Kada je nedavno u Beogradu, u organizaciji Ministarstva odbrane Srbije, promovirana knjiga "Tuzlanska kapija – režirana tragedija" Ilije Brankovića, dio javnosti u zemljama regije bio je šokiran nivoom negiranja zločina u kojem je 71 mlada osoba izgubila život, a 200 ranjeno, od granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske.
Analitičari kažu kako je to samo dio višegodišnje kampanje sistemskog negiranja zločina, poricanja činjenica i glorifikacije zločinaca, koju provode političke elite u zemljama regiona.
Novinar i pisac iz Beograda, Tomislav Marković ističe da je u Srbiji tako glavni narativ da Srbija nije učestvovala u ratovima devedesetih, odnosno to je osnovni stav zvanične Srbije.
"Pošto se stav zvanične Srbije, kako političke, tako intelektualne ili medijske, prema ratu uglavnom sastoji od poricanja, negiranja, ruganja žrtvama", govori Marković za Radio Slobodna Evropa.
Ruganje žrtvama
Tako navodi da se osuđeni ratni zločinci pojavljuju u emisijama na TV stanicama sa nacionalnom frekvencijom, poput lidera radikala Vojislava Šešelja, a u takvim prilikama se i ruga žrtvama Srebrenice. Marković primjećuje kako se istovremeno tvrdi da Srbija nije učestvovala u ratovima i da je Slobodan Milošević samo branio Srbe u regionu ili da je htio sačuvati Jugoslaviju.
"Ispada da je Srbija i učestvovala i nije učestvovala i nikako da se utvrdi šta se, zapravo, tu desilo. Pritom, to je sve već utvrđeno. Sve te činjenice su utvrđene na raznim suđenjima, samo što, recimo, srpska javnost i kada neko biva osuđen za ratne zločine, u medijima ne može da pročita zašto je zapravo osuđen, koji su to konkretno zločini, šta se tu dešavalo, šta se radilo", naglasio je Marković.
To nije uopće slučajno, jer je, kaže publicista iz Sarajeva Esad Bajtal, zaborav na kojem intenzivno rade političke elite "projektovana priča", i već dvadeset pet godina se uporno istrajava na tom zaboravu.
"Zato što smo mi društva 'ispala' iz ideologije. Kad društvo ispadne iz ideologije, onda se u tom društvu ne vode više ni ideološke ni idejne borbe. Vode se neke druge, vode se interesne borbe. A interesne borbe podrazumijevaju postojanje interesnih grupa, koje se međusobno tuku pod plaštom politike. Dakle, interesne krimi-etno grupe, koje se javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije, vode projekat tog zaborava. Tako da imamo grobnice, imamo žrtve, imamo kosti, imamo ojađene familije, imamo sve, samo krivaca nemamo", izjavio je Bajtal za RSE.
Njemački primjer
Dvadeset i devetog novembra navršavaju se dvije godine otkako je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) donio konačnu presudu u predmetu Prlić i drugi, odnosno u predmetu protiv šesterice političkih i vojnih lidera tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosna, kojom su oni osuđeni na višedecenijske kazne zatvora počinjene tokom 1993. i 1994. godine u Hercegovini i Srednjoj Bosni u okviru udruženog zločinačkog poduhvata.
Uprkos tome, prije nekoliko dana niz nevladinih organizacija sa hrvatskim predznakom u Mostaru je obilježilo 18. novembar 1991, godišnjicu osnivanja bivše, takozvane hrvatske republike u BiH "Herceg-Bosne". To je još jednom skrenulo pažnju na različit pristup presudama Haškog tribunala.
Profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, fra Ivan Šarčević, ističe kako je odnos prema Haškim presudama onakav kako kome odgovara.
"Ne prihvaćamo one presude koje nam odgovaraju, a prihvaćamo kolektivno one koje nam odgovaraju", rekao je prof. Šarčević u izjavi za Radio Slobodna Evropa.
On ističe da je Haški sud u svakom slučaju dokumentirao, pogotovo individualnu krivicu, ali i neke druge odgovornosti, kao što su političke, moralne, pa i one metafizičke.
"Dakle, sjećanje je važno, važno je prepričavanje, slušanje žrtava, nemonopolizirati vlastitu žrtvu, ali isto tako biti u stanju priznati zlo koje je učinjeno, ako ga sami nismo učinili, koje su učinili, režim ili institucije, u naše ime. Nama nedostaje unutar kulture sjećanja da doista se uživimo u patnju drugoga, pa sve ići dotle, ono što su Nijemci napravili, da podignemo spomenike, kako oni zovu Mahnmal – u prevodu opomenike, doslovno prevedeno za 'naše' zločine koje smo učinili, jer mi nemamo spomenika žrtvama, koje su učinili ili mi ili netko u naše ime", navodi Šarčević.
Zločinci po glavnim odborima stranaka
Međutim, ne samo da se ne želi suočiti sa ratnim zločinima i sa sopstvenom odgovornošću za ono što je počinjeno, nego se pojavljuje jedan novi nivo poricanja i relativizacije zločina, koji je otišao korak dalje posljednjih godina, a to je slavljenje zločina, smatraju učesnici skupa u Mostaru, na kojem se govorilo o pitanju kulture sjećanja u zemljama regiona.
"Kod nas su ratni zločinci, recimo, po glavnim odborima stranaka. Nikola Šainović kad se vratio iz zatvora, on je odmah primljen u Glavni odbor SPS-a. Veselin Šljivančanin se pojavljuje stalno na nekim tribinama i skupovima Srpske napredne stranke. Državni vrh dočekuje zločince kada se vrate. Onda Ministarstvo odbrane ima čitavu ediciju u okviru Media centra 'Odbrana', u kojoj objavljuje memoare i ratne priče ratnih zločinaca, kao što su Vladimir Lazarević ili Nebojša Pavković... Onda objavljuju se knjige u kojima se negira Tuzlanska kapija. Država je uložila silne pare, recimo, kako bi se dokazalo da Novak Đukić nije kriv, iako je osuđen i on je ratni zločinac u bekstvu, on bi trebalo da se prijavi i služi svoju kaznu. Ako nešto ima da dokazuje, zašto to nije dokazivao na sudu?", pita se Tomislav Marković.
On dodaje da, ipak, u Srbiji postoji "normalan i ljudski" odnos prema žrtvama i ratovima, ali je prisutan u manjem dijelu javnosti, kod raznih nevladinih organizacija, kao što su Žene u crnom, Fond za humanitarno pravo, a postoje i novinari i intelektualci koji pišu o tome.
"Ali to ima jako malu medijsku prisutnost i to je sve vreme gurano pod tepih", ističe Marković.
Odgovornost civilnog društva
Sarajevski reditelj Dino Mustafić ističe kako jeste sistemska intencija vladajućih oligarhija na cijelom prostoru Balkana da se sprovede jedan opći trend historijskog revizionizma, relativizacije činjenica, koje itekako "udaraju" u osnovnu političku ideologiju onih koji su na vlasti, jer su mnogi od njih bili protagonisti devedesetih, a ako nisu, oni nasljeđuju taj 'duh' nasilja, podjela, etničke mržnje i distance.
"I u tom smislu je kultura sjećanja marginalizirana. Ona se pojavljuje na rubovima pojedinih socijalnih lanaca, tako možemo reći i u umjetničkom smislu, zato što ju je jako teško uvesti u onaj, da kažem, politički i kulturni 'main stream'", tvrdi Mustafić.
On smatra da je na umjetnicima, akademskoj zajednici i civilnom društvu velika odgovornost da pokušaju neprekidnim upozoravanjem, iznošenjem vrlo jasnih argumenata, odgovornim jezikom u javnosti, doprinijeti jednom novom, alternativnom putu, a to je da umjesto kulture poricanja i laži dođemo u onu situaciju pomirenja, to jeste približavanja stavova, na konsenzusu koji će uvažavati perspektivu svih, ali koji će se odnositi civilizirano prema onom narativu koji je utvrđen sudskim, pravosnažnim činjenicama.
Ostavština novim generacijama
Amer Bahtijar iz Centra za kritičko mišljenje navodi kako se ne smije na bilo koji način ovakvo stanje ostaviti generacijama koje dolaze. "Imali smo nezavršeni rat 1945., nažalost, pa nam se (novi) dogodio. Mi ovaj rat moramo završiti, a ne trebamo ga završavati na bojnim poljima, nego ga trebamo završiti u salama, kroz razgovor", izjavio je Bahtijar za RSE.
"Ukoliko se ne dogovorimo da su nam argumenti sudske presude, ne možemo dalje. Ukoliko budemo negirali presude, ukoliko budemo nalazili opravdanje, uslovno rečeno, za naše zločince, ne možemo dalje, bit ćemo na istom mjestu", naglasio je Bahtijar.
Prema njegovim riječima, zemlje regije su još uvijek daleko od uspostavljanja principa tih razgovora u smislu pomirenja. Slaže se da se objektivno ne može govoriti o bilo kakvoj stabilizaciji, političkoj ili ekonomskoj u zemljama regije, dok se ne riješe ova pitanja.
Facebook Forum