Fikret Čaušević je profesor ekonomije i međunarodnih finansija na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, stručnjak je u oblasti ekonomske tranzicije. U intervjuu za RSE detaljno objašnjava prijedlog o osnivanju euro-balkanskog fonda u okviru Evropske unije, kojim bi se značajno popravilo stanje u privredi.
RSE: Da li su novinari u pravu kada tranziciju na Balkanu nazivaju pljačkaškom privatizacijom?
Čaušević: U životu ništa nije dobro generalizirati. Ako postoji više grupa loših ljudi, a manje dobrih, ne možemo reći da su svi ljudi loši. Privatizacija u BiH, ali i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije ili ostalim zemljama u tranziciji, nije u svim kompanijama dala loše rezultate. U Bosni i Hercegovini, neka preduzeća koja su privatizovana metodom tenderske privatizacije su privukla strani kapital. Akademik i profesor Božidar Matić koristi riječ - znalačka privatizacija.
Ako je preduzeće privatizovano i u njega uđe neznalački kapital od kompanija koje nisu u tom sektoru, onda oni ne mogu povezati to preduzeće sa tržištima zapadne Evrope i drugim dijelovima svijeta, ne mogu restruktuizirati preduzeća.
Takva je bila dobrim dijelom ova masovna privatizacija, za koju je pravio pritisak i dobar dio međunarodnih eksperata, koji su bili prisutni, ne samo u BiH, nego i u većini zemalja tranzicije. Ta masovna privatizacija je bila certifikatska ili vaučerska. Tu nije bila zakonom propisana obaveza onog koji je privatizovao da poveže preduzeća s tržištima, da ih tehnološki modernizira i da zadrži zaposlenike u tim preduzećima.
S druge strane, tenderska privatizacija je bila u nekoliko desetina kompanija, koje su uspjele preko tenderske privatizacije da obavežu buduće kupce na tehnološko moderniziranje, na zadržavanje radnika, na investicije i na povezivanje tržišta, što je ključna stvar.
Upravo ta preduzeća su ona koja su u BiH ponovo obnovila izvoz. Ta preduzeća su bila i prije rata dijelovi nekadašnjih velikih sistema, bila su vezana za tržište zapadne Evrope, jer je najznačajniji transfer tehničkih znanja u periodu 60-ih, 70-ih i 80-ih godina u Jugoslaviju došao sa Zapada, prije svega Njemačke, Austrije i Italije.
Taj ljudski kapital znanja u proizvodnji je bio ključna, kapitalna pretpostavka za obnavljanje proizvodnje u preduzećima koja su obnovili proizvodnju, ponovo se povezali sa tržištima na Zapadu. Oni bilježe u ovih posljednjih 10-ak godina vrlo značajne rezultate i dosta dobro posluju.
Postoji nekoliko desetina preduzeća koja su privatizovana metodom certifikatske privatizacije ili vaučarske. U njima su, zaposlenici, zajedno sa menadžerima, otkupili preduzeće. Takva preduzeća su napravila dobre rezultate jer su ih privatizovali ljudi koji su tu već bili, koji su se identifikovali sa tim preduzećima. I oni su već ranije imali kontakte sa tržištem Zapada.
Jedna od njih su Metal Zenica ili Pobjeda Tešanj. Oni su ostvarili respektabilne rezultate. Pobjeda Tešanj je prošle godine dobila ponovo, nakon rata u Bosni i Hercegovini, licencu Mercedesa za proizvodnju dijelova. U automobilskoj industriji, i BiH i Srbija, manjim dijelom Hrvatska, su napravili vrlo značajan pomak u smislu obnavljanja kontakata sa zapadnom Evropom i vrlo značajnih izvoznih rezultata.
RSE: Prema vašim istraživanjima, najbolji put za ostvarivanje pozitivne ekonomske budućnosti na Balkanu pružaju male, otvorene ekonomije, regionalno uvezane. Da li je tu ključna proizvodnja za ostvarivanje kontakata ili političari koji vode državu?
Čaušević: U rezultatima o kojim govorim, nisu bili ključni političari u BiH. Politika u Bosni i Hercegovini, i na prostoru cijele regije, nije dala značajan doprinos proizvodnji. Naprotiv, vrlo često je pravila problem biznismenima ili direktorima preduzeća u smislu njihovog povezivanja.
Usitnjavanjem ekonomija na području zapadnog Balkana i u okviru tih ekonomija suverenih država, te dodatnim usitnjavanjem na regionalnom nivou, napravljene su velike administrativne barijere. Za efikasan posao, vrlo je bitno ukinuti administrativne barijere ili ih svesti na najmanju moguću mjeru.
Ovdje su ključni faktor ostvarivanja vrlo dobrih rezultata bili menadžeri, koji su imali znanje iz prethodnog sistema, koje nije bilo za podcjenjivanje, već je bilo vrlo visokog nivoa u proizvodnom sektoru. Poslijeratni period je obilježen ulaskom nekim mladih ljudi i osnivanjem novih firmi koje su, takođe, ostvarile vrlo značajne rezultate.
RSE: Jedno od rješenja kojeg nudite u svojoj knjizi "Globalizacija, jugoistočna Evropa i svjetska ekonomija", jeste kreiranje garancijskih fondova EU, specijalno za Zapadni Balkan, nazvanih euro-balkanske obveznice. Ovaj je prijedlog zainteresirao stručnjake u Francuskoj i Velikoj Britaniji? Šta je suština?
Čaušević: U okviru EU i eurozone, kao podskup skupa koji se zove EU, bila je potrebna supernacionalna institucionalna podrška slabijim zemljama da bi prebrodile krizu. Logično je da, u budućim promjenama međunarodnog finansijskog poretka, moćniji regioni, supernacionalne institucije, pomažu manje razvijenim regionima. U ovom slučaju prijedlog je garancijski fond EU za Zapadni Balkan, u kojemu bi zemlje zapadnog Balkana emitovale državne obveznice koje bi bile u nacionalnim valutama, čiju emisiju bi garantovao Garancijski fond EU za Zapadni Balkan.
U tom slučaju bi obveznice bile emitovane sa rokovima od 10 do 15 godina. Prodajom tih obveznica bi države došle do novca, koji bi bio isključivo korišten za infrastrukturne i razvojne projekte, za razvoj poslovnih klastera koji povezuju, a ne razjedinjuju region. Kamatne stope na takve vrijednosne papire bi bile znatno niže nego na postojeće, zato što bi postojala garancija EU. Samim tim bi bili niži troškovi refinansiranja javnog duga.
Evropska unija bi preko garancijskog fonda EU za Zapadni Balkan imala vrlo konkretan instrument kontrole javnih finansija. Predložio sam da taj Garantni fond ima kontrolu i nad dionicama i kompanijama koje su još uvijek državno vlasništvo, telekomima i elektroprivredama, da ima pravo da konvertuje garancije u dionički kapital u tim preduzećima. Ima bi i pravo nadzora nad javnim finansijama svakih pola godine, da bi ta sredstva bila namjenska i njihova upotreba vrlo kontrolisana.
To bi bila vrlo ciljana, namjenski upotrebljena sredstva, koja bi omogućila veće multiplikativno dejstvo. Otklonila bi presiju za privatizacijom javnih kompanija, koje ostvaruju značajne novčane tokove za te zemlje u periodu krize. Ako privatizujete u periodu krize, onda su niže cijene, a u ovom slučaju to bi bila pobjednička kombinacija. Sada je pitanju samo spremnost i volja političara u Bosni i Hercegovini.
