Kreda i tabla i dalje su osnovni element rada nastavnika u školama u Kantonu Sarajevo (KS). Nastavnici su opterećeni birokratijom, za unapređenja nema dovoljno kadra, roditelji su nezadovoljni, a djeca postaju kolateralna šteta, stav je poznavalaca prilika u obrazovanju.
Pri tome, 160 djece s poteškoćama u razvoju nije krenulo u predškolske ustanove, jer se još uvijek ne zna ko će i kako raditi s njima, jer program nevladine organizacije EDUS, po kome su radili u posljednjih osam godina, prema Ministarstvu obrazovanja KS-a, više ne pripada sistemu.
S pitanjem "Gdje su vaša djeca ministre?", roditelji 160 djece s poteškoćama u razvoju dočekali su početak nove školske godine, ali ne u školskim, već na klupama u parku ispred zgrade Vlade KS-a.
Njihova djeca više nemaju asistente koji će s njima raditi jedan na jedan u predškolskom uzrastu, što je i prednost ovog programa, jer za to edukatori nisu plaćeni, a i inače je manjak kadra koji bi se adekvatno posvetio djeci.
Razlog je jer je odlučeno da program nevladine organizacije EDUS, koji je na preporuku Ministarstva obrazovanja KS-a nastao i radio osam godina, više nije "sistemski" iako je, prema priznanju i samog ministra Elvira Kazazovića, kvalitetan.
"Jedna nevladina organizacija je vodila procese u sistemu obrazovanja. Ona se pokazala jako kvalitetnom, zadobila je povjerenje roditelja, i mi, kad smo došli kao nova vlada, mi smo njih ugradili u sistem, u vrtić Mjedenice, obezbijedili smo prostor u Osnovnoj školi Vladislav Škarić i iznašli rješenje za potrebe tada tog broja djece", kaže ministar.
Taj broj djece, dodaje, je stalno rastao.
"S obzirom na to da se radi o jako kvalitetnoj edukaciji, došli smo u situaciju da se taj kapacitet stalno povećava i da smo mi u ovoj godini morali iznaći jedno novo rješenje, jedan novi objekat, jednu potpuno novu školu. To je bivša škola Isa beg Isaković na Grbavici, i dodijelili smo je školi Vladimir Nazor i u okviru toga je bio program EDUS. Međutim, sad smo došli u jedan dio gdje moramo reći nevladinoj organizaciji da sistem mora preuzeti. Sada je to bila improvizacija. Mi moramo sada poštovati pravne norme", riječi su ministra Kazazovića.
Ombudsmeni BiH su još 2010. godine dali preporuku u kojoj je navedeno da vlasti moraju sarađivati sa nevladinim sektorom i roditeljima djece sa poteškoćama. Dok, kažu, čekaju da počne funkcionisati pravna država, roditelji se snalaze sami i to ne samo u predškolskim ustanovama. Slično je i na nastavi, gdje se djeca pokušavaju uklopiti u obrazovni sistem i redovno školovanje.
Iako ove godine još nisu imali prijava o kršenju prava djece s posebnim potrebama, u ranijem su periodu zabilježili takve slučajeve, navela je za Radio Otvorena mreža ombudsmen Nives Jukić.
"Ali, nažalost, još uvijek postoje predmeti koji se odnose na prava ove djece. Konkretno, najčešći razlog zbog kojeg se nama roditelji obraćaju jeste pravo na inkluzivno obrazovanje. Mogu reći da vrlo uspješno rješavamo ove predmete. Već u postupku istraživanja uspijemo obezbijediti asistenta u nastavi i mislim da je to prioritet svih vlasti u Bosni i Hercegovini. Mora se jačati i organizirati inkluzivno obrazovanje, dakle asistent u nastavi, na kojeg ima pravo svako dijete", ističe Jukić.
Kako to izgleda opisala je Muamera, majka autističnog dječaka. Sama je plaćala asistenta za svoje dijete, jer ono što je omogućio sistem, kaže, nije pomoć djeci koja sutra treba da vode samostalan život.
"Ja želim ličnog asistenta svom djetetu, jer će moje dijete život izgubiti. Moje dijete treba čuvati. To je autizam. Moje dijete nema intelektualne teškoće, on ima govorne poteškoće i socijalne poteškoće. On će izaći iz škole. Ja ne želim asistenticu učiteljici, već svom djetetu. Asistenti koje vi šaljete iz Ministarstva, ti asistenti nisu za dijete, već za učitelja. Pokrivaju druge učitelje ako ne dođu na posao iz nekih razloga, dva, tri dana. U tom slučaju moje dijete ne može u školu. Ne može da napreduje", kaže Muamera.
Ni djeca bez poteškoća nemaju uslove koji su prilagođeni školovanju u 21. vijeku.
"Poboljšati uslove rada, opremiti kabinete, nastavna sredstva u skladu s vremenom. Ja ću kazati da ja dan danas radim sa tablom i kredom. Nemam ni dovoljno kreda", kaže o metodama rada Izet Turšić, nastavnik u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi.
Problema je mnogo, iako je obrazovanje oblast koja to ne bi smjela biti, kaže Rubina Čengić, urednica portala Školegijum.
"Očito da nekome odgovara da se od toga pravi problem, da se cjenjkamo sa imenovanjima direktora škola, da se cjenjkamo s tim hoće li škola koju grade četiri godine biti završena sad pred izbore ili neće, iako je kamen temeljac postavljen pred prošle izbore. Obrazovanje je izuzetno zahvalna oblast za promociju, cjenjkanje, dogovaranje, zapošljavanje podobnih i zato je ono stalno problem", ukazuje Čengić.
Nastavnici su kako se podcrtava prinuđeni da se bave birokratijom, a za to nisu ni adekvatno plaćeni. Odlukama i raznim pravilnicima i konkursima djeca nerijetko do četvrtog razreda promijene i nekoliko učiteljica, nastavni kadar se mijenja, metode također. Kao rezultat toga je i činjenica da su na posljednjoj eksternoj maturi djeca postigla bolje rezultate iz engleskog nego iz maternjeg jezika, dok je znanje iz matematike na neuporedivo nižoj razini.
Resorno je ministarstvo to pripisalo popustljivosti i nižim kriterijima u pojedinim školama, te su djeca koja očito nisu bila dobro pripremljena, platila ceh.
"Jesu kolateralna šteta jer Ministarstvo i institucije vezane za obrazovanje vode ljudi koji nemaju jasnu viziju, nemaju strategiju, ne znaju kako će doći do rješenja, a čini mi se da im nije pretjerano stalo. Sve se nekako svodi na to hoće li se kupiti fotelje punjene guščijim perjem ili nečim drugim. Hoće li se kupiti računari ili tableti, hoće li se kupiti uređaji za vatrodojavu koji su apsolutno neadekvatni za škole, a otpustiti čuvari itd. A sve to na kraju trpe djeca zbog kojih škole i postoje", zaključuje Rubina Čengić.
Facebook Forum