U regionu već postoje eksperimentalni programi, a kod nas – još se vrtimo tu negdje, oko definisanja preduslova. Zato razgovaramo sa Zdravkom Šavijom, rukovodiocem Tima za digitalizaciju u okviru sistema javnih emitera u BiH.
Šavija: BiH je, kao i u ostalim segmentima, uvijek u zaostatku u odnosu na okruženje. Neki početni koraci su napravljeni. Jest da to nije zadovoljavajuće i nije onim tempom koji bismo mi trebali da imamo, ali, bože moj, šta je – tu je. Krenuli smo s mrtve tačke.
RSE: Šta je učinjeno na legislativnom planu? Koliko toga još ima uraditi da probamo bar stići region?
Šavija: Savjet ministara je donio politiku sektora emitovanja u BiH po ugledu na politiku sektora telekomunikacija, kojom je tačno odredio ciljeve politike i šta sve treba uraditi u narednom periodu. Prioritetni ciljevi u politici koji su definisani mogu se svesti na sljedeće: to je slobodno ostvarivanje prava na obavljanje djelatnosti emitovanja, punu konkurenciju tehnoloških platformi i, ono što je najbitnije za nas, uvođenje digitalne terestrijalne televizije, kao i razvoj i zaštita javnih RTV servisa u BiH.
Šavija: Pa, mnoge zemlje u Evropi su u tranziciju od analogije ka digitali krenule još 1998. godine, kao Velika Britanija koja je počela '98. godine da emituje 30 TV kanala smještenih u šest paketa, zatim, poslije nje, Švedska '99. godine, pa Italija, Francuska i Španija. Pogledajte zemlje u okruženju Bosne i Hercegovine: Srbija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija su već daleko odmakle od nas i one su već u toj eksperimentalnoj fazi uvođenja digitalne televizije. Posmatrati to s nekih platformi ne možemo, pošto smo mi stvarno tek u nekim početnim koracima da bi stvorili bilo kakvu platformu.
RSE: Jesu li stvoreni neki standardi po kojima ćemo se morati ponašati ubuduće?
RSE: Evo nas i kod pitanja šta je zapravo digitalna TV, šta će ona značiti našem gledaocu kad bude imao taj signal?
RSE: Spominjali ste neke nove prostore koji se tu ukazuju. Ja to tumačim kao mnogo više frekvencija nego li ih sad imamo. Da li to na izvjestan način znači da će se moći zadovoljiti neki apetiti koji u ovoj trenutnoj raspodjeli frekvencija sada ne mogu biti zadovoljeni?
Šavija: Prelazak na digitalizaciju nije ničiji hir, već je obaveza države BiH. Tu je izvršena podjela frekvencija vezano za digitalno emitovanje. Kad gledamo BiH, ona je podijeljena u devet teritorija, devet oblasti. Svaka ta oblast dobila je jedan VHF i sedam UHF kanala. U svakoj toj oblasti, u osam ovih kanala koje imamo, moći ćemo da emitujemo od 60 do 80 TV programa. Znači, sad se stvorio prostor da više neće biti uskih grla u dodjeli frekvencija pošto nećemo imati ni mogućnost da emitujemo toliko televizijskih kanala.
RSE: U svakom slučaju zvuči kao jedna potpuno druga filozofija TV programa.
Šavija: Pa znate, oslobađa se strašno puno kanala. Jednim linkom iz Sarajeva moći ćemo s Trebevića izbaciti osam televizijskih programa. Jednim predajnikom da emitujemo osam programa. Neće više biti potrebe da pravimo osam stubova, osam predajnika, osam linkova, itd. S druge strane, država dobija slobodne frekvencije. Vi znate da su frekvencije državno dobro koje se daje na određeni vremenski period. Država može sada dalje da renta te frekvencije i da ostvaruje neku digitalnu dividendu.
Šavija: Država, politikom sektora emitovanja i potpisom ženevskih dokumenata, preuzela je na sebe obavezu da pomogne digitalno emitovanje. U svemu tome država mora stvoriti, pod brojem jedan, javnim RTV servisima finansijske i tehničke uslove za uvođenje digitalnih tehnologija i mora garantovati daljnji razvoj javnih RTV servisa kao esencijalnog faktora povezanosti demokratskog društva, čime se istovremeno omogućava univerzalni pristup svakom pojedincu programima javnih RTV servisa. Država će najvjerovatnije, a to je i definisano strategijom koja je usvojena na Savjetu ministara, pomoći stanovništvu BiH u nabavci set boksova da bi mogli u prelaznom periodu iskoristiti postojeće televizore i primati digitalni signal i emitovati na analognom televizoru.
RSE: Znamo da je kod nas uvijek rizično govoriti o rokovima. Šta mislite, kada bismo mogli početi sa eksperimentom i koliko bi on dugo kao eksperiment mogao trajati?
Šavija: Projekat je dostavljen, cijena projekta je orijentaciono oko osam miliona eura, treba da se realizuje u dvije godine, a ako bi Savjet ministara bio brz i ekspeditivan i odobrio to, mislim da bi mi mogli iduće godine najesen da imamo prenosnu mrežu i da krenemo onda postepeno sa projektom emitovanja, barem u tri centra, Sarajevo, Mostar, Banjaluka, pa da vidimo kako će se to pokazati i kako ide.
RSE: Znači, možemo reći da će uskoro biti bolje, a kad će, ne znamo, jer štošta se ne zna u ovoj zemlji, pa ni za ovo digitalno emitovanje još nemamo egzaktne odgovore.
RSE: Da li je BiH napravila bitne korake ka uvođenju digitalne TV ili se još uvijek sami sebi divimo kako smo uspjeli shvatiti da je to nešto što se mora, kad-tad?
Šavija: BiH je, kao i u ostalim segmentima, uvijek u zaostatku u odnosu na okruženje. Neki početni koraci su napravljeni. Jest da to nije zadovoljavajuće i nije onim tempom koji bismo mi trebali da imamo, ali, bože moj, šta je – tu je. Krenuli smo s mrtve tačke.
RSE: Šta je učinjeno na legislativnom planu? Koliko toga još ima uraditi da probamo bar stići region?
Prioritetni ciljevi u politici koji su definisani mogu se svesti na sljedeće: to je slobodno ostvarivanje prava na obavljanje djelatnosti emitovanja, punu konkurenciju tehnoloških platformi i, ono što je najbitnije za nas, uvođenje digitalne terestrijalne televizije, kao i razvoj i zaštita javnih RTV servisa u BiH.
RSE: Postoji velika razlika u poslu kad su u pitanju razvijene zemlje, dakle one koje se oslanjaju na različite platforme, od satelita, kablova, internetskih veza, i nas, koji se još uvijek veremo po krovovima i namještamo one naše antene.
Šavija: Pa, mnoge zemlje u Evropi su u tranziciju od analogije ka digitali krenule još 1998. godine, kao Velika Britanija koja je počela '98. godine da emituje 30 TV kanala smještenih u šest paketa, zatim, poslije nje, Švedska '99. godine, pa Italija, Francuska i Španija. Pogledajte zemlje u okruženju Bosne i Hercegovine: Srbija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija su već daleko odmakle od nas i one su već u toj eksperimentalnoj fazi uvođenja digitalne televizije. Posmatrati to s nekih platformi ne možemo, pošto smo mi stvarno tek u nekim početnim koracima da bi stvorili bilo kakvu platformu.
RSE: Jesu li stvoreni neki standardi po kojima ćemo se morati ponašati ubuduće?
Šavija: Samom politikom sektora emitovanja formiran je digitalni forum gdje je nosilac posla Regulatorna agencija za komunikacije BiH. Ja koristim ovu priliku da izrazim jedno veliko zadovoljstvo zbog napora koji su oni uložili i onog što su uradili i ostvarili donošenjem te strategije koju je usvojio Savjet ministara. Iz te strategije sad treba da se napravi akcioni plan prelaska s analogije na digitalu. Definisani su neki ciljevi da 2011. godine mi pređemo na digitalu. Ja mislim da mi to nećemo uspjeti. Fino je kad se napiše nešto, da je to puno optimizma itd., i dobro je to napisati ne bi li nas natjeralo da malo brže i odgovornije radimo, međutim, problem je kod nas što mi još nismo uradili ni prenosnu mrežu, a prenosna mreža je temelj da bismo uradili projekat za digitalno emitovanje i krenuli u digitalno emitovanje.
Šta donosi gledaocima, a šta javnim RTV servisima?
RSE: Evo nas i kod pitanja šta je zapravo digitalna TV, šta će ona značiti našem gledaocu kad bude imao taj signal?
Šavija: U svijetu je, vjerovatno, televizija najekonomičniji i najefikasniji medij koji informiše, obrazuje, zabavlja javnost itd. Prema podacima ITU, Međunarodne unije za telekomunikacije, od 2000. godine, u svijetu je bilo 1,4 milijarde TV aparata, gotovo duplo više nego broja fiksnih i mobilnih telefona. Šta donosi digitalna televizija? Prvo donosi efikasnije iskorištenje postojećih frekventnih resursa, gdje država može da ostvari neku digitalnu dividendu, odnosno da te resurse da za neke druge upotrebe. Pridonosi kvalitetnijem prijemu signala, velikom kapacitetu prijenosa „point to point“ ili multipoint, zaštiti od svih vrsta smetnji, nižim cijenama prenosa i mobilnom prijemu i također donosi mogućnost prijenosa multimedijalnog i interaktivnog servisa.
Međutim, samo uvođenje digitalne televizije predstavlja i veliki rizik. Prelazak na digitalno emitovanje se mora posmatrati u neka dva odvojena sektora: šta donosi gledaocima, a šta donosi javnim RTV servisima. Tu moramo da budemo vrlo pažljivi. Kada su u pitanju gledaoci, digitalnim emitovanjem se mora obezbijediti širok spektar izbora sadržaja, a on se može garantovati jedino ovom usvojenom strategijom i poštovanjem te strategije uz visok nivo sinhronizovanosti opreme za dekodiranje i odobrenje pristupa uslugama. Takođe, što je najbitnije, ne smije se digitalnim emitovanjem uvesti bilo kakav oblik materijalne diskriminacije ili digitalne podijeljenosti između različitih socijalnih kategorija pri nabavci digitalne opreme. Znači, mora se omogućiti svim stanovnicima da nabave digitalnu opremu. S druge strane imamo javne RTV servise, ova tri na nivou države, koji čine jedan sistem, i moramo da zaštitimo i njih. A kako ih zaštititi, pošto oni imaju posebnu društvenu ulogu jer daju osnovne usluge, daju informativni, obrazovni, sportski i zabavni program za razliku od privatnih medija? Upravo iz tih razloga javni RTV servisi moraju imati centralnu ulogu u procesu tranzicije u digitalno zemaljsko emitovanje. Oni moraju biti predstavljeni na svim platformama, i na kablovskim, i na satelitskim i zemaljskim, sa različitim programskim sadržajima i uslugama. Pravilo obaveznog emitovanja mora u ovom slučaju da bude primijenjeno u korist javnih RTV servisa što je više moguće, kako bi se garantovao pristup njihovim programima putem ovih platformi. Preporuka je i Komiteta ministara Savjeta Evrope upravo takva da javni RTV servisi moraju da imaju centralnu ulogu i da moraju da budu nosioci posla.
Međutim, samo uvođenje digitalne televizije predstavlja i veliki rizik. Prelazak na digitalno emitovanje se mora posmatrati u neka dva odvojena sektora: šta donosi gledaocima, a šta donosi javnim RTV servisima. Tu moramo da budemo vrlo pažljivi. Kada su u pitanju gledaoci, digitalnim emitovanjem se mora obezbijediti širok spektar izbora sadržaja, a on se može garantovati jedino ovom usvojenom strategijom i poštovanjem te strategije uz visok nivo sinhronizovanosti opreme za dekodiranje i odobrenje pristupa uslugama. Takođe, što je najbitnije, ne smije se digitalnim emitovanjem uvesti bilo kakav oblik materijalne diskriminacije ili digitalne podijeljenosti između različitih socijalnih kategorija pri nabavci digitalne opreme. Znači, mora se omogućiti svim stanovnicima da nabave digitalnu opremu. S druge strane imamo javne RTV servise, ova tri na nivou države, koji čine jedan sistem, i moramo da zaštitimo i njih. A kako ih zaštititi, pošto oni imaju posebnu društvenu ulogu jer daju osnovne usluge, daju informativni, obrazovni, sportski i zabavni program za razliku od privatnih medija? Upravo iz tih razloga javni RTV servisi moraju imati centralnu ulogu u procesu tranzicije u digitalno zemaljsko emitovanje. Oni moraju biti predstavljeni na svim platformama, i na kablovskim, i na satelitskim i zemaljskim, sa različitim programskim sadržajima i uslugama. Pravilo obaveznog emitovanja mora u ovom slučaju da bude primijenjeno u korist javnih RTV servisa što je više moguće, kako bi se garantovao pristup njihovim programima putem ovih platformi. Preporuka je i Komiteta ministara Savjeta Evrope upravo takva da javni RTV servisi moraju da imaju centralnu ulogu i da moraju da budu nosioci posla.
RSE: Spominjali ste neke nove prostore koji se tu ukazuju. Ja to tumačim kao mnogo više frekvencija nego li ih sad imamo. Da li to na izvjestan način znači da će se moći zadovoljiti neki apetiti koji u ovoj trenutnoj raspodjeli frekvencija sada ne mogu biti zadovoljeni?
Šavija: Prelazak na digitalizaciju nije ničiji hir, već je obaveza države BiH. Tu je izvršena podjela frekvencija vezano za digitalno emitovanje. Kad gledamo BiH, ona je podijeljena u devet teritorija, devet oblasti. Svaka ta oblast dobila je jedan VHF i sedam UHF kanala. U svakoj toj oblasti, u osam ovih kanala koje imamo, moći ćemo da emitujemo od 60 do 80 TV programa. Znači, sad se stvorio prostor da više neće biti uskih grla u dodjeli frekvencija pošto nećemo imati ni mogućnost da emitujemo toliko televizijskih kanala.
Jedan predajnik za osam programa
RSE: U svakom slučaju zvuči kao jedna potpuno druga filozofija TV programa.
Šavija: Pa znate, oslobađa se strašno puno kanala. Jednim linkom iz Sarajeva moći ćemo s Trebevića izbaciti osam televizijskih programa. Jednim predajnikom da emitujemo osam programa. Neće više biti potrebe da pravimo osam stubova, osam predajnika, osam linkova, itd. S druge strane, država dobija slobodne frekvencije. Vi znate da su frekvencije državno dobro koje se daje na određeni vremenski period. Država može sada dalje da renta te frekvencije i da ostvaruje neku digitalnu dividendu.
RSE: Postoje li planovi da se narodu otvori prilika da uživa ove nove mogućnosti? Neki dan smo slušali da jedna velika Amerika svojim građanima daje subvencije u vezi s nabavkom aparata, jer kod njih se taj analogni proces zatvara.
RSE: Znamo da je kod nas uvijek rizično govoriti o rokovima. Šta mislite, kada bismo mogli početi sa eksperimentom i koliko bi on dugo kao eksperiment mogao trajati?
Šavija: Projekat je dostavljen, cijena projekta je orijentaciono oko osam miliona eura, treba da se realizuje u dvije godine, a ako bi Savjet ministara bio brz i ekspeditivan i odobrio to, mislim da bi mi mogli iduće godine najesen da imamo prenosnu mrežu i da krenemo onda postepeno sa projektom emitovanja, barem u tri centra, Sarajevo, Mostar, Banjaluka, pa da vidimo kako će se to pokazati i kako ide.
RSE: Znači, možemo reći da će uskoro biti bolje, a kad će, ne znamo, jer štošta se ne zna u ovoj zemlji, pa ni za ovo digitalno emitovanje još nemamo egzaktne odgovore.
