Priredila Mirjana Rakela
U Simferopolu se i u zraku osjeća napetost, kao da se iščekuje neka predstava, poput one u kazalištu. Novinar Radio Slobodna Evropa Tom Balmforth je proveo nekoliko dana u glavnom gradu Krima i u njegovoj okolici.
Izvan vojne baze Perevalne na Krimu, 30 kilometara od Simferopola, stacionirano je nekoliko stotina ruskih vojnika. Imaju snažnu potporu.
Tamne krznene kape ukrajinskih vojnika provirivaju preko zida baze.
Perevalne je jedna od nekoliko strateških krimskih lokacija koje su ruske snage opkolile kako bi preuzele kontrolu nad crnomorskim polutokom.
Dvije strane su u nekoj vrsti pat pozicije. Gledaju se. Rusi traže da im Ukrajinci predaju oružje. Ukrajinci odbijaju.
Krhki mir mogao bi biti ugrožen jednim hicem.
Moskva pojačava broj snaga - ali su oni na Krimu bez ruskog vojnog znakovlja - nisu zapravo ruski vojnici. Ispred baze, deseci mještana mašu ruskim zastavama i ponavljaju: " Mi ne znamo tko su ti vojnici , ali dobrodošli su , oni su mirotvorci“.
Ruski vojnici se medjusobno šale. Maskirne uniforme, vojna oprema, oružje, a među njima ima i onih mršavijih, nižih, izgledaju poput regruta, koji bi mogli biti tek tinejdžeri.
Dvojica mladih ukrajinskih vojnika mašu pristalicama izvan baze. Dvojica Tatara i dvije Ukrajinke donose hranu i druge potrepštine u bazu. Poručuju im, ali ne glasom, već znakom "Vi ste heroji!", "Držite se - mi smo s vama!". Jedan proruski orijentiran građanin ih pokušava isprovocirati.
No, ukrajinski pukovnik odbija hranu i kaže da njegovi vojnici nisu gladni, ali ni demoralizirani. No, neosporno je da je situacija ozbiljna.
Pater Ivan Katkalo, svećenik mjesne crkve u neposrednoj blizini baze, kaže kako poznaje te vojnike.
"Oni će ostati do kraja", kaže on, "jer su položili zakletvu i nje će se držati."
Nazli je Tatarka. Došla je pred bazu podržati ukrajinske vojnike. Potvrđuje da tenzije rastu i sve više strahuje za svoju sigurnost.
"Bojim se izaći na ulicu s ukrajinskom zastavom, čak sam je sklonila sa prozora, jer plaši me što se može dogoditi", kaže ona.
Tatari: Neka odvedu svoje snage odavde
Khadija je Tatarka iz Simferopola. Bilo joj je samo četiri godine kada je stavljena na vlak i po naredbi Josefa Staljina deportirana sa Krima u Uzbekistan. Sada su joj 73 godine, vratila se natrag na Krim, ali još su joj svježa sjećanja na prijatelje i rodbinu koji su umrli od gladi tokom deportacije.
Ova zbivanja oživljavaju ružna sjećanja. a ruskim snagama razmještenim na Krimu koji je "de facto" pod kontrolom Moskve, krimski Tatari - od kojih su mnogi podržali proevropske prosvjede u Kijevu – strahuju da bi lako mogli završiti usred sukoba.
Glas Khadije drhti, počinje plakati:
"Neka bude mir između Ukrajine i Rusije - i između nas. Neka odvedu svoje snage odavde. Naoružani su. Protiv koga su oni? Da li to protiv mene? Ja nemam oružje."
Khadija je bila jedna od oko 300 žena, većinom Tatarki, koje su se okupile 3. marta na antiratnim demonstracijama u predgrađu Simferopola. Nekoliko Ukrajinki i Ruskinja je bilo s njima. Uz autocestu prema Jalti držale su se za ruke govoreći: "Majke za mir" i " Tatari,Ukrajinci i Rusi su braća . Ne želimo rat"!
Malo je krimskih Tatara koji su podržavali predsjednika Viktora Janukoviča i velika većina je bila uz EuroMaidan prosvjede koji su ga svrgnuli. Khadija strahuje da će jedna vrsta sigurnosti koju su uživali na Krimu posljednjih godina nestati, sada, kada je polutok pod ruskom kontrolom.
Deseci tisuća Tatara vratili su se na Krim nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Pjevačica iz Kijeva : Nisam mislila da će biti ovako
Na ulici Puškin, u središtu Simferopola, strka. U blizinini je zgrada regionalnog parlamenta, gdje su proteklih tjedan dana demonstrirali proruski orijentirani građani.
Oksana Marinovič, srednjovječna Ukrajinka iz Kijeva, stoji mirno dok desetak demonstranata uzvikuju "provokator" i unose joj se u lice.
Marinovič je stigla u Simferopol kako bi pjevala.
"Nisam mislila da će to biti ovako", kaže. "Namjerno sam izabrala pjesme koje nisu političke."
Kao gorljiva pristalica Maidana, nadala se da bi pjesmom mogla naći put prema ublažavanju napetosti. No, to se nije dogodilo.
Krupni brkati čovjek joj psuje, agresivno viče na nju. Ona i dalje stoji na istom mjestu.
" Zašto me tako glupo gledaš? Kakve su to pjesme koje pjevaš? Zašto stojiš ovdje? Jesi li luda?"
Jedna žena joj je bacila nekoliko novčića pred noge i rekla da ode na željezničku stanicu i vrati se kući. Drugi su uzvikivali " fašisti ! " i "Slava Berkutu! "
Vidjevši da je grupa sve agresivnija, par muškaraca ju je pokušalo zaštiti. Nekoliko drugih promatrača je bilo zgranuto.
"Kakvo nasilje! To je strašno ", promrmljala je jedna starija Ruskinja.
Grupa se onda počela osipati. Oksana je izvela pjesmu – što je nakratko smirilo strasti, ali su onda opet počele rasti. Na kraju, pjevačica je morala otići.
Leonid, etnički Rus, umirovljenik u srednjim 60-im, smije se i kaže: "Kijev je poslao ženu, provokatoricu."
Ne slaže se sa stavom pjevačice i podržava ruske akcije. On kaže da se "sve ovo događa zbog jezika ", pozivajući se na odluku ukrajinskog parlamenta kojom je ukinut zakon koji je davao status službenog jezika manjinama u regijama.
Taj potez iznervirao je rusko stanovništvo, i odluka je opozvana. No, šteta je već učinjena .
Ulični prodavač: skoro ćemo vas plaćati u rubljama
U Simferopolu, na ulici, prodavač. On je stanovnik Krima, etnički Rus, ali se smatra lojalnim građaninom Ukrajine.
On kaže da je bio zaprepašten kada mu je jedan proruski demonstrant došao do štanda i ljutito ga upitao:
" Zašto nemaš rusku zastavu na štandu?"
" Što, zar moram?", odgovorio sam mu.
Kupac plaća u ukrajinskom hrivnama i dodaje: " Uskoro ćemo plaćati u rubljama“.
U Simferopolu se i u zraku osjeća napetost, kao da se iščekuje neka predstava, poput one u kazalištu. Novinar Radio Slobodna Evropa Tom Balmforth je proveo nekoliko dana u glavnom gradu Krima i u njegovoj okolici.
Izvan vojne baze Perevalne na Krimu, 30 kilometara od Simferopola, stacionirano je nekoliko stotina ruskih vojnika. Imaju snažnu potporu.
Tamne krznene kape ukrajinskih vojnika provirivaju preko zida baze.
Perevalne je jedna od nekoliko strateških krimskih lokacija koje su ruske snage opkolile kako bi preuzele kontrolu nad crnomorskim polutokom.
Dvije strane su u nekoj vrsti pat pozicije. Gledaju se. Rusi traže da im Ukrajinci predaju oružje. Ukrajinci odbijaju.
Krhki mir mogao bi biti ugrožen jednim hicem.
Moskva pojačava broj snaga - ali su oni na Krimu bez ruskog vojnog znakovlja - nisu zapravo ruski vojnici. Ispred baze, deseci mještana mašu ruskim zastavama i ponavljaju: " Mi ne znamo tko su ti vojnici , ali dobrodošli su , oni su mirotvorci“.
Ruski vojnici se medjusobno šale. Maskirne uniforme, vojna oprema, oružje, a među njima ima i onih mršavijih, nižih, izgledaju poput regruta, koji bi mogli biti tek tinejdžeri.
Dvojica mladih ukrajinskih vojnika mašu pristalicama izvan baze. Dvojica Tatara i dvije Ukrajinke donose hranu i druge potrepštine u bazu. Poručuju im, ali ne glasom, već znakom "Vi ste heroji!", "Držite se - mi smo s vama!". Jedan proruski orijentiran građanin ih pokušava isprovocirati.
No, ukrajinski pukovnik odbija hranu i kaže da njegovi vojnici nisu gladni, ali ni demoralizirani. No, neosporno je da je situacija ozbiljna.
Pater Ivan Katkalo, svećenik mjesne crkve u neposrednoj blizini baze, kaže kako poznaje te vojnike.
"Oni će ostati do kraja", kaže on, "jer su položili zakletvu i nje će se držati."
Nazli je Tatarka. Došla je pred bazu podržati ukrajinske vojnike. Potvrđuje da tenzije rastu i sve više strahuje za svoju sigurnost.
"Bojim se izaći na ulicu s ukrajinskom zastavom, čak sam je sklonila sa prozora, jer plaši me što se može dogoditi", kaže ona.
Tatari: Neka odvedu svoje snage odavde
Khadija je Tatarka iz Simferopola. Bilo joj je samo četiri godine kada je stavljena na vlak i po naredbi Josefa Staljina deportirana sa Krima u Uzbekistan. Sada su joj 73 godine, vratila se natrag na Krim, ali još su joj svježa sjećanja na prijatelje i rodbinu koji su umrli od gladi tokom deportacije.
Ova zbivanja oživljavaju ružna sjećanja. a ruskim snagama razmještenim na Krimu koji je "de facto" pod kontrolom Moskve, krimski Tatari - od kojih su mnogi podržali proevropske prosvjede u Kijevu – strahuju da bi lako mogli završiti usred sukoba.
Glas Khadije drhti, počinje plakati:
"Neka bude mir između Ukrajine i Rusije - i između nas. Neka odvedu svoje snage odavde. Naoružani su. Protiv koga su oni? Da li to protiv mene? Ja nemam oružje."
Khadija je bila jedna od oko 300 žena, većinom Tatarki, koje su se okupile 3. marta na antiratnim demonstracijama u predgrađu Simferopola. Nekoliko Ukrajinki i Ruskinja je bilo s njima. Uz autocestu prema Jalti držale su se za ruke govoreći: "Majke za mir" i " Tatari,Ukrajinci i Rusi su braća . Ne želimo rat"!
Malo je krimskih Tatara koji su podržavali predsjednika Viktora Janukoviča i velika većina je bila uz EuroMaidan prosvjede koji su ga svrgnuli. Khadija strahuje da će jedna vrsta sigurnosti koju su uživali na Krimu posljednjih godina nestati, sada, kada je polutok pod ruskom kontrolom.
Deseci tisuća Tatara vratili su se na Krim nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Pjevačica iz Kijeva : Nisam mislila da će biti ovako
Na ulici Puškin, u središtu Simferopola, strka. U blizinini je zgrada regionalnog parlamenta, gdje su proteklih tjedan dana demonstrirali proruski orijentirani građani.
Oksana Marinovič, srednjovječna Ukrajinka iz Kijeva, stoji mirno dok desetak demonstranata uzvikuju "provokator" i unose joj se u lice.
Marinovič je stigla u Simferopol kako bi pjevala.
"Nisam mislila da će to biti ovako", kaže. "Namjerno sam izabrala pjesme koje nisu političke."
Kao gorljiva pristalica Maidana, nadala se da bi pjesmom mogla naći put prema ublažavanju napetosti. No, to se nije dogodilo.
Krupni brkati čovjek joj psuje, agresivno viče na nju. Ona i dalje stoji na istom mjestu.
" Zašto me tako glupo gledaš? Kakve su to pjesme koje pjevaš? Zašto stojiš ovdje? Jesi li luda?"
Jedna žena joj je bacila nekoliko novčića pred noge i rekla da ode na željezničku stanicu i vrati se kući. Drugi su uzvikivali " fašisti ! " i "Slava Berkutu! "
Vidjevši da je grupa sve agresivnija, par muškaraca ju je pokušalo zaštiti. Nekoliko drugih promatrača je bilo zgranuto.
"Kakvo nasilje! To je strašno ", promrmljala je jedna starija Ruskinja.
Grupa se onda počela osipati. Oksana je izvela pjesmu – što je nakratko smirilo strasti, ali su onda opet počele rasti. Na kraju, pjevačica je morala otići.
Leonid, etnički Rus, umirovljenik u srednjim 60-im, smije se i kaže: "Kijev je poslao ženu, provokatoricu."
Ne slaže se sa stavom pjevačice i podržava ruske akcije. On kaže da se "sve ovo događa zbog jezika ", pozivajući se na odluku ukrajinskog parlamenta kojom je ukinut zakon koji je davao status službenog jezika manjinama u regijama.
Taj potez iznervirao je rusko stanovništvo, i odluka je opozvana. No, šteta je već učinjena .
Ulični prodavač: skoro ćemo vas plaćati u rubljama
U Simferopolu, na ulici, prodavač. On je stanovnik Krima, etnički Rus, ali se smatra lojalnim građaninom Ukrajine.
On kaže da je bio zaprepašten kada mu je jedan proruski demonstrant došao do štanda i ljutito ga upitao:
" Zašto nemaš rusku zastavu na štandu?"
" Što, zar moram?", odgovorio sam mu.
Kupac plaća u ukrajinskom hrivnama i dodaje: " Uskoro ćemo plaćati u rubljama“.
