"Prvi dan kad sam došla u Siriju, odmah sam shvatila šta sam učinila. Bila sam poput robinje... Nikada nisam izlazila iz kuće sama. Nije bilo šanse čak ni da otvorim vrata", riječi su Suhejle, 39-godišnje Bosanke koja je prošla kroz radikalizaciju, rat u Siriji unutar terorističke grupe i povratak u Bosnu i Hercegovinu.
Ona je jedna od nešto više od desetak žena koje su se uspjele vratiti u BiH sličnih životnih izbora i sudbina, čije priče uglavnom ostaju iza statistike o stranim borcima, "džihadistima", teroristima.
Bosanke koje su u periodu od 2012. godine na različite načine odlazile u Siriju tamo su uglavnom živjele na teritoriji tzv. Islamske države (ISIL), grupe koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom, a koja je teritorijalno poražena 2019. godine.
Suhejla, međutim, ističe da ona nije bila u ISIL-u, te da je njen muž bio borac Al-Nusre, grupe koja je ranije bila ogranak Al-Kaide od koje se deklarativno udaljila, mada to za nju u praksi nije činilo veliku razliku.
"Oni i dalje tretiraju žene kao otirače. U tom svijetu žena služi da kuha i rađa djecu i nema pravo na mišljenje."
S još pet žena Suhejla, čije ime je izmijenjeno zbog zaštite privatnosti, svoju priču podijelila je s istraživačima Atlantske inicijative. Ova publikacija pruža rijedak uvid u stvarnost s kojom su se suočile žene u Siriji koje su uglavnom bile online radikalizirane i regrutirane i potragom za novim životom po povratku u Bosnu.
Nejra Veljan, jedna od autorica, kaže za RSE da su razlozi žena za odlazak bili različiti, svaka od njih ima svoju priču, "ali se u tim pričama ponavljaju slične emocije, praznine i duboka potreba da njihov život ima značenje".
"Kod nekih žena taj put je bio vođen idealima o pravednijem društvu i duhovnoj čistoći. Druge su odlazile prateći muževe ili partnere, tražeći sigurnost kroz emocionalnu vezu. Treće su bile uvučene kroz manipulaciju i zavisnost, u kontekstu u kojem su njihova ranija iskustva nasilja, patrijarhalne kontrole ili gubitka dodatno pojačala potrebu za pripadanjem", kaže Veljan.
'Natjerao me da gledam pogubljenje mladića'
Godina je 2013. i Suhejla, tada 27-godišnjakinja, bila je razočarana svojom rutinom i bračnim problemima. Tražila je način da to prebrodi na internetu, a naišla je na virtualne ekstremističke selefijske zajednice koje su romantizirale džihadizam.
Sirija je unutar ovih grupa bila prikazivana kao mjesto gdje se može živjeti život vođen vjerom i pobjeći od svakodnevice.
Trebalo joj je nekoliko godina da 2016. Donese odluku da ostavi dvoje djece i ode u Siriju kako bi bila s muškarcem iz Srbije, regije Sandžak, kojeg je upoznala na internetu.
No, romantična slika "kalifata" raspršila se čim je stigla.
"Kad sam stigla u Siriju i sjela da razmislim, tek tada me uhvatila panika. Gdje sam? Kako sam mogla?" prisjeća se Suhejla.
Život u Siriji značio je stroga pravila i potpunu pokornost: "Nosila sam što on kaže, radila što on kaže. Tako je tamo."
Ispričala je da je strah bio njen stalni pratilac. "Sjedila bih u podrumu, čekajući zvuk aviona... molila se Bogu da sve završi u jednom boooom."
Umjesto obećane utopije, našla je rat, izolaciju i brutalnost. "Bilo je užasno kako su životi žena tamo bezvrijedni... čovjek može ubiti ženu i reći da ga nije slušala."
Ipak najgori trenutak koji pamti jeste kad je muž natjerao da gleda pogubljenje muškarca.
"Natjerao me da gledam ubistvo mladića samo jer je vjerovao drukčije. Bilo je strašno. Progonilo me to", ispričala je.
Kada je, nakon godinu dana takvog života, uspjela dobiti dozvolu muža da napusti Siriju kako bi rodila na sigurnom, uhapšena je po ulasku u Tursku.
Rođenje djeteta u zatvoru i povratak
Suhejla kaže da je odmah po dolasku u Siriju znala da stvarnost nije onakva kakvom ju je zamišljala.
"Htjela sam odmah otići. Bombradovanje, nasilje... Svaki dan sam se bojala za život."
Međutim, problem nisu stali ni nakon dolaska u Tursku. Trudna i očajna, našla se u turskom zatvoru.
"Tretirali su me kao teroristu. Porodila sam se u zatvoru vezana lisicama za krevet, sama. To je bila živa noćna mora."
U roku do nekoliko sedmica oslobođena je optužbi za terorizam i turske vlasti su je avionom deportirale u Sarajevo.
Po povratku u BiH, iznenadila ju je podrška zajednice, ali ne i institucija.
"Niko nije došao da vidi trebam li pomoć. Sve sam rješavala sama", kaže Suhejla koja je sama tražila i načine da se oporavi. Pisanje joj je postalo terapija.
Danas, nekoliko godina kasnije, kaže da želi posao, normalan život za svoju djecu.
"Treba nam više od finansijske pomoći, mentalna podrška, savjetovanje, neko da nas vodi kroz reintegraciju."
Dvoje Suhejline djece koji su ostali u BiH bili su sretni kad im se majka vratila.
"Ali trebalo je vremena da ponovno izgradimo naš odnos. Morala sam im objasniti zašto sam otišla i uvjeriti ih da sam tu da ostanem."
Odluka da ostavi svoju djecu je, kaže, proizašla iz očaja i razočaranosti.
"To je bilo najteže što sam ikada uradila, ali... mislila sam da činim ispravnu stvar. Ali svaki dan sam se kajala što sam ih ostavila. Svaku noć sam plakala za njima."
I uprkos tome što ju je zajednica uglavnom dobro prihvatila, Suhejla se i dalje bori sa stigmom koja prati njene prošle odluke, napominjući istraživačima da je "teško skinuti etiketu 'povratnice'".
"Ljudi su sumnjičavi, čak i kada to ne govore naglas. Ljudi su ljubazni, ali možete osjetiti da im je uvijek to pitanje u mislima: mogu li mi vjerovati?"
Od odlikašice koja piše pjesme do druge supruge u Gornjoj Maoči
Iman je bila odlikašica u srednjoj školi. Dobila je i priznanje za pisanje poezije, upisala fakultet.
Međutim, kad je kao 18-godišnjakinja preko Facebooka upoznala značajno starijeg muškarca, njen život je krenuo neočekivanim putem.
Uprkos protivljenju roditelja, Iman se nakon kratkog vremena udala za njega i preselila u Gornju Maoču, selo na sjeveru BiH poznato kao jedno od mjesta gdje živi selefijska zajednica i iz kojeg je otišao više osoba u Siriju.
U Gornjoj Maoči postala je druga supruga.
Za Iman, koja se u stvarnosti zove drukčije ali zbog zaštite njene i privatnosti njene djece ime je izmijenjeno, brak je donio novu dinamiku.
Preseljenjem u Gornju Maoču život joj je postao još ograničeniji, a nikab je od sredstva zaštite, kako ga opisuje Iman, postao simbol pokornosti.
Za svoga muža kaže da je bio brižan i nježan. "Nikad nije podigao ruku na mene... uvijek je govorio: 'Hajde da sjednemo i razgovaramo, nemoj se ljutiti'."
Odlazak u Siriju
Kad je Imanin muž rekao da će seliti u Siriju, najprije je oklijevala, ali je na kraju pristala.
"Da sam znala da sam trudna... možda ne bih išla."
Njen odlazak je pogodio cijelu porodicu, ispričala je. Sestra je trpjela stigma kao neko čija je sestra otišla u Siriju, majka je pala u depresiju.
Njen muž joj je govorio da je odlazak moralna obaveza jer nije uredu da sjede i gledaju kako muslimani pate, da moraju pomoći.
"Pitala sam kako možeš biti siguran da je to istina", rekla je, ali je na kraju pristala, dijelom iz straha da se vrati prodici i prizna grešku.
Iz Sirije je komunicirala s porodicom koja ju je molila da se vrati. "Rekli su, poslat ćemo novac, damo dođi." Međutim, povratak tada bio je skoro nemoguć.
Iman i njen suprug su jedno vrijeme boravili blizu granice s Turskom, gdje je on bio dio "jedinice zadužene za čuvanje područja".
Ona je uglavnom bila kući i brinula se o djetetu u nesigurnim uvjetima.
Postajala je usamljenije i bespomoćnija, a odnos s mužem je slabio uslijed njegovih ratnih trauma.
"Najgore je bilo kad smo morali seliti. Čuješ da su zauzeli područje i moraš se premjestiti. Nikad ne znaš kako ni gdje ćeš živjeti."
Nakon što je poginuo, Iman je smještena u mudafu, kuću za udovice i djecu. Imala je osnovne uvjete za život, ali joj je sloboda bila ozbiljno ograničena.
Istraživačica Veljan kaže da je ovo bila uobičajena praksa na teritoriji ISIL-a.
"Život za žene, bio je izrazito opresivan i zasnovan na potpunoj kontroli nad njihovim tijelima, izborima i identitetima. Nakon smrti muževa mnoge su bile prisiljene da se presele u takozvane mudafe, zajedničke kuće za udovice, gdje su često bile izložene pritiscima i prisilnim ponovnim udajama, pod izgovorom vjerske obaveze ili zaštite. U stvarnosti je to značilo gubitak dostojanstva i lične volje, jer su njihovi životi bili svedeni na uloge poslušnosti i reprodukcije", kaže Veljan.
Ona dodaje da se taj paradoks "između potrage za značenjem i iskustva života u nasilnom, patrijarhalnom sistemu koji je njihovu vjeru i ženstvenost pretvorio u oruđe kontrole, nalazi u središtu gotovo svake ispovijesti koju smo zabilježili".
Imanina reakcija na smrt muža najprije je bila stoičko prihvatanje.
"Emotivno si iscrpljen", objasnila je, "nije me pogodilo onako kako bi sada... ali kasnije me sustiglo... nedostajao mi je".
Ponovna udaja i nasilje
Iman je iz kuće za udovice izašla ponovnom udajom, kaže, iz očaja.
"Gušila sam se u mudafi. Pomislila sam – udaj se i izađi."
Ovo je bila uobičajena praksa za žene na ISIL-ovoj teritoriji. Brak nije bio lična odluka, već strogo pravilo i naređenje.
Međutim, drugi suprug bio je agresivan, rekla je. "Udarao je mene i mog sina. Naučio je to od svoje porodice. Njegov otac je bio nasilan."
Iman je željela napustiti drugog muža, koji je također Bosanac, jedan od povratnika iz Sirije, ali uvjerio ju je da ostanu zajedno dok ne pobjegnu u Tursku.
Pokušaj bijega iz ISIL-a bio je opasan, a Iman je već tad bila trudna.
"Držala sam sina, vozila se na motoru s mužem... molila se da nas ne uhvate... čas na motoru, čas u kamionu, skrivali smo se po kućama. Bila sam užasnuta; mislila sam da Bosnu više nikad neću vidjeti."
Na kraju su ih uhapsile kurdske snage u Siriji. Razdvojeni su.
"Muškarci u jedan zatvor, žene u drugi."
U zatvorenim kampovima, Roj i Al-Hol, u kojima je potom boravila uvjeti su bili teški, skoro nemogući, a svjedočila je i kažnjavanju žena.
U kampu Roj je i rodila sina, s kojim se kasnije teško povezala. "Bila sam užasnuta da ću morati sama roditi u šatoru."
U kampu Al-Hol bila je kraće ali kaže da je tamo vladalo nasilje. Interna kontrola žena koje su i dalje slijedile ISIL-ovu ideologiju stvarala je atmosferu nepovjerenja. "Znale su zapaliti šator nekome ko ih nervira, govoreći da je kafir (nevjernik) i da je halal (dozvoljeno) ubiti je", prisjetila se Iman.
Povratak u BiH
Iman je u BiH došla u jedinoj organiziranoj repatrijaciji bh. državljana iz Sirije, u decembru 2019. godine.
Kao ni druge žene, ni ona nije krivično gonjena, za razliku od njenog drugog muža i drugih muškaraca koji su ratovali u Siriji.
Ono što je traženo od njih jeste da svjedoče u predmetima protiv muškaraca, za šta Iman kaže da joj je to bilo teško jer u Siriji je imala vrlo ograničeno kontakt s tim osobama.
"Nisam bila na ratištu, niti sam vidjela ko je koga ubio. Bila sam kod kuće. Mogu svjedočiti samo o sebi i jednoj domaćici koju sam vidjela, ali njenog muža nikad nisam vidjela, ne znam ni kako izgleda. Žene i muškarci se nisu miješali."
Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da Iman nije bila sposobna biti svjedok na sudu.
Iman priznaje da je pogriješila odlaskom u Siriju i žali zbog trauma i izgubljenih godina s djetetom.
I dalje se bori s traumama, napadima panike i sjećanjima, ali joj je terapija značajno pomogla u reintegraciji, navodi se u studiji.
Uprkos svemu, pokazuje snažnu otpornost i vjeru da može brinuti o svojoj djeci. Kao jednu od najvećih birokratskih prepreka po povratku naglasila je problem koji su žene imale s upisom djece u knjige rođenih u BiH.
Iako mučan i zapetljan, i ovaj proces dobivanja svih dokumenata za djecu je na kraju uspješno okončan.
Istraživačica Veljan ističe da su najveći izazovi u procesu povratka i reintegracije osoba iz Sirije bili povezani s koordinacijom institucija i nedostatkom iskustva u radu s povratnicama i njihovom djecom.
"Te veze između institucija u početku nisu bile dovoljno čvrste. Mnogi stručnjaci koji su se našli u prvim redovima rada s povratnicama nisu imali specifična znanja o psihologiji radikalizacije, traumi koju pripadnost terorističkoj I nasilnoj grupi donose, te posljedicama ekstremizma na porodične odnose", kaže Valjan i dodaje da su se ipak brzo snašle.
Problem je bio i nedostatak regionalne i međunarodne ekspertize na koju bi se BiH mogla osloniti.
"Najvažniji uvid iz tog procesa jeste da pristup povratnicama mora biti human, empatičan i bez predrasuda. Žene koje su se vratile nisu trebale samo kontrolu i nadzor, već razumijevanje i podršku. One su više puta naglasile koliko im je značilo kada su naišle na profesionalce koji ih nisu osuđivali. Zato je za uspjeh svakog budućeg procesa ključno ulagati u edukaciju i podršku onima koji rade s njima na terenu – socijalnim radnicima, psiholozima, nastavnicima."
Leilina, Ajlina, Ehlimanina i Selmina priča
Lejla je u Siriju otišla s 18 godina, vođena ljubavlju prema mužu i, kako je rekla, željom za slobodom, a ne zbog ideologije.
Istraživačima je ispričala da je brzo shvatila da život u ISIL-u nije ono što je zamišljala. Izolacija, poligamija i nemogućnost povratka stvorili su duboku traumu.
"Ako bi mi danas neko rekao da idem u Siriju, rekla bih: 'Jesi li lud?'", rekla je Leila.
Nakon povratka u BiH, fokus joj je na djeci i njihovom obrazovanju, dok se sama bori s posljedicama prošlosti i stigme.
Ajla je prošla kroz gubitak oca, osjećaj izolacije i trauma rata u Bosni, što ju je učinilo ranjivom na ekstremističke ideje.
I ona je kao i Iman, najprije živjela u Gornjoj Maoči, prije odlaska u Siriju. Tamo je iskusila nasilje, kontrolu i život u kući za udovice.
Povratak u BiH donio je nove izazove: birokratske prepreke, stigmu i nedostatak psihološke podrške, dok se njen sin bori s traumom i vršnjačkim nasiljem.
"Bilo je trenutaka kad sam izgubila nadu... ne jednom, nego mnogo puta", rekla je.
Ehlimanina priča je nešto drukčija. Ona je otišla s nadom da vrati kćerku Ajlu. Ali ostala je zarobljena na ISIL-ovoj teritoriji. I ona je prošla kroz mudafu, kampove i poniženja.
"Došla sam misleći da ću je vratiti, ali kad sam stigla, bilo je nemoguće."
Po povratku u BiH, odlučila je skinuti nikab, iako brani Ajlinu odluku da ga nastavi nositi.
Selma i dalje čeka muža koji je u zatvoru u Siriji, na teritoriji koju kontrolira kurdska administracija.
Kaže da ona nikad nije pristala da njen muž ima više supruga, pa ni u Siriji.
Odrasla je u entitetu Republika Srpska, gdje je kao muslimanka snažno osjećala pitanje identiteta i pripadnosti.
To je dodatno oblikovalo njeno shvatanje vjere i zajednice. Sa 23 godine, vođena idealizmom i osjećajem "misije", zajedno s mužem donosi iznenadnu odluku da ode u Siriju.
Porodicu o tome obavještava tek kada je već prešla granicu, što je kod njene majke izazvalo ogroman šok, bol i osjećaj gubitka.
Kaže da je život u Siriji bio opasan, ali i uređen, imala je pristup zdravstvenoj zaštiti, rađala je u bolnicama, djeca su kasnije pohađala školu.
Najveće trauma nosi iz trenutaka brige za djecu zbog teške bolesti sina, te straha za kćerkin život nakon eksplozije.
Nakon što se predala Kurdima, bila je u kampu Al-Hol, odakle je s drugim Bosancima deportirana u Bosnu.
U procesu rehabilitacije ističe neophodnost psihološke podrške. Njen fokus je na djeci, dok se bori s traumama, zdravstvenim problemima i neizvjesnošću oko budućnosti.
Iščekuje povratak muža i kaže: "Ako mi muž dođe, sve će biti lakše. Sve sam mu pripremila, čak i stvari za zatvor."
Više od 60 djece iz Bosne i dalje je u Siriji
Više od 120 bh. državljana, među kojima je najviše djece, je u kampovima i zatvorima u sjeveroistočnoj Siriji. Ova mjesta kontroliraju Sirijske demokratske snage i nakon pada režima bivšeg predsjednika Sirije Bašara al-Asada.
Većina ovih ljudi nada se povratku u Bosnu, ali od 2019. organiziranih repatrijacija bh. državljana nije bilo iako su međunarodne humanitarne organizacije više puta upozoravale da bi države porijekla trebale prihvatiti svoje državljane.
Nekoliko osoba iz BiH je povrijeđeno ili smrtno stradalo u ovim mjestima.
"BiH danas ima značajno razvijenije mehanizme nego ranije, posebno u pogledu međuinstitucionalne saradnje i pripreme za potencijalne povratke. U proteklim godinama urađeno je mnogo na jačanju sistema, razradi procedura i usklađivanju protokola između sigurnosnih, socijalnih i zdravstvenih institucija. Zahvaljujući tome, država je sada bolje pozicionirana da reaguje koordinisano i u skladu s međunarodnim standardima, ukoliko dođe do novih povrataka", kaže Nejra Veljan.
Ona ističe da je za reintegraciju važno da bude dugoročna i prilagođena individualnim potrebama svake osobe.
Kao dio ne tako velike grupe stručnjaka koji su imali priliku razgovarati sa povratnicama, ističe da je to bilo izuzetno zahtjevno i duboko formativan proces.
"Ono što je na mene najviše uticalo bila je spoznaja da iza svake društveno i politički osjetljive teme stoje stvarni životi, često obilježeni gubicima i traumom, ali i sposobnošću da se nastavi dalje. Taj ljudski aspekt istraživanja mijenja način na koji se posmatraju i same politike reintegracije.
On podsjeća da su promjene moguće samo kada se kombinuje stručnost sa razumijevanjem i poštovanjem. I to je, zapravo, najveća vrijednost cijelog procesa – što smo uspjeli zabilježiti glasove žena koje su prečesto bile svedene na brojke ili naslove, umjesto da budu prepoznate kao osobe sa složenim, stvarnim pričama."
RSE je više puta pitao nadležna ministarstva o planovima za buduće repatrijacije, ali odgovori su uglavnom ostajali na tvrdnjama da je to važno i komplicirano pitanje za BiH, kao i da bez podrške zemalja partnera, poput SAD-a, BiH teško može provesti repatrijacije.