RSE: Ibro, s kakvim raspoloženjem ispraćaš dvadeset i petu „Zimu“ i upućuješ se, kao što imaš običaj, u pripremu dvadeset i šestog festivala?
Spahić: Tačno u ponoć je „preseljena“ „Inat kuća“ sa obale Miljacke i „instalirana“ na mjesto gdje je još uvijek Vijećnica. Time smo povezali jednu priču, jednu legendu. Kao da se vrijeme vratilo više od jednog stoljeća unatrag. Taj projekat „U inat“ je na neki način karakterističan za cijelih 25 godina održavanja ovog festivala. To je uradio jedan mladić, student Likovne akademije, koji kroz svoj prozor, s Bistrika, gleda, preko „Inat kuće“ na Vijećnicu. On je jednostavno svojim očima projektovao na fasadu vijećnice obrise „Inat kuće“. Zaista je to bila čarolija. Onda su se otvorila vrata Vijećnice, koja nisu uništena tokom ratnih razaranja, i oživio je drugi mit – između kupole i centra Vijećnice, uz 25 baklji, rasute su ruže i time je označen kraj jubilarnog, dvadeset i petog festivala „Sarajevska zima“.
RSE: Ti si „iz inata“ ovih 25 godina uporno stvarao, stvarao i stvarao.
Spahić: To je jedan od oblika komunikacije u Sarajevu. Ono – „nema problema“. To „nema problema“ je ustvari bilo iz inata. Bila je gomila problema, koji su tek poslije izašli na površinu. Priča o arhitekti koji je izvršio samoubistvo jer u Vijećnici nije bilo dovoljno svjetla i ova druga priča vezana za prenošenje cijele kuće na lijevu obalu Miljacke, simbolično je otvaranje jedne nove stranice moderne povijesti Bosne i Hercegovine. Vjerujem da ćemo kroz koju godinu ostvariti i projekt Koncertne dvorane, nakon konkursa u kojem je učestvovalo oko 400 stotine projektanata iz 43 zemlje. To je jedini tako veliki međunarodni konkurs održan u BiH. Danas je sve u duhu privatizacije, privatnog uzurpiranja prostora. Urbano tkivo je ranjeno. Ja se nadam da će „izroniti“, iz 14,5 metara dubine, prekrasan zvuk harfe, orkestara, horova i svega drugog. Mislim da će to biti jedna divna veza između Praga, Beča, Njujorka, Sarajeva, Pariza…
RSE: Da se vratimo „Sarajevskoj zimi“. Prethodni festivali su trajali čitav mjesec i po, a ovogodišnji dvadesetak dana. Da li je to bila nužda ili je došlo do neke promjene u pristupu, u samoj koncepciji.
Spahić: Događanja se nastavljaju od 3. marta na Ilidži drugim međunarodnim „Eko oko“ festivalom, koji je posvećen istoj temi – vezi između ljudskih prava i sloboda i onog što čovjeka organski vezuje za zajednicu. Festival će okupiti najbolje filmove s ekološkom tematikom iz cijelog svijeta i zajedno s onim što smo protekle godine na tu temu stvarali u BiH će biti predstavljeno publici. Na kraju festivala – 21. marta – biće predstavljena priča o novoj koreografiji i novoj kompoziciji. Kompozicija će nositi naziv „Začini“. To će biti sjajno djelo. Mislim da općenito festival odlikuje činjenica da je ova godina, godina produkcije. Tokom festivala se pojavilo nekoliko produkcija koje će ostati upamćene, kao što je ne samo pjesma „Sarajevo“ iz Seula, već i ples šamana koji smo imali prilike vidjeti na početku, a koji je prizvao snijeg u Sarajevo i sezona skijanja je produžena.
RSE: Ove tri sedmice održavanja festivala je bio i svojevrsni odgovor ljudima koji su smatrali da je festival nekonzistentan, da je 45 dana mnogo. Ali, bilo kako bilo, čini se da je ovaj jubilarni dao puni doprinos već stečenom visokom ugledu „Zime“.
Spahić: Terry Davis kaže da „Sarajevska zima“ ima vrijednosti interkulturalnog dijaloga, umjetnosti i kulture, evropske temeljene vrijednosti. Evropskom parlamentu i njegovom predsjedniku Hans-Gert Pötteringu je čast da mu bude pokrovitelj. Počasni gost – Češka Republika – je dovela svoje najbolje umjetnike i sa nama podijelila tu radost. Novoimenovani austrijski ambasador u Sarajevu kaže da bolji i organski povezan festival nije vidio u svom životu. „Sarajevska zima“ je za ovih 25 godina sazvala 26.000 umjetnika. Taj festival je obilježio pad Berlinskog zida, Praško proljeće, povezivanje sarajevskim mostovima lijeve i desne obale Miljacke… Sve kad se okrene i kad pogledate taj rezultat, to je jedna velika svečanost sjajnih umjetnika koji su pohodili Sarajevo.
