Spomen obilježja - mjesta za dijalog i opomenu

Spomen obilježja žrtvama proteklog rata jedno je od pitanja oko kojeg se u BiH često polemiše, a ne nalazi rješenje. Jedan od najvećih problema sa kojima se susreću porodice žrtava jeste činjenica da spomen obilježja jednog naroda često budu shvaćena kao provokacija za druga dva.

O potrebama porodica prilikom izgradnje memorijala i spomen obilježja, kao i o načinima na koje oni žele da se sjećaju članova porodica koje su izgubili govorilo se na međunarodnoj konferenciji “Nestali, sjećanja i mjesta buđenja savjesti", koja je održana u Sarajevu.

Spomen obilježja su jedina mjesta na kojima porodice žrtava mogu da se sjećaju članova porodica koje su izgubili tokom rata. S druge strane, ono na čemu porodice insistiraju je pronalazak tijela njihovih najmilijih, istina i privođenje odgovornih pred lice pravde.

„Za nas porodice, za nas koji smo izgubili svoje najmilije ostalo je jedino sjećanje, da živimo od uspomena. To je za nas toliko važno - jer ako nemamo svojih najmilijih, da odemo barem na to mjesto gdje su na najsvirepiji način ubijeni i mučeni“, kaže predsjednica Udruženja “Srebreničke majke”, Hatidža Mehmedović.

Grad Bugojno je još jedan od primjera u kojem jedan narod ima spomen obilježje žrtvama, a drugi nema. Bošnjaci imaju spomen obilježje u selu Vrbanja, dok se za hrvatske žrtve još nije našlo mjesto za podizanje spomenika.

Predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna Sarafina Kolovrat kaže kako je za porodice, još važnije od spomen obilježja, pronalazak nestalih lica.

„Naše majke nije više ništa briga, njih je samo briga da pronađu kosti. Kad otac kaže:’ Meni je je važno kad bi došao i rekao gdje su kosti.’ Čak idu i dotle da kažu ne treba ga ni suditi“, navodi Kolovrat.

Predsjednik Udruženja porodica nestalih osoba Sarajevsko-romanijske regije Milan Mandić smatra kako je najveći problem to što su do sada spomen obilježja podizali pripadnici određenih političkih i vjerskih struktura, a nikada porodice žrtava. Zbog politike podjela odbijen je, kaže, i njegov prijedlog:

„Da se u Sarajevu podigne spomenik, neki golub mira sa masilonovom grančicom, i da na tom spomeniku piše da je obilježje svim stradalim stanovnicima grada Sarajeva. Međutim, oni neće ako nema krsta, oni neće ako nema križa, oni neće ako nema mjeseca i zvijezde. To je kod nas uvriježeno i to nikad neće nestati“, ocjenjuje Mandić.

Spomen obilježja u BiH ne doprinose procesu suočavanja sa prošlošću, niti pomirenju, smatra direktorica Inicijative mladih za ljudska prava BiH Alma Mašić.

„Oni nisu napravljeni u tom momentu da šire poruke, da budu tu kao simboli opomene onoga šta se tu desilo i da kao takvi podsjećaju konstantno ljude da se tako šta više nikada i nikome ne bi trebalo desiti“, ocjenjuje Mašić.

Zacijeliti rane

Članovi Inicijative mladih za ljudska prava Republike Hrvatske prošle godine su na godišnjicu “Oluje” postavili spomen ploču žrtvama na izlazu iz Knina.

„I upravo smo tu htjeli odati počast žrtvama, ali htjeli smo vidjeti i kolika je razina zrelosti u hrvatskom društvu. S obzirom na to da je ploča uklonjena u manje od 24 sata, pokazalo se da zapravo te zrelosti još nema“, kaže koordinator Inicijative mladih Mario Mažić.

Koordinatorka radne grupe za izradu statuta REKOM-a Marijana Toma iz Srbije kaže kako problem predstavlja to što države regiona nemaju senzibilitet prema žrtvama iz drugih naroda, već isključivo priznaju “svoje” žrtve.

„Vi nemate u Srbiji memorijale koji su posvećeni bilo kome drugome osim srpskim žrtvama. Ono što je problem takođe kod nas, a i u BiH čini mi se, je što se nije do sada vodilo dovoljno računa o tom pitanju i o tom problemu. Stoga su mnoga mesta koja su stratišta, mesta gde su se desili veliki zločini sada u rukama privatnih firmi. To je, recimo, slučaj Omarske, što je zaista skandalozna stvar - da žrtve ne mogu tamo da odu, da postave, ustvari da se sete svojih patnji i onoga šta su preživeli, da se sete onih koji su ubijeni“, navela je ona.

Šef odjela za saradnju sa porodicama, pravdu i civilne inicijative Međunarodne komisije za nestale osobe Matthew Holliday smatra da su potrebe porodica žrtava prioritet prilikom stvaranja spomen obilježja.

“Došli smo do zaključka da je problem nestalih zajednički problem i samim tim trebalo bi da postoji jedno spomen obilježje svim žrtvama. Prilikom stvaranja spomen obilježja moramo u obzir uzeti potrebe porodica žrtava, bilo da se radi o nestalima ili poginulim“, poručio je Holliday.

Izvršna direktorica Međunarodne koalicije mjesta buđenja savjesti Elizabeth Silkes kaže kako spomen obilježja moraju biti mjesta koja će otvarati dijalog i opominjati buduće generacije da se zlo nikada i nikome ne ponovi.

“Mjesta sjećanja mogu biti mjesta koja potiču na lične veze, koja potiču ljude da se ponovo vezuju, da prevazilaze političke probleme. To mogu biti mjesta na kojima će zacijeliti rane, koja će potaći na pomirenje i pronaći inspiraciju”, kaže Silkes.

Prema podacima Međunarodne komisije za nestale osobe, u Centralnoj evidenciji nestalih osoba trenutno ima 35.000 nestalih. Do sada je verificirano skoro 6.000 imena, a još se traga za više od 13.000 osoba.