Dokumente o javnoj upravi, pravosuđu, socijalnoj politici, nauci ili kulturi, ali i iz drugih oblasti, čuva Arhiv Bosne i Hercegovine - jedinstvena baza podataka o Bosni i Hercegovini i to od perioda uprave Austro-Ugarske monarhije do danas.
Nakon prošlogodišnjeg 7. februara, kada je u građanskim protestima zapaljena i zgrada Arhiva, ova institucija postepeno radi na obnovi oštećene građe, mada se ključni restauracijski poslovi tek očekuju. Miris paljevine u pojedinim prostorijama Arhiva još nije iskorijenjen, a crni zidovi na plafonima ukazuju na veličinu požara koji je tada progutao neke od zapisa neprocjenjive vrijednosti.
U intervjuu za RSE zamjenik direktora državnog Arhiva, Andrej Rodinis, govori kako se odvija proces obnove arhivske građe, ali i o djelatnosti koja je u Bosni i Hercegovini - u poređenju sa zemljama regije i Evrope - potpuno zanemarena.
RSE: U kakvom je danas stanju građa koja je bila oštećena u požaru prošle godine?
Rodinis: Mi smo tu građu razvrstali po raspoloživim prostorima, dio smo prepakirali, ostali dio koji je jako oštećen, čeka početak restauratorskih radova, ali dosta smo materijala spasili. Turska agencija za obnovu i razvoj TIKA je napravila potpune građevinske radove sa odgovarajućom opremom i postepeno vraćamo sačuvanu građu u te prostorije, ali i tu smo ograničeni. To su opsežni fizički poslovi. Mnogi arhivi i muzeji u Sarajevu su nam pomogli prilikom same evakuacije, a sada smo bili prinuđeni da koristimo dobru volju profesora historije iz Sarajeva koji dovedu svojih 30-ak studenata i oni su bili ta radna snaga koja je prenosila građu na čisto volonterskoj osnovi, a što raduje čovjeka da postoji takva mladež i kod nas - zainteresirana za arhivsku građu.
Mi smo skoro potpisali i Memorandum kojim završava projekat pomoći Češke razvojne agencije. Ovim projektom se planira izvršenje restauracije stradale građe, ali i ostale građe u Arhivu Bosne i Hercegovine. Tu se, prije svega, radi o pomoći u nabavci opreme za konzervatorsko-restauracijski laboratorij i predviđa se odlazak naših kadrova na edukaciju u Češku pošto imaju iskustva sa tom djelatnošću, a kod nas je to ugašeno u posljednjih dvadesetak godina jer nemamo takve kadrove, i sada je to prilika da naši ljudi steknu znanja i vještine i da se ostalo osoblje obučava za takve poslove. Samo izvršenje će trajati godinama jer imamo mnogo nagorjele, odnosno požarom oštećene građe koja, na žalost, više neće imati onu informativnu vrijednost koju je imala, jer djelimično sačuvani dokumenti daju samo nepotpune informacije kada je u pitanju tekst na tim zapisima.
Mi smo tokom prošle godine radili na razvrstavanju te građe po pojedinim fondovima i periodima, i - onoliko koliko smo mogli - izvršili smo prepakiranje. Dobili smo brojnu namjensku opremu u smislu kutija i fascikli. Dakle, ono što je nagorilo, nakon što se koliko-toliko očisti od posljedica plamena i pepela, da se to prepakira. Sretna okolnost je da neki od fondova nisu stradali u onoj mjeri u kojoj smo mislili prvi dan kad smo vidjeli da spremište gori. Sa druge strane, tri četvrtine građe nakon požara, više nema nikakvu vrijednost. Riječ je o dokumentima koji su sami po sebi unikati, jedinstveni zapisi kojih nema nigdje drugdje.
RSE: Kolika je potreba ovdašnjeg građanstva prema Arhivu Bosne i Hercegovine?
Rodinis: Imamo mnogo zahtjeva privatnih ili pravnih osoba za neke podatke vezane za školovanje, radni staž, imovinu. To je dio našeg djelovanja u skladu sa upravnim postupkom. Istovremeno, imamo godišnje između 100 i 200 ljudi koji prođu kroz čitaonicu da bi nešto istražili, a to su mahom historičari, ima i mnogo stranih državljana od SAD-a do Japana, dakle to su najčešće istraživanja u neke naučne svrhe. Generalno, arhivi u Bosni i Hercegovini su u javnosti neprepoznati, samo naše zanimanje je nepoznato ljudima, niti je građa koju čuva svaki arhiv dovoljno jasna mnogima – ljudi ne znaju kakvi su to dokumenti, šta se to čuva i zašto je to važno.
RSE: Zbog čega?
Rodinis: Tradicionalno, arhivski posao ovdje je bio marginaliziran počevši od samog stvaranja tih dokumenata pa do danas. Uglavnom su to prašnjave podrumske prostorije koje ne bude neki poseban interes i koje, na prvi pogled, ne izgledaju pretjerano interesantno. Mi u Bosni i Hercegovini ne znamo najbolje koliko su institucije arhiva važne i na koji način ih treba čuvati i njegovati.
RSE: A kada biste napravili paralelu o odnosu vlasti prema arhivima u zemljama regije ili Evrope - kakva bi bila?
Rodinis: Baš sam proljetos bio u Državnom arhivu Turske i to se ne može nazvati zgradom, nego je to čitav kompleks objekata, ogromne prostorije i jako dobro zaštićene, brojni prateći sadržaji od parkinga, restorana, garderoba, čitaonica, voznog parka i kompletne opreme, a da ne govorim o broju stručnog kadra; od Češke gdje je napravljena nova moderna zgrada arhiva, do zemalja regiona, naprimjer, u Hrvatskoj gdje je stanje daleko bolje nego kod nas. Nedavno sam čuo podatak u kojem hrvatske kolege govore da je nedopustivo da Državni arhiv Hrvatske ima svega 150 arhivista, a mislim da mi u cijeloj Bosni i Hercegovini imamo ukupno zaposlenih 150 arhivista. Ovo je dovoljna usporedba da se vidi da je ovo kod nas, naprosto, zanemarena djelatnost.
RSE: Maločas ste u neformalnom razgovoru rekli da u Arhivu Bosne i Hercegovine trenutno radi 18 radnika od 40 optimalnih. Zašto je država zanemarila svoj glavni arhiv?
Rodinis: Još osamdesetih godina postojala je ideja da se izgradi zgrada Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH i Arhiva BiH na Marijin Dvoru kao zajednički projekat. Međutim, ni tada - kada je bilo više sredstava i kadrova - svijest o značaju arhiva nije bila na zadovoljavajućem nivou. Smatram da bez odgovarajućeg prostora gdje možete nuditi te arhivske sadržaje i štititi ih na prvom mjestu ne možete ići dalje. U ovoj djelatnosti ne postoje nikakva parcijalna ili privremena rješenja.
Dakle, vama treba odgovarajući namjenski prostor jer i kada želimo napraviti neku izložbu, da nije kolegijalnih ili prijateljskih odnosa sa određenim muzejima ili kulturnim centrima koji nam daju prostor, mi ne bismo mogli da predstavimo ni dvadesetak panoa neke najobičnije izložbe. Još jedan primjer, zbog ograničenog i tijesnog prostora nismo u stanju ni da sređujemo građu na pravi način. Nemamo mogućnost da bez ikakvih problema razvrstavamo i pregledavamo građu. Sve ove poslove obavljamo parcijalno i sa izuzetnim teškoćama. Čovjek se godinama rezignira jer vidi da živi u društvu koje ne cijeni ni arhiv koji je, između ostalog, i institucija kulture.
RSE: Koliko Arhiv BiH broji građe?
Rodinis: Upravo radimo na reviziji našeg fonda. Obično govorimo o dužnim metrima, odnosno koliko imamo polica grade. Moja procjena je da je to danas oko 15 kilometara dužine dokumenata. Primili smo više od 900 raznih akvizicija u Arhiv - fondova, zbirki i periodike. Možemo govoriti o više od 600 arhivskih fondova i zbirki u nekih 15 kilometara dužine, što su, ipak, velike količine. S obzirom da je Arhiv profunkcionirao tek 1947. godine sretna je okolnost da smo uspjeli i to sačuvati jer imamo gradivo koje datira od vremena Austro-Ugarske monarhije do danas.
RSE: Pamtite li neku interesantu priču vezanu za Arhiv?
Rodinis: Uz razne dopise i izvještaje, nađe se mnogo zanimljivih stvari tipa priloženih fotografija priložene ili neobična pisma. Možda da ispričam nešto što, pretpostavljam, većina ne zna. Interesantno je to da se državni Arhiv nalazi u ovoj zgradi (zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Sarajevu) zato što su tu djelovale vrhovne institucije vlasti, i kada se austro-ugarska uprava susrela sa ogromnim količinama predmeta u zgradi pokrenula je inicijativu da osnuje Zemaljski arhiv 1909. godine. Mi smo se često susretali sa tumačenjima da nije Arhiv osnovan jer tom okupatorskom režimu nije odgovaralo da se razvija kultura u Bosni i Hercegovini, a ustvari, jedino je taj okupator - da bi uredio arhivsko pitanje - sam od sebe pokrenuo ideju da osnuje zemaljski arhiv.
RSE: Da li se u radu Arhiva i sada pridržavate smjernica postavljenih u vremenu austro-ugarske uprave u BiH?
Rodinis: Oni su imali jako dobar sistem kancelarijskog poslovanja i odlaganja predmeta. Iako se pisalo olovkom rađeno je toliko precizno da se mi danas najbolje snalazimo kad pretražujemo arhivske fondove iz tog perioda.
