Završen je 26. po redu brčanski festival pozorišta ili kazališta na kome je odigrano osam velikih predstava i održano bezbroj veoma sadržajnih pratećih manifestacija.
O festivalu, koji je prije nekih sedam-osam godina, a pri nastojanju da se njegova prijeratna tradicija obnovi, bio bezočno osporavan, razgovaramo sa Srđanom Vukadinovićem, selektorom i umjetničkim direktorom.
Vukadinović: To jeste festival festivala jer smo na njemu imali predstave koje su bile značajne i koje su dostigle značajna postignuća na nekim regionalnim festivalima. Tako smo imali pobjednika Sterijinog pozorja, koji je do skora bio jedan od najprestižnijih festivala tog oblika pozorišnog stvaralaštva. Imali smo pobjednika Marulovih dana i još nekoliko predstava koje su postigle značajne rezultate. Ako imamo dvije predstave, koje su pobjednici sa dva najprestižnija festivala u Hrvatskoj i u Srbiji, i ako smo sve te i slične predstave uspjeli da okupimo na jednom mjestu, onda je sigurno ovaj festival središnji festival južnoslovenskog prostora kada je u pitanju domaći tekst, domaća drama i domaće pozorište.
Vukadinović: Ove godine je bilo osam predstava, a to je i koncept festivala - da bude osam predstava, od kojih su pet iz Bosne i Hercegovine i tri iz regiona. Regionom mislim na područja koja govore južnoslovenskim jezikom ili jednim od južnoslovenskih jezika u socijalno lingvističkom smislu, a najbitnije je da se svi razumijemo.
Iz Bosne i Hercegovine smo imali predstave Kamernog teatra, sarajevskog Narodnog pozorišta, zatim teatra SARTR iz Sarajeva, banjalučkog Narodnog pozorišta i zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta.
Kada je u pitanju region, tu dolazi po jedna predstava iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Ukoliko selektor smatra da iz nekog od tih područja nema predstave koja može da odgovori kvalitativnim zahtjevima festivala, onda može da pozove po dvije predstave iz jednog teatarskog i društvenog ambijenta. Tako su ove godine bile dvije predstave iz Srbije, jedna iz novosadskog Srpskog narodnog pozorišta i najnoviji tekst Dušana Kovačevića u produkciji beogradskog Zvezdara teatra.
Vukadinović: Imamo tu jedan teatarski segment. O dramskom pisanju se i prije ovih društvenih kriznih, recesionih i drugih momenata govorilo da je u jednoj velikoj krizi. O krizi domaćeg teksta i domaćeg pisca se već unazad desetak godina govori kao o jednom od gorućih problema u pozorištu.
Ako je to tako, a mi sada živimo neko vrijeme krize i recesije u društvu, politici i ekonomiji, a imamo i jedan takav segment o kojem se već dugo priča, onda je zanimljivo bilo pogledati o čemu to pišu dramski pisci i da li je njihov status u ovim uslovima recesije, u smislu kvaliteta pisanja, bolji ili gori. Nismo imali ni više ni manje prijavljenih tekstova za festival nego u ranijem periodu, a tema su bile vezane za krizne momente. Tako su bili i podijeljeni. Imali smo predstava koje su govorile o uzrocima krize, o posljedicama krize, o tome kao se kriza može prevazići, što izgleda da pozorište može da uradi.
Nemojmo da imamo iluziju da pozorište može da bude društveni fenomen koji može da razriješi neke društvene probleme, ali može da ukaže na njih, možda mnogo otvorenije nego što to mogu neke druge djelatnosti, koje bi po prirodi stvari trebale da rješavaju određene društvene nedaće u kojima se nalazi stanovništvo gotovo svih područja južnoslovenskog regiona.
Vukadinović: Sa time smo i počeli festival. Ukazali smo da u vremenu krize i recesije najviše strada kultura, po svoj prilici pozorište, i da se to sada najrigoroznije odražava na tri mostarka teatra, kojima ne prijeti baš zatvaranje jer teatar je jedan žilavi organizam koji će uspjeti da pronađe mehanizme da se odupre nastojanjima političkih elita da onemoguće ili otežaju njegov rad.
Srđan Vukadinović: Nemojmo da imamo iluziju da pozorište može da bude društveni fenomen koji može da razriješi neke društvene probleme, ali može da ukaže na njih, možda mnogo otvorenije nego što to mogu neke druge djelatnosti
Imamo primjer Mostara, gdje se političke elite ne mogu dogovoriti o mnogo čemu. Znamo da ne mogu izabrati gradonačelnika, a da ne govorim o ostalim stvarima. Izgleda da su u slučaju mostarskog pozorišta svi bili saglasni da mu treba otežati rad, a ne onemogućiti ga. Po svoj prilici su političke elite, koje djeluju u Mostaru i koje konstituišu i gradske i županijske vlasti u Mostaru i mostarskom području, uspjele oko toga da postignu jednu potpunu saglasnost.
To je sasvim razumnjivo, ako se ima u vidu da pozorište nije monolit, nego jedna različitost i to spektar različitih različitosti. Ako neke političke elite žele da grade društvo političkih, nacionalnih, društvenih i drugih monolita, a ne različitosti, onda je pozorište to što im smeta. Ne treba zaboraviti da su upravo u mostarskim teatrima, mladi ljudi koji su formirali neke svoje svjetonazore, svojevremeno, pod istim krovom istih institucija, gledali i Krležu i Ćorovića i Šantića i Šekspira i Molerijea. Očito je to nešto što je protiv koncepta jednog monolita društva, a za jedan suživot i jedno bogatstvo različitosti, koje sigurno postoji u društvu i mostara i u hercegovačkom društvu u cjelini.
Vukadinović: Kada je u pitanju grad Brčko i Brčko distrikt, postoji jedno ogromno razumijevanje svih onih koji konstituišu vlast. Ne samo ove godine, nego i ranijih godina, kada su obnovljeni ovi susreti, da nije bilo te podrške koja postoji u rukovodstvu Vlade Brčko distrikta, sigurno da ovog festivala ne bi ni bilo.
Imali smo te predstave o kojima smo govorili i koje smo naveli iz čitavog regiona, ali ono što je bilo jako značajno je prateći program koji se odvijao svakog dana festivala. Ove godine uspjeli smo da predstavimo, da ponovo spojimo, neke veoma značajne ljude u pozorištu. Uspjeli smo da spojimo ono što je najznačajnije danas, kada je kvalitet u pitanju, živih stvaralaca na južnoslovenskom prostoru.
Ove godine u Brčkom je bio i Dušan Kovačević, koji je sigurno najveći živi dramski pisac na južnoslovenskom prostoru. Bili su i Georgij Pavo i Dejan Mijač, sigurno dva najveća živa reditelja na ovom prostoru. Bio je i Ive Brešan, Nedžad Ibrišimović, veliki pisaci koji pišu na hrvatskom i bosanskom jeziku. Tu su bili predstavnici dva najveća festivala u regionu - Sterijinog pozorja, koji djeluje 55 godina, i internacionalnog festivala MESS, koji djeluje 50 godina. I to je sigurno jedan značajan napredak i iskorak ovog festivala u kreiranju svojih programa.
Nadam se da ćemo i narednih godina uspjeti, možda ne na ovom nivou. Ova imena koja sam spomenuo, koja su aktuelna, koja još uvijek stvaraju i rade, i u teatarskom i u društvenom ambijentu, su nešto što je najznačajnije kada je pozorište i pozorišno stvaralaštvo u pitanju. I to je jedan od prepoznatljivih segmenta ovog festivala.
Kao treći segment je pojavljivanje publikacija knjiga za svakog od ovih stvaralaca, tako da smo imali publikacije koje su se ticale inscenacije djela Dušana Kovačevića na bosansko-hercegovačkim scenama, inscenacije djela Ive Brešana i svih ovih autora. Prvih dana festivala otvorena je pozorišno dokumentarna izložba o Branislavu Nušiću na bosansko-hercegovačkim festivalima, budući da je ove godine 145 godina Nušića.
Vukadinović: Samo ću ponoviti riječi najvećeg živog dramskog pisca danas, Dušana Kovačevića, koji je rekao: „Brčanski festival je danas Sterijino pozorje iz njegovih najboljih dana“. Dobro znamo šta je bilo Sterijino pozorje sedamdesetih i osamdesetih godina. Bila je to posebna svetkovina, za koju su se teatri posebno pripremali. Mnogi teatri godinama nisu mogli ući u zvaničnu konkurenciju Sterijinog pozorja.
Sada možemo slobodno da kažemo da su susreti pozorišta u Brčkom najznačajniji regionalni festival domaćeg pisca i domaće drame, južnoslovenskog pisca i južnoslovenske drame.
Protivnici festivala su uvijek bili i vjerovatno će uvijek biti oni ljudi koji žele da politiziraju stvar i kojima je pozorište u drugom planu, a politizacija u prvom. Toga je i ranije bilo. Zapravo postoje još neke grupice koje imaju tu namjeru, ali sigurno da poslije ovogodišnje selekcije i ovogodišnjih susreta više ne postoji ta mogućnost da se čak ni u najmanjoj mjeri minimiziraju ovi susreti. Ako se nekada bude odstupilo od ove koncepcije, onda će to biti moguće reći. Brčanski festival je prvenstveno pozorišni festival, a sve drugo je u drugom planu.
O festivalu, koji je prije nekih sedam-osam godina, a pri nastojanju da se njegova prijeratna tradicija obnovi, bio bezočno osporavan, razgovaramo sa Srđanom Vukadinovićem, selektorom i umjetničkim direktorom.
RSE: Na jednoj od najavnih press konferencija, ovo što se dešavalo u Brčkom, kvalifikovao si kao festival festivala. Selektor i umjetnički direktor mora imati debele argumente da ga se ne uzima pretenciozno.
Vukadinović: To jeste festival festivala jer smo na njemu imali predstave koje su bile značajne i koje su dostigle značajna postignuća na nekim regionalnim festivalima. Tako smo imali pobjednika Sterijinog pozorja, koji je do skora bio jedan od najprestižnijih festivala tog oblika pozorišnog stvaralaštva. Imali smo pobjednika Marulovih dana i još nekoliko predstava koje su postigle značajne rezultate. Ako imamo dvije predstave, koje su pobjednici sa dva najprestižnija festivala u Hrvatskoj i u Srbiji, i ako smo sve te i slične predstave uspjeli da okupimo na jednom mjestu, onda je sigurno ovaj festival središnji festival južnoslovenskog prostora kada je u pitanju domaći tekst, domaća drama i domaće pozorište.
RSE: Šta je to brčanska publika, ali i brojni gosti, mogla vidjeti - koje predstave ste im predstavili?
Vukadinović: Ove godine je bilo osam predstava, a to je i koncept festivala - da bude osam predstava, od kojih su pet iz Bosne i Hercegovine i tri iz regiona. Regionom mislim na područja koja govore južnoslovenskim jezikom ili jednim od južnoslovenskih jezika u socijalno lingvističkom smislu, a najbitnije je da se svi razumijemo.
Iz BiH smo imali predstave Kamernog teatra, sarajevskog Narodnog pozorišta, zatim teatra SARTR iz Sarajeva, banjalučkog Narodnog pozorišta i zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta. Kada je u pitanju region, tu dolazi po jedna predstava iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore.
Iz Bosne i Hercegovine smo imali predstave Kamernog teatra, sarajevskog Narodnog pozorišta, zatim teatra SARTR iz Sarajeva, banjalučkog Narodnog pozorišta i zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta.
Kada je u pitanju region, tu dolazi po jedna predstava iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Ukoliko selektor smatra da iz nekog od tih područja nema predstave koja može da odgovori kvalitativnim zahtjevima festivala, onda može da pozove po dvije predstave iz jednog teatarskog i društvenog ambijenta. Tako su ove godine bile dvije predstave iz Srbije, jedna iz novosadskog Srpskog narodnog pozorišta i najnoviji tekst Dušana Kovačevića u produkciji beogradskog Zvezdara teatra.
Festival južnoslovenskog pisca i južnoslovenske drame
RSE: Moto ovog festivala je - Savremeni dramski pisac u vremenu krize - sasvim u skladu sa vremenom.
Vukadinović: Imamo tu jedan teatarski segment. O dramskom pisanju se i prije ovih društvenih kriznih, recesionih i drugih momenata govorilo da je u jednoj velikoj krizi. O krizi domaćeg teksta i domaćeg pisca se već unazad desetak godina govori kao o jednom od gorućih problema u pozorištu.
Ako je to tako, a mi sada živimo neko vrijeme krize i recesije u društvu, politici i ekonomiji, a imamo i jedan takav segment o kojem se već dugo priča, onda je zanimljivo bilo pogledati o čemu to pišu dramski pisci i da li je njihov status u ovim uslovima recesije, u smislu kvaliteta pisanja, bolji ili gori. Nismo imali ni više ni manje prijavljenih tekstova za festival nego u ranijem periodu, a tema su bile vezane za krizne momente. Tako su bili i podijeljeni. Imali smo predstava koje su govorile o uzrocima krize, o posljedicama krize, o tome kao se kriza može prevazići, što izgleda da pozorište može da uradi.
Nemojmo da imamo iluziju da pozorište može da bude društveni fenomen koji može da razriješi neke društvene probleme, ali može da ukaže na njih, možda mnogo otvorenije nego što to mogu neke druge djelatnosti, koje bi po prirodi stvari trebale da rješavaju određene društvene nedaće u kojima se nalazi stanovništvo gotovo svih područja južnoslovenskog regiona.
RSE: Govorimo o piscu, ali možemo sa mnogo više argumenta govoriti i o poziciji glumca i teatra uopšte u vremenu krize. Imali ste zorni primjer - mostarsku teatarsku zajednicu.
Vukadinović: Sa time smo i počeli festival. Ukazali smo da u vremenu krize i recesije najviše strada kultura, po svoj prilici pozorište, i da se to sada najrigoroznije odražava na tri mostarka teatra, kojima ne prijeti baš zatvaranje jer teatar je jedan žilavi organizam koji će uspjeti da pronađe mehanizme da se odupre nastojanjima političkih elita da onemoguće ili otežaju njegov rad.
Imamo primjer Mostara, gdje se političke elite ne mogu dogovoriti o mnogo čemu. Znamo da ne mogu izabrati gradonačelnika, a da ne govorim o ostalim stvarima. Izgleda da su u slučaju mostarskog pozorišta svi bili saglasni da mu treba otežati rad, a ne onemogućiti ga. Po svoj prilici su političke elite, koje djeluju u Mostaru i koje konstituišu i gradske i županijske vlasti u Mostaru i mostarskom području, uspjele oko toga da postignu jednu potpunu saglasnost.
To je sasvim razumnjivo, ako se ima u vidu da pozorište nije monolit, nego jedna različitost i to spektar različitih različitosti. Ako neke političke elite žele da grade društvo političkih, nacionalnih, društvenih i drugih monolita, a ne različitosti, onda je pozorište to što im smeta. Ne treba zaboraviti da su upravo u mostarskim teatrima, mladi ljudi koji su formirali neke svoje svjetonazore, svojevremeno, pod istim krovom istih institucija, gledali i Krležu i Ćorovića i Šantića i Šekspira i Molerijea. Očito je to nešto što je protiv koncepta jednog monolita društva, a za jedan suživot i jedno bogatstvo različitosti, koje sigurno postoji u društvu i mostara i u hercegovačkom društvu u cjelini.
RSE: Kako ste vi u ovim uslovima ipak omogućili sredstva da dovedete sve ove ansamble? Valja ugostiti i velike ansamble, prihvatiti glomazne scenografije, kostime, tehnička pomagala.
Vukadinović: Kada je u pitanju grad Brčko i Brčko distrikt, postoji jedno ogromno razumijevanje svih onih koji konstituišu vlast. Ne samo ove godine, nego i ranijih godina, kada su obnovljeni ovi susreti, da nije bilo te podrške koja postoji u rukovodstvu Vlade Brčko distrikta, sigurno da ovog festivala ne bi ni bilo.
Ove godine u Brčkom je bio i Dušan Kovačević, koji je sigurno najveći živi dramski pisac na južnoslovenskom prostoru. Bili su i Georgij Pavo i Dejan Mijač, sigurno dva najveća živa reditelja na ovom prostoru. Bio je i Ive Brešan, Nedžad Ibrišimović, veliki pisaci koji pišu na hrvatskom i bosanskom jeziku. Tu su bili predstavnici dva najveća festivala u regionu - Sterijinog pozorja, koji djeluje 55 godina, i internacionalnog festivala MESS, koji djeluje 50 godina. I to je sigurno jedan značajan napredak i iskorak ovog festivala u kreiranju svojih programa.
Nadam se da ćemo i narednih godina uspjeti, možda ne na ovom nivou. Ova imena koja sam spomenuo, koja su aktuelna, koja još uvijek stvaraju i rade, i u teatarskom i u društvenom ambijentu, su nešto što je najznačajnije kada je pozorište i pozorišno stvaralaštvo u pitanju. I to je jedan od prepoznatljivih segmenta ovog festivala.
Kao treći segment je pojavljivanje publikacija knjiga za svakog od ovih stvaralaca, tako da smo imali publikacije koje su se ticale inscenacije djela Dušana Kovačevića na bosansko-hercegovačkim scenama, inscenacije djela Ive Brešana i svih ovih autora. Prvih dana festivala otvorena je pozorišno dokumentarna izložba o Branislavu Nušiću na bosansko-hercegovačkim festivalima, budući da je ove godine 145 godina Nušića.
RSE: Kada je festival obnovljen, prije sedam-osam godina, dosta ljudi, posebno iz pozorišnih krugova, vikalo je - Šta će nam Brčko, i ovako imamo festivala preko glave. Sada je Brčko pokazalo šta će nam festival festivala.
Vukadinović: Samo ću ponoviti riječi najvećeg živog dramskog pisca danas, Dušana Kovačevića, koji je rekao: „Brčanski festival je danas Sterijino pozorje iz njegovih najboljih dana“. Dobro znamo šta je bilo Sterijino pozorje sedamdesetih i osamdesetih godina. Bila je to posebna svetkovina, za koju su se teatri posebno pripremali. Mnogi teatri godinama nisu mogli ući u zvaničnu konkurenciju Sterijinog pozorja.
Sada možemo slobodno da kažemo da su susreti pozorišta u Brčkom najznačajniji regionalni festival domaćeg pisca i domaće drame, južnoslovenskog pisca i južnoslovenske drame.
Protivnici festivala su uvijek bili i vjerovatno će uvijek biti oni ljudi koji žele da politiziraju stvar i kojima je pozorište u drugom planu, a politizacija u prvom. Toga je i ranije bilo. Zapravo postoje još neke grupice koje imaju tu namjeru, ali sigurno da poslije ovogodišnje selekcije i ovogodišnjih susreta više ne postoji ta mogućnost da se čak ni u najmanjoj mjeri minimiziraju ovi susreti. Ako se nekada bude odstupilo od ove koncepcije, onda će to biti moguće reći. Brčanski festival je prvenstveno pozorišni festival, a sve drugo je u drugom planu.
