Pišu: Sibirske realnosti RSE
Krajem februara, Ivana, koji živi u naselju Volčiha u sibirskom Altaju, nazvao je njegov najbolji prijatelj, mobilisani vojnik Andrej koji je služio u Ukrajini. Iako su njih dvojica bili u redovnom kontaktu otkako je Andrej pozvan, prošlo je više od nedjelju dana otkako su posljednji put razgovarali, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
"Nikada neću zaboraviti taj telefonski poziv", rekao je Ivan za RSE. "Bio je to prvi put da sam čuo njegov glas kako drhti: 'Čovječe, ne znam kako sam preživio. Ja sam jedini u svojoj grupi koji je još živ.' Odrastao muškarac jecao je skoro 10 minuta dok je pričao kako su mu drugovi ubijeni pred njegovim očima, uključujući i neke koji su imali samo 20 godina."
Već nekoliko mjeseci Rusija i Ukrajina vode intenzivan rovovski rat duž linije fronta na više od 120 kilometara u ukrajinskom regionu Donbasa, uključujući gradove čija su imena postala globalno poznata, kao što su Bahmut, Avdijivka i Marjinka.
Borbe, koje su uključivale talase mobilisanih ruskih vojnika i plaćenika iz navodno privatne vojne kompanije Vagner koji su bačeni u borbi protiv prekaljenih ukrajinskih utvrđenja, uporedile su se sa brutalnim, teškim sukobima na zapadnom frontu u Prvom svjetskom ratu. Čak je i Vagnerov osnivač, biznismen vezan za Kremlj Jevgenij Prigožin nazvao ofanzivu u Bahmutu "mašinom za mljevenje mesa".
"Gledao ih je kako umiru i nije mogao ništa učiniti da pomogne", rekao je Ivan o svom prijatelju Andreju. "Nekim čudom je preživio tu mašinu za mljevenje mesa. Zapravo, saopšteno je da je dobio orden, ali je razmišljao samo o jednom – kako da se izvuče odatle."
Ruska vlada je strogo ograničila izvještavanje i informacije iz ratne zone. Međutim, neki izvještaji mobilisanih ruskih vojnika i njihovih prijatelja i rođaka u Rusiji počeli su curiti u javnost.
Nerijetko ukazuju na probleme loše obučenih i slabo opremljenih vojnika koji su podnijeli velike gubitke za vrijeme napada na ukrajinske položaje. S obzirom na to da je ruska vlada procesuirala one koji su progovorili o ratu, RSE je prikrio identitete osoba u ovom izvještaju.
'Mrtvi ili napušteni'
Žena iz sibirskog grada Angarsk rekla je za RSE da joj je njen suprug koji je mobilisan, tokom telefonskog poziva iz bolnice gdje se liječio od ranjavanja gelerom, ispričao priču sličnu Ivanovoj o napadu u kojem su poginuli gotovo svi iz njegove jedinice.
"Rekao je da su rano ujutro 1. marta njegovu grupu od 25 muškaraca prebacile snage (separatista koje podržava Rusija u regionu Donjecka) u dva oklopna transportera i izbacili ih na otvoreno polje", prisjetila se žena. "A onda su (separatistički vojnici) samo otišli. Bili su tamo bez ikakve podrške, u pancirima kroz koje se mogao provući prst. Nisu se uspjeli ni osvrnuti prije nego što ih je zadesila teška paljba... Trčali su nekoliko sati pod vatrom granata."
"Zna za još dvojicu ranjenih muškaraca", dodala je žena. "Svi ostali su ili mrtvi ili napušteni tamo."
Moskva je priznala samo oko 6.000 ubijenih vojnika otkako je izvršila invaziju na Ukrajinu u februaru 2022., ali stvarna cifra je mnogo veća. Zapadni analitičari procjenjuju ukupne vojne gubitke Rusije na gotovo 200.000 ubijenih i ranjenih.
Ivan je rekao da se neko vrijeme kolebao prije nego što je odlučio izaći u javnost s detaljima razgovora s Andrejem. Na kraju je ipak zaključio kako "nije imalo smisla šutjeti i čekati hoće li sve proći u redu".
Ništa osim mesa
Andrej (32) je pozvan u jesen 2022., nedugo nakon što je predsjednik Vladimir Putin najavio vojnu mobilizaciju u jeku zapanjujuće ukrajinske kontraofanzive na sjeveroistoku koja je izazvala konfuziju kod ruskih snaga i rezultirala oslobađanjem oko 12.000 kvadratnih kilometara teritorije. Služio je kao regrut u ruskoj vojsci prije više od deset godina.
Prva tri mjeseca nakon što je mobilisan proveo je u bazi u zapadnosibirskom gradu Omsku, rekao je Ivan.
"Za cijelo to vrijeme ispalio je jedan okvir metaka", ispričao je Ivan. "Stajali su u formaciji i marširali okolo."
Zatim je njegova jedinica poslana u ukrajinski region Krim koji je pod ruskom upravom, radi "teritorijalne odbrane". Ali samo mjesec dana kasnije, hitno su poslani u dijelom okupiran region Zaporižja na južnom ukrajinskom kopnu.
"Tamo su proveli sedmicu dana sjedeći u rovovima, a zatim su otpremljeni u smjeru Vuhledara", rekao je Ivan, misleći na rudarski grad u ukrajinskom regionu Donjeck. "U Vuhledaru je bio betonski haos – utvrđenja i rovovi. Svi znaju da je krajem februara oko Vuhledara bila 'mašina za mljevenje mesa'. Tu je doslovno pokošena 155. mornarička pješadijska brigada. Četa mog prijatelja im je upućena u sklopu reorganizacije."
Andrej je proveo sedmicu dana u rovovima kod Vuhledara, izdržavši žestoke borbe, kaže Ivan.
"Nije bilo prave odbrane", rekao je. "Artiljerijska zaštita bila je sporadična i često je bilo nejasno koja strana puca na njih. Često su pucali na sopstvene trupe."
Nakon te borbe Ivan je dobio telefonski poziv koji ga je uzdrmao do srži.
"Iz onoga što je rekao shvatio sam da su njegovi komandanti na ljude gledali samo kao na meso", rekao je Ivan. "Govorili bi im 'Bravo' i 'Tučete neprijatelja', ali su ih u stvarnosti koristili da pokriju svoje vojnike i kad god bi neko postavljao pitanja ili se žalio, dobijali su palicu preko lica i vraćali su ih nazad u napad."
'Moja brigada ne postoji'
Nakon telefonskog poziva, Andrejeva jedinica upućena je u intenzivnije borbe kod Avdijevke, na periferiji grada Donjecka.
"Oni su 3. marta bačeni u napad na utvrđeni put kod Avdijevke", rekao je Ivan. "Onda se nisam čuo s njim 10 dana."
"Zvao je 13. marta, direktno sa fronta", dodao je Ivan. "Poziv je trajao sedam minuta. Nikad u životu nisam čuo takav užas u bilo čijem glasu - 'Moja brigada ne postoji - jednostavno je nestala'."
"Momci su poslani u napad samo sa svojim puškama", rekao je on. "Nije bilo pokrivanja vatre. Nema medicinske pomoći. Mnogi od njih su umrli od nezbrinutosti. Ranjeni vojnici su ostavljeni na terenu. Pomoć su dobili samo oni koji su bili lakše ranjeni. Komandanti su se plašili gubitka teškog naoružanja. Vojnici su bili primorani da napadaju pod prijetnjom oružjem. Oficiri su otvoreno rekli: 'Vi ste za nas samo meso i ništa više. Možete zaboraviti na ordene i bonuse koji su vam obećani. Ti jednostavno ne postojiš."
Andrej se požalio da su ruske snage često granatirane sopstvenom artiljerijom.
"Linije fronta su vrlo blizu, 100 do 150 metara", objasnio je Ivan. "Mogu samo da pretpostavim da su ili 'artiljerci' bili samo mobilisani momci koji nisu znali da koriste svoje oružje ili da su momci koji su usmjeravali paljbu sami mobilisani bez pravog iskustva. Ali tu nešto definitivno nije u redu."
Sredinom marta Ivan se ponovo čuo s Andrejem. Rekao je da od 300 muškaraca koji su putovali s njim iz Omska vjeruje da su samo trojica preživjela. Ivan je citirao Andrejeve riječi koje mu je tada izgovorio: "Došao sam ovdje da branim svoju domovinu. Ali ispostavilo se da samo umirem u tuđini. A momci koji su došli sa mnom su poginuli u ovoj tuđini za bog zna šta."
Ivan kaže da mu je Andrej rekao da je tamo "potpuna katastrofa" i da namjerava da odbije da se više bori.
"Rekao je da ne zna šta će mu se dogoditi nakon što odbije", kazao je Ivan za RSE.
U naselju Volčiha na području Altaja, Andreja čekaju žena i malo dijete, kao i njegova majka. Njegova supruga je za RSE rekla da redovno piše lokalnoj vojnoj komisiji tražeći informacije o jedinici njenog muža. Više puta joj je rečeno da je trenutno dodijeljena "teritorijalnoj odbrani" u područjima pod kontrolom ruske vojske.
Facebook Forum