Evropske centralne banke, dalje ne može. U tom smislu trenutak je vrlo povoljan za Sirizu. Kada vam najveći neoliberali, poput Džefrija Saksa, počinju pisati da je zapravo potrebno odustati od politike duga i otplate duga, onda vam je jasno da se nešto mijenja u Evropi.
Ona točka, koja mi se čini ključnom u njihovom planu, a koju su izneli prošlog septembra u Solunu, jeste da se otplata duga vezuje uz privredni rast. Nema otplate duga, ako nema privrednog rasta koji bi mogao otplaćivati dug i to samo onaj koji je legitiman i legalan. Jednom kada se utvrdi i otpiše onaj dug, koji je možda u mnogo čemu bio nelegalan, sasvim sigurno nelegitiman, pojavit će se zahtevi da se ta dugovanja, prema određenim zemljama ili financijerima, smanje. Siriza nije rekla da će prestati plaćati dugove, ali ih vezuje uz ono što nas sve zanima - razvoj društva.
RSE: Nemačka kancelarka Angela Merkel je poručila Sirizi da nema opraštanja dugova.
Štiks: To je naravno borba rečima. Uskoro će sesti za pregovarački stol. Jedan od aduta Sirize jeste da naprosto proglase bankrot i da doista ne plaćaju dugove, pri čemu bi nastala vrlo nezgodna situacija za eurozonu.
RSE: Da li je Siriza na to spremna?
Štiks: Mislim da je to njihov argument kako bi ostali pristali na smanjivanje duga jer znaju da bi izlazak Grčke iz eurozone bio skoro pa katastrofalan za euro. Ipak, Siriza mora biti spremni čak i na to, ako je ozbiljna.
RSE: Jedna od prvih odluka Vlade je povećanje minimalnog dohotka sa 400 evra na 750. Na osnovu čega?
Štiks: Onog trenutka kada stopirate otplatu dugova, raspolažete tim novcem kojeg ćete preusmeriti onima koji su najviše pogođeni, a to su oni koji žive, čitave obitelji, na 400 evra u jednoj Grčkoj. Radi se o budžetskoj intervenciji, prenamjeni kapitala, od otplate dugova u ulaganje u javnu potrošnju. Ta mjera bi potakla ekonomiju, barem u ovom prvom periodu.
RSE: Kakva je vizija reformisane Evrope?
Štiks: To je vizija u kojoj solidarnost nešto znači, u kojoj će prioritet biti jednakost zemalja članica, socijalna jednakost unutar njih, ili barem socijalna pravda, a ne interes kapitala. To je Evropa bez centra i periferije. Na žalost, mi smo došli u situaciju u kojoj ujedinjena Evropa doista ne postoji. Postoji jedan pravni okvir, u kojem neki imaju jako puno, a dobar dio nema baš mnogo.
RSE: Nije li to utopija, obzirom na realnost? Evropa je danas desničarska. Kako će uopšte leva grčka Vlada da funkcioniše u desničarskoj Evropi?
Štiks: To je uistinu vrlo nezgodna situacija - imamo jednu zemlju na periferiji, koja bira istinsku ljevicu, a da su protiv nje skoro svi ostali. Međutim, trenutak je na strani Sirize. Čak i konzervativci i neki neoliberali razumeju da se ovako dalje ne može i da postoji jedna puno veća opasnost od rasta ekstremne desnice i fašističkih pokreta u Evropi, nego li od jedne, itekako konstruktivne levice, koja sada dolazi iz Grčke ili iz socijalnih pokreta iz Španjolske.
RSE: Ciprasa ne nazivaju konstruktivnim levičarem, nego radikalnim levičarem. Šta je radikalni levičar danas?
Štiks: Iz desne perspektive, on doista izgleda kao vrlo radikalan. Iz vrlo lijeve perspektive, izgleda vrlo umeren, čak bi se reklo reformistički ljevičar, ljevičar koji smatra da se nešto može napraviti i unutar kapitalističkog sistema, kakav jeste, kao prvi korak ka pravednijem društvu. To je razlika. Radikalni ljevičari ne bi pristali ni na kakav kompromis s kapitalističkim sistemom. Mislim da je ova pragmatična struja u datom trenutku, kada se nešto doista mora učiniti sada i odmah, itekako potrebna. Ipak se nadam da Cipras i drugovi neće zaboraviti na svoje ideale.
RSE: Da li grčka levica, i ne samo grčka, i vi lično pripadate tom nekom levom pokretu, baštini marksizam?
Štiks: To je intelektualni profil mnogih ljudi, od Varufakisa, Duzinasa ili Džona Miliosa. Radi se o ljudima koji nisu marksisti starog kova, ali su svakako izašli iz marksističke tradicije mišljenja. Tu se radi o ljudima koji istinski veruju da je kapitalizam, takav kakav jeste, ne samo stvorio ovako nejednaka društva i nejednaki svijet, protiv čega se moramo boriti, nego nas vodi i u ekološku katastrofu tj. samouništenje. Mnogima danas postaje jasno da nas jedino socijalistička transformacija, prilagođena našem vremenu, okolnostima i tehnološkim mogućnostima, može spasiti od globalnog kolapsa.
RSE: Jedan od prvih poteza nove Vlade je i neslaganje sa odlukom Brisela da se produže sankcije Rusiji. Da li je Cipras, uslovno rečeno, u smislu političke bliskosti, Putinov čovek?
Štiks: U Putinovoj vladavini nema ništa lijevo ni progresivno. Radi se o jednoj vrsti državno kontroliranog kapitalizma, u kojoj jedna određena klika drži svu vlast i upravlja tim tipom kapitalističkog sistema. To je autoritarni, klijentelistički tip kapitalizma temeljen na iskorištavanju prirodnih resursa i raspodjeli tog bogatstva klasi koja od režima ovisi. Nema ništa u tom modelu zanimljivo za jednog ljevičara. Ako govorimo o geopolitičkim sukobima, onda stvari moramo sagledati drugačije.
Grčka očito ne pristaje na to da im se nametne određeno stajalište, koji oni u potpunosti ne dijele, a čini se da ih baš niko nije ni pitao šta misle. Geopolitika i vanjska politika su jako nezgodni teren za koji, osim odnosa s Evropskom Unijom, Siriza baš i nema jasan program. Što se Balkana tiče, nećemo puno čuti od Sirize. Nezavisni Grci su im stavili veto na pitanje pregovora o imenu Makedonije, iako bi veliki dio Sirize vrlo benevolentno riješio taj problem.
RSE: A Cipras?
Štiks: Cipras se nije pretjerano izjašnjavao o tome. Mislim da tu pokušava biti mudar.
RSE: Da li mudar znači da sledi dosadašnju politiku Grčke?
Štiks: Da ništa, za sada, ne radi na tom polju.
RSE: Znači da Makedonija nema mnogo razloga da se raduje?
Štiks: Ja bih rekao da brzih rešenja nema, ali da Makedonija može da se raduje tome da je doista došla jedna nova garnitura, koja drugačije razumije vanjsku politiku, od ovih koji su bili prije njih. Uz ograničenja koja sam naveo.
RSE: Cipras je, u najmanju ruku, zbunio svoje simpatizere ovde u Srbiji, kada je nedavno bio i kada je izabrao dve vrlo čudne adrese. Jedna adresa je ministar Aleksandar Vulin, čovek koji je izašao iz šinjela Mirjane Marković, za koju znamo kakvu je ulogu odigrala devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Druga adresa je bio patrijarh.
Štiks: I ja sam bio začuđen, kao i mnogi drugi simpatizeri Sirize, sa takvim izborom. Mislim da se radi o nečemu sa čime se moramo pomiriti, a to je da nas Siriza neće baš uvijek oduševljavati. Pogotovo se to odnosi na neke vrlo konkretne političke korake, pogotovo u vanjskoj politici ovog tipa, gde je Cipras očito želio poslati, pred same grčke izbore, poruku o grčko-srpskom prijateljstvu i o svojoj umjerenosti. Doista bi, u tom smislu, morao paziti s kim razgovara jer je to izazvalo itekakvu konfuziju.
RSE: Ko su prirodni saveznici, prirodni politički prijatelji na Balkanu, sa grčkom Sirizom?
Štiks: Njih ima jako puno. Krenimo od Slovenije. To je Združena levica Luke Meseca i drugova, koja je već u Parlamentu Slovenije. Tu je Radnička fronta u Hrvatskoj, koja se polako formira, skupa sa drugim društvenim pokretima, koje nalazimo tamo. To je jedan, za sada, još uvek nekonsolidirani, ali sasvim sigurno prisutan pokret za socijalnu pravdu u BiH, koji okuplja ljude proizašle iz plenuma i nedavnih protesta. U Srbiji nalazimo Levi samit Srbije, kao i neke druge grupacije. U Makedoniji su to sadašnji pobunjeni studenti i profesori. To su pravi Ciprasovi prijatelji na Balkanu. To su ljudi sa kojima se on i ostali iz Sirize doista razumiju.
RSE: Vi živite na četiri adrese. Od nedavno, to je Beograd, porodična adresa. Duga adresa je Edinburg, gde ste zaposleni na Univerzitetu. Treća adresa je Zagreb, sa svojim Subverzivom i drugim aktivnostima. Četvrta adresa je Sarajevo, odakle ste potekli, a gde ste se vratili kao jedan od organizatora Otvorenog univerziteta. Da li je teško na te četiri adrese živeti danas?
Štiks: Za mene, ove tri adrese u našoj regiji, su jako blizu, pa ih i doživljavam kao kretanje po svom terenu. Ipak, granice su ostavile traga, pa umjesto da bismo svuda trebali biti kući, barem po jeziku, ipak to nismo. Na žalost postoje lokane dinamike koje već jako puno godina rade na sprečavanju solidarnosti i na tome da ljudi slobodno putuju i da se povezuju.
Za nas, koji spajamo različite centre, sigurno da ima mjesta u svim ovim sredinama, ali je prostor, za neko konkretnije djelovanje u datoj sredini, ipak jako sužen. Roberto Bolanjo, čileanski pisac, je rekao da za njega egzil znači to da mu Čileanci kažu da govori kao Španjolac, Meksikanci kao Čileanac, a Španjolci kao Argentinac. Egzil postaje pitanje akcenata. Tako su se i moji akcenti malo pomiješali, pa me onda ljudi često svrstavaju na neku drugu stranu, kao nekoga ko baš i nije njihov, iako ih jako dobro i intimno poznaje. Ali, srećom, ima i puno onih kojima je drago da me vide gdje god da idem.
RSE: Da li Vas često pitaju čiji ste i da li često hoće da vas svrstaju, obzirom da je kod nas svrstavanje jedan od imperativa, barem od devedesetih, pa na ovamo?
Štiks: To je jedna od strašnih posljedica koja ostaje sa nama. To je da vas ljudi gledaju kroz ime i prezime, pa pokušavaju, kombinacijom imena i prezimena, doći do vaših korijena, pa prema tome procijenjivati vaše djelovanje i stavove. Kod mene je to malo kompliciranije, ali svakako izaziva zbunjenost. Ljudi bi htjeli jednu jednostavnu informaciju, a to je - odakle si, identificiraj se, da te možemo staviti u određenu kutiju pa shodno tome lakše razgovarati kao "mi" i "vi". Kada odbijete da to uradite, onda to izaziva priličnu frustraciju, ali i otvara polje složenije komunikacije.
To je još jedna od negativnih posljedica svega onoga što nam se dogodilo, da smo prestali misliti, da smo prestali misliti kritički, da su nam konstrukti, kao što su nacionalne, vjerske i etničke pripadnosti, nametnute kao prirodne, a da sve ono što se ne uklapa u to, dakle sve ono zapravo živo a kao živo i kompleksno, bogato pa čak i ”prljavo”, doživljava kao anomalija, koja ne pripada ovim vremenima.
Putem festivala, kao Subverziv festival, koji sam radio sa Srećkom Horvatom i drugim kolegama u Zagrebu, Otvorenog univerziteta, koji sada radim sa kolegama u Sarajevu, pokušavamo podrivati u javnosti ono što se smatra prirodnim, neizbežnim i nečim što nema alternativu na društvenom, ekonomskom i političkom polju.
RSE: Da li to radite i kad je o pozorištu reč? Pozorišna predstava, kao i vaša knjiga, Elijahova stolica, je doživela ogroman uspeh u celom region. Znam da sada radite sa istim rediteljem, Borisom Liješevićem. Na čemu sada radite?
Štiks: Drago mi je da spominjete predstavu Elijahova stolica, koja je post-jugoslavenska, u pravom smislu reči, u kojoj smo spojili, pa skoro sve bivše jugoslavenske republike. Srećom je rezultat ispao, kako mnogi kažu, dobar.
Opet radim sa Borisom Liješevićem, ovog puta u SARTR-u, Sarajevskom ratnom teatru. Premijera moje predstave ”Brašno u venama” je predviđena za sredinu marta. Radi se o predstavi u kojoj će se mnogi prepoznati. Ponekada se nađemo u krugu porodice, na nekoj večeri, gdje se skupe tri ili četiri generacije. Onda nam se odjednom otvore svi mogući, što emotivni, što generacijski sukobi. Naravno, tu su i ideološki sukobi neizbježni. To je predstava o jednoj porodici, čija sudbina će se možda, na prvi pogled činiti neobičnom, ali koja u potpunosti odražava ono što je većina nas proživjela u posljednjih stotinjak godina na ovom području.
RSE: Vi ste pre neki dan dobili jedno visoko francusko odlikovanje, Vitez reda umetnosti i književnosti. Vi ste francuski đak? Uz čestitke, šta vas još vezuje uz Francusku?
Štiks: Doktorirao sam u Francuskoj i živio sam tamo u svojoj mladosti. Francuska je svakako u tom smislu ostavila izrazitog traga na mene, pogotovo tamo gde se spajaju moje razne aktivnosti, a to je aktivnost pisca, akademskog istraživača i recimo to tako javnog intelektualca. Čini se da su zbog toga Francuzi odlučili da me uvrste u, kako se to zove, red vitezova književnosti i umjetnosti čime su odali priznanje kako mom romanu "Elijahova stolica", koji je dobro prošao i u Francuskoj, tako i, na što su posebno stavili akcent, javnom kritičkom angažmanu.
