Autor: Charles Recknagel (Priredila Sabina Čabaravdić)
Daniel Koehler jedan je od onih koji nastoji u normalan život reintegrirati islamističke militante koji su se vratili iz Sirije.
Ovaj rođeni Nijemac radi s bivšim islamističkim borcima i njihovim porodicama širom Evrope i sjeverne Amerike i postao je skoro stručnjak sa snagom ideologije koju "Islamska država Iraka i Levanta" (IDIL) koristi da bi na svoju stranu privukao nove regrute.
Koehler i njegove kolege koje se bave sličnim poslom potpuno su svjesni koliko je IDIL jači i organizovaniji, nego je to bila ijedna slična skupina, uključujući i Al-Kaidu. Sve koje su se do sada pojavljivale vrbovale su sljedbenike objašnjavajući im da je islam pod udarom zlih sila, da se vjera mora osnažiti, te da će pridruživanjem pomoći izgradnji novog doma za muslimane.
IDIL, međutim, kaže Koehler, realizuje dosta toga što su drugi samo obećavali.
“Oni kontrolišu ogromnu teritoriju, doimaju se kao potpuno funkcionalna, punopravna država. A sve to potpomognuto pričom koju šire mnogima pokazuje da oni ispunjavaju obećanja koje su im ranije davali islamisti koji u prošlosti nisu bili u stanju to ostvariti”, precizira Koehler.
I upravo ta poruka lako dolazi do ljudi koji su nezadovoljni, bilo svojim statusom u društvu, bilo ekonomskim položajem, jer im daje razlog za vjerovanje da negdje tamo fizički postoji mjesto gdje će im biti bolje.
Ili, u slučaju radikaliziranih pojedinaca koji se odluče napasti neko mjesto u njihovim matičnim zemljama, njima se IDIL čini kao nešto za šta se vrijedi žrtvovati.
Kao šef njemačkog instituta za radikalizaciju i deradikalizaciju (GIRDS), Daniel Koehler je razgovarao sa desetinama boraca koji se vraćaju iz Sirije i Iraka, i ustanovio da su njihovi motivi za odlazak mješavina različitih faktora. Ti su momci ljuti i frustrirani, žive u nefunkcionalnim porodicama, otuđeni su od sredine zbog latentnog rasizma kojeg doživljavaju.
Militantna ideologija je našla svoj put upravo do takvih ljudi djelimično i zbog toga što su prisvojili iste tehnike pripovjedanja koju Hollywood koristi prilikom stvaranja velikih epskih filmova.
IDIL priča svoju priču "na način da oponaša zapadnu pop kulturu i video igrice, nudeći u slici i zvuku ono čime se adolescenti inače koriste”. Tako ćete na brojnim internet paltformama naći IDIL-ove video igre, dugometražne dokumentarne filmove vlastite proizvodnje, kratke video isječke za Twitter.
Neki promatrači kažu da bi ideolozi IDIL-a mogli diskreditovati sami sebe, ako ne uspiju u praksi provesti visoka očekivanja koja nude u virtualnom svijetu.
Portparol IDIL-a Abu Mohammad al-Adnani izjavio je 2013. godine da je njihov cilj je uspostaviti islamsku državu koja ne poznaje granice, kako je to zapisao jedan od utemeljitelja i poslanika islama.
Ranije ove godine, novinar Graeme Wood je u časopisu Atlantic zapisao da “sa svakim mjesecom u kojem ne proširuje teritorij, tzv. Islamska država sve manje liči na osvajanja poslanika Muhameda, a sve više na druge bliskoistočne države čije vlade ne uspijevaju donijeti prosperitet svojim ljudima”.
Ipak, svojom propagandom, islamisti još uvijek uspijevaju svaki poraz na bojnom polju, pretvoriti u “korak do konačne pobjede”.
Priča ide ovako: Plasira se vijest da će islamistički borci osvojiti veliku pobjedu nad neodređenim snagama na sjeveru Sirije, a ustvari su već upali u nevolje oko grada Dabika, mjesta gdje oni tek najavljuju bitku.
Čak objavljuju da su svom službenom časopisu, u čast pobjede, dali ime Dabik.
No, priča se nastavlja. Islamisti će doživjeti zapanjujući poraz od snaga koje dolaze iz Korasana - povijesne regije koja obuhvata dijelove današnjeg Irana, Afganistana i Centralne Azije. Nakon toga, samo nekoliko stotina preživjelih boraca će nastaviti prema Jeruzalemu. I tu će ih Isus Krist, koga islam smatra drugim po važnosti prorokom (nakon Muhameda) dovesti do konačnog trijumfa islama u svijetu.
Pripremajući svoje sljedbenike i za pobjede i za poraze, ideolozi smanjuju efekte koje porazi mogu proizvesti. Neki promatrači vjeruju da islamizam može biti poražen ako zapadna i druga društva učine veći napor da potencijalnim regrutima prikažu šta je ova organizacija u stvarnosti.
Koehler vjeruje da borci koji se vraćaju iz Iraka i Sirije u svoje matične zemlje mogu biti ključan momenat u toj prekretnici. On kaže da su većina povratnika danas traumatizirani i razočarani ljudi, posebno brutalnošću koju su preživjeli.
"Mnogi strani borci su se vratili silno razočarani", kaže on. “Razmislite sami, da ste otišli u Siriju ili Irak i našli ono što ste očekivali - da li biste se vratili? Naravno da ne bi!”
On tvrdi da upravo ovi ljudi mogu biti najefektiniji glas u svojoj zajednici za obeshrabrivanje drugih da krenu njihovim stopama. Posebno, ako im njihove matične zemlje pruže još jednu šansu za integraciju u društvo, umjesto da ih šalju u zatvor zbog toga što su se pridružili militantnim grupama.
Takav pristup primjenjuju neke skandinavske države. Vlasti u danskom gradu Aarhusu, privukle su globalnu pažnju svojim trudom da reintegriraju povratnike, posebno rezultatima. Krajem 2012. godine čak 31 mladić je ostišao iz ovog gradića, ali je, nakon “reprogramina”, u 2014. to učinila samo jedna osoba.
Program u Aarhusu kritikovale su neke konzervativne političke stranke, uključujući i antiimigraciono raspoloženu Dansku narodnu stranku. Govorili su kako su gradske vlasti naivne i da postoji rizik kako neće moći prepoznati ko je od povratnika ostao radikalan. No, zagovornici programa, uključujući policiju, kažu kako intenzivno posmatranje povratnika pokazuje da su takve opasnosti minimalne.