U aprilu 2002., na prigodnoj svečanosti u Strasbourgu, Bosna i Hercegovina je postala punopravna članica Vijeća Evrope. Tadašnjem generalnom sekretaru Vijeća Evrope Walteru Schwimmeru uručena je Izjava Predsjedništva BiH o pristupanju, dok je Schwimmer izjavio kako očekuje da će prijem u ovu instituciju za BiH značiti napredak u evropskoj zajednici multikulturalnosti. Prijem u Vijeće Evrope Bosni i Hercegovini otvara vrata u druge evropske institucije - rečeno je tom prilikom u Strazburu.
Trinaest godina poslije, u maju 2015., Bosna i Hercegovina će preuzeti predsjedavanje Vijećem Evrope, dok je upravo ovih dana zabilježila tek korak naprijed u procesu integrisanja – otvoren je proces aktiviranja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Tog 25. aprila 2002., kada je Bosna i Hercegovina zvanično primljena u Vijeće Evrope, sjećaju se učesnici svečanosti u Strazburu. Među njima je bio i tadašnji član Predsjedništva Živko Radišić koji je u Strazburu rekao:
„Prijem Bosne i Hercegovine doživljavamo i kao priznanje sveukupnim naporima koje je Bosna i Hercegovina ostvarila u minulih šest-sedam godina, ali istovremeno doživljavamo i kao spremnost Evrope da još snažnije zakorači u Bosnu i Hercegovinu.“
Danas, za naš program, Živko Radišić kaže:
„Ja sam imao sreću da budem prisutan tom svečanom činu, i kompletno tadašnje Predsjedništvo BiH je bilo. To je bila vrlo značajna manifestacija podrške Bosni i Hercegovini, a s druge strane izraz spremnosti Bosne i Hercegovine da slijedi put civilizovane Evrope, tako da smo svi sa dužnom pažnjom i velikim očekivanjima dočekali i doživjeli taj trenutak. Prošlo je već dvanaest godina od toga, naravno, stekli smo i određena iskustva. Nažalost, nisu ona onakva kakva smo očekivali prije deset, dvanaest godina, ali ne ovisi sve ni o Evropi niti o nama. Ima tu mnogo drugih faktora koji utiču. U svakom slučaju, mislim da je i sa današnje vremenske i političke distance gledano, put Bosni i Hercegovini upravo put u Evropu i sa Evropom, jer mi smo uvijek bili dio civilizovanog svijeta. Nadam se da i ove unutrašnje teškoće, ekonomske, političke i druge naravi, neće spriječiti da se jednog dana svestranije priključimo Evropi. Vjerujem da će i sam čin predsjedavanja biti jedan od novih podsticaja za to.“
RSE: Da li zastupate stav da je za Bosnu i Hercegovinu i njen politički i ekonomski napredak jedino mjesto u Evropskoj uniji?
Radišić: Mimo svijeta ne možemo. Naravno, svako ima svoje uslove, svoje gledanje, ali u svakom slučaju, ja s optimizmom gledam na sve to. Predstoji nam značajna aktivnost, značajno prilagođavanje, određene pripreme, ali mislim da je Bosni i Hercegovini mjesto u evropskoj zajednici naroda i država.
U maju ove godine BiH preuzima predsjedavanje Vijećem Evrope, a zemlje članice imaju tu čast svakih 24 – 25 godina. Međutim, u bh javnosti se o tome malo zna. Bh. predsjedništvo je 2002. objavilo proglas o značaju prijema u Vijeće Evrope.
RSE: Gospodine Radišiću, da li je taj potez, proglas Predsjedništva, bilo nešto neobično?
Radišić: I danas bismo to isto učinili, bez obzira na sastav, jer nesporno je – ako slijedimo interese naroda, onda je razumljiv takav jedan apel, jedan proglas, jedno očekivanje koje je izraženo. Nažalost, mi često svojim unutrašnjim problemima, nesuglasicama, tendencioznim ili nekim drugim ponašanjima osporavamo ili sprječavamo ili usporavamo taj put, ali bez sumnje, to je nesporan interes svih građana, svih naroda, svih institucija u Bosni i Hercegovini, da zajedno s okruženjem, zajedno s Evropom tražimo neki boljitak u našoj budućnosti, pogotovo što smo preživjeli i doživjeli svega i svašta. Nismo se ni oporavili od određenih problema, sustižu drugi, ali hoću da vjerujem da zajedno s Evropom možemo lakše sve to podnijeti, prevazići. U tom smislu sigurno je da i predsjedavanje koje preuzimamo za par mjeseci može biti snažan podsticaj svemu tome. Naravno, ja hoću i kao građanin, ako imam pravo, da kažem da bi bilo dobro da svoje unutrašnje probleme, nesuglasice i sve ovo kroz šta prolazi Bosna i Hercegovina, ne prenosimo u praksu i ponašanje cijele Evrope.
RSE: Možete li podsjetiti na vrijeme kada ste bili član Predsjedništva BiH?
Radišić: Da. Ja sam počeo svoj mandat, to je bilo 1998.-2002. godine. Počeli smo u sastavu Izetbegović, Jelavić i ja, prve dvije godine, a onda su oni, sticajem okolnosti napustili te dužnosti, pa su tada izabrani Beriz Belkić i Jozo Križanović. Sa njima sam imao čast da radim dvije godine. Nažalost, Jozo je u međuvremenu umro, i žao mi je. Bilo je to predsjedništvo koje je, po mom mišljenju, s ove distance, pokazivalo dovoljno spremnosti i razuma da se ne opterećuje onim s čime se ne slažemo, već da radimo na onom s čime se slažemo, a na svu sreću, i tada i sada, mnogo je više onoga gdje se slažemo i što nas spaja od onoga što nas razdvaja. Ponavljam, nažalost, suviše smo opterećeni određenim političkim, uskim, stranačkim pa i ličnim interesima, a narod, bez obzira na naciju, na vjeru, na istoriju, na prošlost, trpi. Nažalost, trpi i ono što ne bi trebao.
RSE: Pretpostavljam, gospodine Radišiću, da pratite aktuelnu situaciju u Bosni i Hercegovini. Šta Vas najviše zabrinjava danas?
Radišić: Mi smo svjedoci brojnih problema. Naravno, ima objektivnih stvari koje ne ovise samo o nama. Mene najviše smeta ono što direktno ovisi o nama, a nemamo dovoljno volje, dovoljno sloge, dovoljno odlučnosti, dovoljno pameti da izađemo iz tog začaranog kruga. U svemu tome najviše, svakako, opterećuju sadašnje ekonomske i socijalne neprilike koje nas prate, pogotovo sa stanovišta zapošljavanja, sa stanovišta budućnosti i perspektive mladih generacija. Drugo, opterećuje me – to je relativna stvar ko sam ja i šta sam - ali kao građanin svakako teško doživljavam ovu neslogu, ovo nejedinstvo. Uz malo dobre volje svima može biti mnogo bolje nego što je sada. Nažalost, u sve se umiješala neka ekstremna politika, ekstremni nacionalizmi i neke druge pojave, koje opterećuju zdrav razum svih, a nije sporno da kao narodi, kao građani, kao ljudi, imamo mnogo više onoga što nas spaja od onoga što nas razdvaja.
RSE: Sve u svemu, malo je pozitivnih promjena u Bosni i Hercegovini.
Radišić: Nemamo nekog boljitka, nekog napretka, stalno se povređuju, ozljeđuju stare rane, ne izražava se spremnost da se zaista suočimo s onim što je aktuelno sada i što nas čeka sutra, pogotovo kad je riječ o novim generacijama koje pristižu. Suviše to jednostrano gledamo, iz nekog novog jednoumlja, koje nikome nikada nije dobro došlo niti će donijeti neku sreću.
