Slavko Klisura iz Goražda, jedan je od začetnika i najglasnijih promotora Festivala prijateljstva koji je već po trinaesti put održan u gradu na Drini, Goraždu. Za Radio 27 kaže kako su na Festivalu skupa bili prijatelji iz blizu 20-ak zemalja i desilo se - i mnogo, mnogo susreta, mnogo novih poznanstava i mnogo novih prijateljstava. Uostalom, to je poruka i festivalske himne, ili jednog stiha iz festivalske himne koja kaže:
Klisura: Mi smo jutros ispratili posljednje grupe prijatelja koji su učestvovali na ovogodišnjem - ja ga volim nazvati jubilarnim pošto je 13. a nije nesretan - Festivalu prijateljstva koji je i ove godine okupio preko 1.500 učesnika iz blizu 20-ak zemalja iz čitavog svijeta, posebno iz Evrope. Ispratili smo posljednju grupu prijatelja, a to su naši dragi prijatelji iz Francuske koji su, zapravo, suosnivači, ili ’glavni krivci’ što uopšte postoji jedna ovakva manifestacija, koja je po svom karakteru i po svom sadržaju vjerovatno jedinstvena na prostorima bivše Jugoslavije.
Klisura: Festival je šarolik po sadržajima. U njemu dominiraju muzički sadržaji i najveći broj dešavanja je na glavnoj pozornici, ili kako se to kaže - na glavnom stejdžu. Međutim, ono što je poseban duh Festivala, to je ono što se dešava na ulicama grada, i tu su opet ’glavni krivci’ prijatelji iz Francuske, Španije i Turske. Na glavnoj pozornici je bio čitav niz koncerata pop, rok zvijezda i zvijezda folka i narodne muzike. Pomenuću samo neke od njih - Laka, Emir i frozen kamers, niz poznatih grupa iz Srbije kao što su Osvajači i Neozbiljni pesimisti. Veliku pažnju publike privukao je i Davor Gobac i njegova grupa Psihomodo pop. Na glavnoj pozornici, kada je u pitanju narodna i folk muzika, nastupili su Dragan Kojić Keba i Marinko Rokvić. Dešavale su se lijepe stvari i na maloj pozornici gdje su nastupale tzv. male grue, koje nisu manje vrijedne pažnje i koje su privukle svoju vrstu publike: nekoliko noći je bila tzv. Noć metal najt muzike. Puno, puno je onoga što je teško u ovako kratkom vremenu reći, ali duh Festivala je ono što se dešavalo na ulicama - veliki broj radionica koje su priredili Farncuzi, zatim Šapnci i nevjerovatno je iskustvo sa umjetnicima iz Turske koji su nas naučili, pogovoto mališane grada, neobičnim tehnikama slikanja na vodi.
Koncert Adija i Đanija Šehu, Goražde, avgust 2010RSE: Imali ste sajam knjige...
Klisura: Svih proteklih 12 godina organizator Festivala je bila Općina Goražde, a od ove godine to zadovoljstvo i velika obaveza su pripali Centru za kulturu. I ispred Centra za kulturu u Goraždu na platou, gdje je i svake godine pa tako i ove godine, organizovan je mini sajam knjige, prije svega izdavača „Šahinpašić knjiga“. Drugi izdavač, koji je također vrlo zapažen ovdje sa brojem knjiga, je Izdavačka kuća „Dobra knjiga“ iz Sarajeva. Postoji veliko interesovanje - i to je pomalo neobično za ovo kokuzno vrijeme da postoji veliko interesovanje za kupovinu knjiga, i izdavači i organizatori su time vrlo zadovoljni. Unutar Centra za kulturu održan je čitav niz koncerata klasične muzike. Ja ću pomenuti dva koja su meni ostala posebno u sjećanju i koja su, na svu sreću, imala i svoju publiku - to su koncert za gitaru i flautu Đanija i Adija Šehua iz Sarajeva, a u utorak navečer imali smo vrlo zapažen koncert dva mlada umjetnika iz Goražda Samir Ahmetspahić i Emina Hubijer. To je bio koncert za klavir i gitaru. Ta muzika je imala svoju vrstu publike. U utorak je održana i književna veče koja će se posebno pamtiti po jednom izuzetno prisnom odnosu koji su napravili književnici Marko Vešović, Mile Stojić i Hadžem Hajdarević sa publikom, koje je opet bilo. I vrlo je zanimljivo, kako vrijeme odmiče, što je dobro svakako za Festival i njegov rejting, povećava se interesovanje publike za koncerte klasične muzike i za književnost. Malo neobično, ali je, eto, i to jedna od osobenosti ovog festivala.
Vraćanje korijenima
Klisura: U posljednje dvije, tri godine bilo je dosta razgovora o tome kako Festival gubi svoj duh zbog toga što se najveći broj dešavanja bio skoncentrisao na glavnu pozornicu i pomalo se komercijalizovao. Oni koji su bili pravi i istinski ljubitelji ovog festivala i njegovi osnivači su se uplašili za njegovu sudbinu. Ove godine se, čini se, ne u potpunosti ali djelimično Festival vraća svojim korjenima i svom osnovnom duhu, a to je miješanje kultura, razmjena kultura i prava demonstracija koliko je istine u tome da kultura i kulturna dešavanja ne poznaju granice. To je najvažnije što se ove godine dešavalo na Festivalu - da su prijatelji iz blizu 20-ak zemalja bili svi skupa ovdje - i mnogo, mnogo susreta, mnogo novih poznanstava i mnogo novih prijateljstava. Uostalom, to je poruka i festivalske himne, ili jednog stiha iz festivalske himne koja kaže:
„Pruži mi ruku, prijatelju,
želim ljubav da ti dam,
iz tvog srca osjećam,
grije isti plam.“
Počitelj, arhivRSE: Slavko, zanima me da li komadići ovoga prekrasnog, urnebesnog ljetnjeg festivala odjekuju i tokom godine u Goraždu?
Klisura: Nažalost, ne. I to je ono što će se ovdje morati mijenjati, što može ili trebalo bi da bude doprinos Festivala da se ne završi sve u 10 dana i da, nakon što utihnu festivalska muzika i festivalska dešavanj, Goražde nastavi živjeti životom kulture. O tome će organizator morati da razmisli, i ne samo organizator nego svi oni koji o kulturi u Goraždu brinu. Veliki boj ljudi iz BiH, pogotovo iz Goražda i iz ovih krajeva koji žive u inostranstvu, tzv. dijasporci, planiraju svoje godišnje odmore da budu u velikom broju ovdje tokom Festivala. A o nastavku kulturnih dešavanja će sigurno morati da razmišljaju u Centru za kulturu i u svim drugim kulutrnim institucijama s obzirom da je kulturni post jako, jako prisutan u Goraždu izvan Festivala.
Klisura: Ja sam likovnu koloniju ostavio za kraj ovog razgovora jer sam previše vezan za nju. Ove godine ovo je sedma likovna kolonija koja nosi simboličan naziv Boje prijateljstva. Do sada je zahvaljujući ovoj likovnoj koloniji, koja je okupila u proteklih sedam godina preko 200 učesnika, umjetnika iz čitavog svijeta, darovano Goraždu 386 likovnih djela, slika grafika, skulptura. Ove gdodine su na likovnoj koloniji učestvovala 22 slikara iz drugih zemalja i isto toliko iz Goražda. Gradska galerija, koja je već prepunjena slikama, skulpturama i grafikama, je bogatija za 46 novih djela. Boje prijateljstva je simboličan i, možda, i drugi naziv ovog festivala.
Klisura: To je svakako želja organizatora, pogotovu ljudi u Udruženju likovnih umjetnika u Goraždu, koji su i najzaslužniji što postoji i ova galerija, zahvaljajući i, između ostalih, mentoru ove likovne kolonije akademskom slikaru Miralemu Lalu Srkaloviću, koji živi i stvara u Austriji, ali svake je godine u Goraždu 20-ak danada pomogne koloniju. Želja je da Goražde dobije veću galeriju, a do tada umjetnici iz Udruženja likovnih umjetnika iz Goražda svake godine polako pretvaraju grad u galeriju, tako da je veliki broj slika i grafika koje su nastale tokom likovne kolonije već na zidovima brojnih institucija u gradu. Goraždani vole u šali reći da je možda najveća galerija trenutno zgrada Općine Goražde u kojoj je na zidovima preko stotinu slika.
Klisura: U ovoj atmosferi koja vlada u čitavoj našoj lijepoj državi, u atmosferi u kojoj nema baš previše optimizma, ovaj festival vraća osmijeh na lica ljudi. I bilo bi dobro kada bi festivalska atmosfera vladala tokom cijele godine. Naravno, to je nemoguće u ovakvim okolnostima očekivati, ali je svakako dobro da bar desetak, petnaestak dana imamo razloga za osmijehe i imamo više razloga za optimizam. Naravno, o tome kako postići da taj optimizam bude prisutan tokom cijele godine, treba da brinu oni koji će, pretpostavljam, biti u oktobru ponovo izabrani, da nam oni donose, između ostalog, te osmijehe, ili da nam festival koji će uslijediti u julu i avgustu sljedeće godine donese i nova zbivanja.
RSE: Završen je 13. po redu Festival prijateljstva. Ti si u projektu od samog početka, pa kako ti se sve ovo učinilo u proteklih desetak dana?
Klisura: Mi smo jutros ispratili posljednje grupe prijatelja koji su učestvovali na ovogodišnjem - ja ga volim nazvati jubilarnim pošto je 13. a nije nesretan - Festivalu prijateljstva koji je i ove godine okupio preko 1.500 učesnika iz blizu 20-ak zemalja iz čitavog svijeta, posebno iz Evrope. Ispratili smo posljednju grupu prijatelja, a to su naši dragi prijatelji iz Francuske koji su, zapravo, suosnivači, ili ’glavni krivci’ što uopšte postoji jedna ovakva manifestacija, koja je po svom karakteru i po svom sadržaju vjerovatno jedinstvena na prostorima bivše Jugoslavije.
RSE: Da se malo zagledamo u program - šta se moglo vidjeti, čuti, u čemu su sve Goraždani i njihovi gosti učestvovali, uživali?
Klisura: Festival je šarolik po sadržajima. U njemu dominiraju muzički sadržaji i najveći broj dešavanja je na glavnoj pozornici, ili kako se to kaže - na glavnom stejdžu. Međutim, ono što je poseban duh Festivala, to je ono što se dešava na ulicama grada, i tu su opet ’glavni krivci’ prijatelji iz Francuske, Španije i Turske. Na glavnoj pozornici je bio čitav niz koncerata pop, rok zvijezda i zvijezda folka i narodne muzike. Pomenuću samo neke od njih - Laka, Emir i frozen kamers, niz poznatih grupa iz Srbije kao što su Osvajači i Neozbiljni pesimisti. Veliku pažnju publike privukao je i Davor Gobac i njegova grupa Psihomodo pop. Na glavnoj pozornici, kada je u pitanju narodna i folk muzika, nastupili su Dragan Kojić Keba i Marinko Rokvić. Dešavale su se lijepe stvari i na maloj pozornici gdje su nastupale tzv. male grue, koje nisu manje vrijedne pažnje i koje su privukle svoju vrstu publike: nekoliko noći je bila tzv. Noć metal najt muzike. Puno, puno je onoga što je teško u ovako kratkom vremenu reći, ali duh Festivala je ono što se dešavalo na ulicama - veliki broj radionica koje su priredili Farncuzi, zatim Šapnci i nevjerovatno je iskustvo sa umjetnicima iz Turske koji su nas naučili, pogovoto mališane grada, neobičnim tehnikama slikanja na vodi.
Klisura: Svih proteklih 12 godina organizator Festivala je bila Općina Goražde, a od ove godine to zadovoljstvo i velika obaveza su pripali Centru za kulturu. I ispred Centra za kulturu u Goraždu na platou, gdje je i svake godine pa tako i ove godine, organizovan je mini sajam knjige, prije svega izdavača „Šahinpašić knjiga“. Drugi izdavač, koji je također vrlo zapažen ovdje sa brojem knjiga, je Izdavačka kuća „Dobra knjiga“ iz Sarajeva. Postoji veliko interesovanje - i to je pomalo neobično za ovo kokuzno vrijeme da postoji veliko interesovanje za kupovinu knjiga, i izdavači i organizatori su time vrlo zadovoljni. Unutar Centra za kulturu održan je čitav niz koncerata klasične muzike. Ja ću pomenuti dva koja su meni ostala posebno u sjećanju i koja su, na svu sreću, imala i svoju publiku - to su koncert za gitaru i flautu Đanija i Adija Šehua iz Sarajeva, a u utorak navečer imali smo vrlo zapažen koncert dva mlada umjetnika iz Goražda Samir Ahmetspahić i Emina Hubijer. To je bio koncert za klavir i gitaru. Ta muzika je imala svoju vrstu publike. U utorak je održana i književna veče koja će se posebno pamtiti po jednom izuzetno prisnom odnosu koji su napravili književnici Marko Vešović, Mile Stojić i Hadžem Hajdarević sa publikom, koje je opet bilo. I vrlo je zanimljivo, kako vrijeme odmiče, što je dobro svakako za Festival i njegov rejting, povećava se interesovanje publike za koncerte klasične muzike i za književnost. Malo neobično, ali je, eto, i to jedna od osobenosti ovog festivala.
Vraćanje korijenima
RSE: Da li je, po tvom mišljenju, Festival dostigao ono što ste očekivali?
Klisura: U posljednje dvije, tri godine bilo je dosta razgovora o tome kako Festival gubi svoj duh zbog toga što se najveći broj dešavanja bio skoncentrisao na glavnu pozornicu i pomalo se komercijalizovao. Oni koji su bili pravi i istinski ljubitelji ovog festivala i njegovi osnivači su se uplašili za njegovu sudbinu. Ove godine se, čini se, ne u potpunosti ali djelimično Festival vraća svojim korjenima i svom osnovnom duhu, a to je miješanje kultura, razmjena kultura i prava demonstracija koliko je istine u tome da kultura i kulturna dešavanja ne poznaju granice. To je najvažnije što se ove godine dešavalo na Festivalu - da su prijatelji iz blizu 20-ak zemalja bili svi skupa ovdje - i mnogo, mnogo susreta, mnogo novih poznanstava i mnogo novih prijateljstava. Uostalom, to je poruka i festivalske himne, ili jednog stiha iz festivalske himne koja kaže:
„Pruži mi ruku, prijatelju,
želim ljubav da ti dam,
iz tvog srca osjećam,
grije isti plam.“
RSE: Slavko, zanima me da li komadići ovoga prekrasnog, urnebesnog ljetnjeg festivala odjekuju i tokom godine u Goraždu?
Klisura: Nažalost, ne. I to je ono što će se ovdje morati mijenjati, što može ili trebalo bi da bude doprinos Festivala da se ne završi sve u 10 dana i da, nakon što utihnu festivalska muzika i festivalska dešavanj, Goražde nastavi živjeti životom kulture. O tome će organizator morati da razmisli, i ne samo organizator nego svi oni koji o kulturi u Goraždu brinu. Veliki boj ljudi iz BiH, pogotovo iz Goražda i iz ovih krajeva koji žive u inostranstvu, tzv. dijasporci, planiraju svoje godišnje odmore da budu u velikom broju ovdje tokom Festivala. A o nastavku kulturnih dešavanja će sigurno morati da razmišljaju u Centru za kulturu i u svim drugim kulutrnim institucijama s obzirom da je kulturni post jako, jako prisutan u Goraždu izvan Festivala.RSE: Vi imate likovnu koloniju koja je po broju učesnika odmah tu negdje iza one koja je u Počitelju.
Klisura: Ja sam likovnu koloniju ostavio za kraj ovog razgovora jer sam previše vezan za nju. Ove godine ovo je sedma likovna kolonija koja nosi simboličan naziv Boje prijateljstva. Do sada je zahvaljujući ovoj likovnoj koloniji, koja je okupila u proteklih sedam godina preko 200 učesnika, umjetnika iz čitavog svijeta, darovano Goraždu 386 likovnih djela, slika grafika, skulptura. Ove gdodine su na likovnoj koloniji učestvovala 22 slikara iz drugih zemalja i isto toliko iz Goražda. Gradska galerija, koja je već prepunjena slikama, skulpturama i grafikama, je bogatija za 46 novih djela. Boje prijateljstva je simboličan i, možda, i drugi naziv ovog festivala.
RSE: Da li sad to podrazumijeva, pošto će se fundus svake godine povećavati, da jednog dana dobijete malo veću galeriju gdje bi se sve to smjestilo, čuvalo, estetski valorizovalo?
Klisura: To je svakako želja organizatora, pogotovu ljudi u Udruženju likovnih umjetnika u Goraždu, koji su i najzaslužniji što postoji i ova galerija, zahvaljajući i, između ostalih, mentoru ove likovne kolonije akademskom slikaru Miralemu Lalu Srkaloviću, koji živi i stvara u Austriji, ali svake je godine u Goraždu 20-ak danada pomogne koloniju. Želja je da Goražde dobije veću galeriju, a do tada umjetnici iz Udruženja likovnih umjetnika iz Goražda svake godine polako pretvaraju grad u galeriju, tako da je veliki broj slika i grafika koje su nastale tokom likovne kolonije već na zidovima brojnih institucija u gradu. Goraždani vole u šali reći da je možda najveća galerija trenutno zgrada Općine Goražde u kojoj je na zidovima preko stotinu slika.
RSE: I za kraj jedno pitanje koje me posebno zanima: do koje mjere ovi susreti utiču na promjenu opšte klime u Goraždu? Kako, zapravo, utiču na poglede tamošnjih ljudi, na otvorenost prema svijetu?
Klisura: U ovoj atmosferi koja vlada u čitavoj našoj lijepoj državi, u atmosferi u kojoj nema baš previše optimizma, ovaj festival vraća osmijeh na lica ljudi. I bilo bi dobro kada bi festivalska atmosfera vladala tokom cijele godine. Naravno, to je nemoguće u ovakvim okolnostima očekivati, ali je svakako dobro da bar desetak, petnaestak dana imamo razloga za osmijehe i imamo više razloga za optimizam. Naravno, o tome kako postići da taj optimizam bude prisutan tokom cijele godine, treba da brinu oni koji će, pretpostavljam, biti u oktobru ponovo izabrani, da nam oni donose, između ostalog, te osmijehe, ili da nam festival koji će uslijediti u julu i avgustu sljedeće godine donese i nova zbivanja.
