Nakon više od 20 dana protesta ispred zgrade OHR-a u Sarajevu, roditeljima i djeci bošnjačke nacionalnosti iz Konjević Polja pridružiće se i roditelji iz Kotor Varoši, čija djeca pohađaju nastavu u osnovnoj školi u Vrbanjcima. U obje škole djeca bošnjačke nacionalnosti ne pohađaju nastavu od početka školske godine. Traže uvođenje grupe nacionalnih predmeta, bolje uslove za djecu u školama, te da se adekvatno riješi pitanje nacionalnog sastava školskog odbora. Iz nadležnih institucija, što međunarodnih, što državnih, muk. Njihovi zahtjevi uglavnom se odbijaju od zidove tišine, bez ikakvog rješenja.
Ispod razvučenih šatorskih cerada poredane spužve na kojima skoro mjesec dana spavaju roditelji djece iz Konjević Polja. Tokom dana sa njima su i djeca svih uzrasta. Preko noći, zbog hladnoće, djeca su smještena u osnovnoj školi na Ilidži. Smajo Sušić otac je troje djece, koja kao i njihovi vršnjaci već dva mjeseca ne pohađaju nastavu. Kaže kako ih je muka natjerala da dođu:
„I kad vaša djeca dođu kući i žale se da nemaju gdje otići u toalet, da nema vode u školi, ne da pitaju zašto ne idu u školu, nego pitaju kad će u školu. Oni znaju i oni su svjesni, i oni su donosili informacije nama kao roditeljima.“
Pod šatorom ispred zgrade OHR-a
Iste probleme imaju i djeca iz Vrbanjaca, mjesta nedaleko od Kotor Varoši. Njhovi roditelji u utorak će se prodružiti roditeljima iz Konjević Polja. Jedan od roditelja iz Vrbanjaca Nedžad Smajlović tvrdi kako dolaze da zajednički ukažu na dugogodišnje probleme povratnika, među kojima je obrazovanje najbitnije.
„Mi smo već dvije godine u tom procesu. Imamo 54,7 posto bošnjačke djece, imamo dvoje Hrvata, a ostalo su djeca srpske nacionalnosti. Zakonski je to dovoljan broj učenika za svaki razred“, navodi Smajlović.
Djecu svakodnevno posjećuju građani Sarajeva. Donose im kolače, sokove. Među njima i Nada Pozderac, prosvjetna radnica u penziji:
„Srce me boli što su djeca dovedena u ovakvu situaciju. Napisala sam jedno pismo u ime njih za instituciju ombudsmena od koje tražim da oni daju ocjenu da li se vrši diskriminacija prema ovoj djeci.“
Više od stotinu djece u Konjević Polju, te oko 140-oro djece iz Vrbanjaca već dva mjeseca ne idu na nastavu. Roditelji im ne dozvoljavaju, jer kažu kako njihova djeca nemaju grupu nacionalnih predmeta, te da ne mogu učiti bosanski i na bosanskom jeziku. Rješenje, rekli bi mnogi, vrlo je jednostavno naći, a to je upošljavanje nastavnika bosanskog jezika iz FBiH. Međutim, kada se upletu dnevnopolitička spletkarenja, onda se ne traži rješenje, već ostvarivanje ličnih i stranačkih ciljeva i interesa.
Upozorenja o zloupotrebi djece, roditelji spremni i za sud
Problem je dodatno zakomplikovao resorni ministar Goran Mutabdžija, koji je kao rješenje ponudio ovo:
„Ako ne budemo mogli da postignemo dogovor, Ministarstvo će razmišljati o ukidanju škola u Konjević Polju i u Kravici.“
Njegove riječi izazvale su buru negativnih komentara. Protiv toga se pobunilo i više od 30 nevladinih organizacija, koje su podržale roditelje iz Konjević Polja u njihovim zahtjevima. U zajedničkom saopštenju za javnost traže od ministra Mutabdžije, ali i visokog predstavnika Valentina Inzka da se bez odlaganja uključe i omoguće nesmetano školovanje djeci na bosanskom jeziku, bez diskriminacije i grubog kršenja dječijih prava.
„Možda ministar, a sudeći prema njegovim izjavama, planira da otvori školu u hangaru u Kravici“, kazao je predsjednik Vijeća roditelja bošnjačke djece u Srebrenici Alija Tabaković.
S obzirom da njihovim zahtjevima nije udovoljila lokalna, pa ni entitetska vlast, roditelji su rješenje potražili u Sarajevu. I to baš pred zgradom Ureda visokog predstavnika. Od OHR-a, te visokog predstavnika Međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka, traže da utvrdi da li je u njihovom slučaju došlo do povrede Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji se odnosi na prava povratnika.
Od OSCE-a su pak tražili da utvrdi da li su ovakvim odnosom vlasti u Republici Srpskoj njihova djeca diskriminisana. Jedan od roditelja, Muhizin Omerović kaže kako su potpuno razočarani odnosom i domaćih, ali i međunarodnih institucija:
„Ja ne mogu da vjerujem da predstavnici takvih međunarodnih organizacija lažu roditelje. U oči nam nam gledaju - lažu. Ja ne mogu da shvatim da oni nemaju hrabrosti da nam kažu istinu.“
A međunarodna zajednica poziva nadležne institucije da se uključe u proces pronalaska najboljeg rješenja za djecu.
„Nema druge alternative nego da se svi akteri uključe u otvorenu diskusiju sa ciljem pronalska pravednog rješenja koje će za prioritet imati vraćanje djece u učionice“, istakla je glasnogovornica OHR-a Ljiljana Radetić.
S druge strane, mnoge ustanove upozorile su da roditelji na ovakav način zloupotrebljavaju vlastitu djecu. Jedna od njih je i Nidžara Ahmetašević, koja smatra kako ne postoji cilj zbog kojeg vrijedi žrtvovati dijete, te mu dom zamijentiti šatorom, a knjige društvenim igrama:
„Ja mislim da je stvarno velili problem imati djecu koja već dva mjeseca ne idu u osnovnu školu, a pri tome je tu djecu neko, bez obzira što su to njihovi rodtelji, doveo da borave u prostorima koji nisu uslovni i u kojima djeca nigdje na svijetu ne bi trebala boraviti.“
Na ovakve tvrdnje, Muhizin Omerović odgovara:
„Oni gledaju kako mi zloupotrebljavamo svoju djecu 10 godina već. A za ova dva mjeseca, nek nas tuže za zloupotrebu djece ako već misle tako, Mi smo spremni da idemo na sud i da odgovaramo.“
Između šatora, preko puta zgrade OHR-a, mnogi predstavnici vlasti u FBiH su prošetali. Pojedinačno ili u grupi. Uglavnom su im davali obećanja. Konkretno, donirane su im grede, za što je zaslužan član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
Dom naroda Parlamenta FBiH usvojio je i Deklaraciju o podršci zahtjevima za obrazovanjem djece na maternjem jeziku i o njihovom pravu na izučavanje nacionalne grupe predmeta. No, to ovim roditeljima ništa ne znači. Obećanja slušaju godinama. Siti su istih. Kućama se ne vraćaju dok se njihovi zahtjevi u potpunosti ne ispune.
