I prije jula 1995. godine, u Srebrenici je bilo masovnih ubistava. Samo od jedne granate ispaljene sa položaja bosanskih Srba, na sportskom terenu kod Osnovne škole, ubijene su 74 osobe, a više od stotinu civila je ranjeno. Na tom mjestu danas je spomen-ploča, a u planu je da se izgradi prikladno obilježje.
U proljeće 1993. godine vojska Republike Srpske izvela je veliku ofanzivu na Srebrenicu. Snage Ujedinjenih nacija, na čelu sa francuskim generalom Filipom Morilom (Philippe Morillon), posredovale su u dogovoru oko prekida akcije.
Svi su se nadali da je napad na Srebrenicu okončan. Dvanaestog aprila na sportskom terenu kod Osnovne škole omladina je organizovala turnir u malom fudbalu.
"Čuli smo eksplozije van Srebrenice. Odjednom su počele padati granate po ovom malom igralištu. Ispred mene, na četiri metra, pala je granata, i ja sam pao u nesvijest. Kad sam se malo sabrao, okrenuo sam se i vidio sam da su oko mene djeca ostala bez glava, ruku, nogu. Sedamdeset i četiri mlade osobe su ubijene, stotina ih je ranjena. Taj zločin je na neki način natjerao Savjet bezbjednosti da četiri dana kasnije donese rezoluciju da Srebrenicu proglasi zaštićenom zonom", sjeća se tog dana Hasan Hasanović.
I Hasan Ćelebić iz Cerske, koji je ranije bio ranjen, za dlaku je izbjegao tragediju.
"Na ovoj lokaciji gore sam stajao, gdje je granata pala, ali dijelila su me tri metra – da sam ostao nekoliko minuta, pala bi mi tačno pod noge. Sudbina je vjerovatno bila da ostanem živ. Tu sam nakon 23 godine, imam osjećaj da mi se to dešava i danas. Iz moje Cerske taj dan je stradalo 17 momaka. Ukupna je cifra da je preko 60 bilo mrtvih, preko sto ranjenih taj dan bilo", kaže Ćelebić.
Fikret Ibrahimović iz Urisića kod Srebrenice, 12. aprila izgubio je kćerku, a kasnije i dva sina.
"Izgubio sam dijete. Ona je imala 18. godina. To je jedna tragedija, jedan pokolj. Da je ona poginula od neke, što se kaže, Božje smrti, ili u saobraćaju, pa bi se čovjek drukčije osjećao, ali ono... Padom Srebrenice izgubio sam dva sina. Preko šume su ubijeni. Nađeni su, u Kamenici", priča nam Ibrahimović.
Ubijeni se nisu mogli dostojanstveno ni sahraniti, kaže Nura Begović iz Potočara.
"Kada smo trebali da ih pokopamo, nismo to smjeli uraditi danom, nego smo to radili noću. Ne mogu nikad zaboraviti, nismo imali daske, davali smo patos, skidali smo iz podruma patos, da bi stavili daske u mezar. Imala sam ovdje u blizini kuću, prijateljima smo davali daske da se pokopaju i da se stave u mezar", kaže Nura Begović.
Nura Begović dodaje da niko nije odgovarao za ovaj zločin i da o ovom događaju niko i ne govori.
"Je li to bilo ljudski, je li to bilo moguće? Ne mogu da shvatim da su to mogli uraditi. I danas svi o tome šute, niko se nije izvinio, da kaže da je to činjenica, da je to bilo i da se to više nikada nikome ne desi", ističe Begović.
Ne samo što nije bilo priznanja, već se ovaj, kao i drugi zločini, negira.
"Nadamo se da će se udostojiti oni koji negiraju od agresije pa do genocida, da prestanu sa manipulisanjem, da stanu sa stavljanjem soli na žive rane nama, preživjelim žrtvama genocida. Možete misliti – kad vam neko kaže da to nije istina što se desilo, a oni su učesnici toga bili. Nadamo se da će doći pameti, ne radi nas, nego radi svoje djece, svojih unučića", kaže Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja "Srebreničke majke".
Amir Kulaglić još uvijek čeka istinu i pravdu za ubijenog oca.
"Stvarno je teško kad 23 godine žrtve, porodice žrtava, pa i jedan čitav narod, čeka da sazna istinu i pravdu za žrtve, a adekvatnu kaznu za zločince. Sve što bih mogao reći nije ni blizu tako strašno, kako je strašno kad noćima trpite nepravdu, a da ne možete učiniti ništa", poručuje Kulaglić.