Počela je Zimska olimpijada u kanadskom Vankuveru. Bosna i Hercegovina je, čini se, tek običaja radi, na lice mjesta uputila malu, neperspektivnu četu takmičara, ali veoma moćnu i obećavajuću reprezentaciju sportskih zvaničnika.
Valjda je to i normalno, četvrt stoljeća od kada smo i sami bili domaćini najveće zimske svjetske smotre. Tim povodom razgovaramo sa Slavenom Kovačevićem, sportskim radnikom i publicistom, dugogodišnjim aktivistom u Olimpijskom komitetu BiH.
Kovačević: Uspjeh je u svakom slučaju, u ovakvoj sportskoj situaciji koja vlada u našoj zemlji, poslati ekipu na Zimske olimpijske igre. Zimski sportovi u Bosni i Hercegovini očigledno su u određenoj krizi, kako rezultatskog trenda, tako i podrške u stvaranju nekih novih kadrova. Ovih pet mladih ljudi zaslužuju svaku pažnju, u smislu hrabrosti našeg Olimpijskog komiteta da pošalje ekipu za koju znamo da neće postići nekakve rezultatske uspjehe, nego će se pojaviti kao učesnici koji dolaze iz jedne zemlje, koja je imala čast da bude domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.
Kovačević: Vrhunski sport u Bosni i Hercegovini, i izvan nje, su dvije različite stvari. Ovo su najbolji predstavnici koje mi imamo u alpskom skijanju i u nordijskim disciplinama.
Možemo reći da je Sarajevo centar zimskog sporta, jer ima prirodne uvjete za to. Ali, ti prirodni uvjeti se nisu mijenjali dramatično na bolje od 1984. do 2010. godine. To su isti uvjeti, isti ski-liftovi, ima nešto malo više smještajnog kapaciteta. Raduje me što se pojavljuju ski-centri koji su izvan Sarajeva. To je dobro. Zimski sportovi se šire izvan Sarajeva, stvara se jedna pozitivna konkurencija.
Pitanje je stručnog rada - da li mi posjedujemo ljude koji mogu da odgajaju alpske skijaše, ski trkače, biatlonce? Bez obzira na neku tradiciju Olimpijade, na koju se pozivamo, pitanje je da li imamo ljude koji mogu da stvaraju kapacitete u nekim evropskim i svjetskim okvirima? Moje je mišljenje da nemamo i da moramo posvetiti jako mnogo vremena stručnom radu, da usavršimo kadrove koji mogu proizvoditi neke nove takmičare.
Kovačević: Olimpijski komitet je krovna institucija u Bosni i Hercegovini u sportu. Radi se o prenesenoj nadležnosti i odgovornosti. Strukovni sportski savezi su ti koji razvijaju svoj sport u svom domenu, u svom okrilju, gdje je Olimpijski komitet nadgradnja. Olimpijski komitet je u svim zemljama svijeta prevashodno institucija vrhunskog sporta. On očekuje da se neki kapaciteti stvore, koje malo kasnije preuzima i nadograđuje.
Ključ je u strukovnim sportskim savezima, u ovom konkretnom slučaju, u Skijaškom savezu Bosne i Hercegovine, i u klubovima koji tamo egzistiraju. Tu je baza, tu se dešava primarna selekcija, prvi kontakt djece sa zimskim spotovima i klubovima. Tu neki treneri, iz, trebalo bi, mnoštva djece, prave primarnu selekciju i odabiraju neke koji mogu ići u takmičarski program. Onda, kroz logičan slijed, slijedi selekcija i dolazi se do Olimpijade. Tu mi imamo problem.
Ako izostane podrška države, onda zimski sportovi, koji su jako skupi, postaju privilegija djece iz imućnijih porodica. Ta djeca iz imućnijih porodica, najčešće, nisu sportski kapaciteti. Sportski kapaciteti se nalaze u ruralnim, provincijskim krajevima, gdje su djeca spremna na fizička odricanja, na fizički tjelesni napor koji je uvijek na granici maksimalnog, kako bi mogla napredovati. Djeca koja dolaze iz finijih familija, nemaju taj kapacitet. Oni mogu biti malo bolji rekreativci. Stalno to ponavljam i ističem.
Da bi se dijete, koje nema novca, bavilo skijanjem, mora država na snažan način ući u klubove, podržavati škole skijanja, podržavati ih sve dok oni ne dođu do takmičarskog pogona, kada se od toga može praviti neki marketinški novac. Onda bi mi imali povećanu selekcionu bazu i onda bi mi mogli da pronađemo nekog omladinca ili omladinku, koji, recimo, živi negdje s druge strane Bjelašnice, a hoće da se bavi zimskim sportom. To je realnost.
Kovačević: U avionu nogometne reprezentacije je 22 fudbalera, treneri i sve što ide sa time, ukupno 30 ljudi koji su bliski sportu i koji su sportaši, a u avionu bude oko 120 ljudi. Ima oko 80-90 ljudi viška. Očigledno da smo mi nacija koja to voli, da je to u mentalnom sklopu ljudi koji su, ničim izazvani, ušli u sport. Ili hoćete da me uvjerite da su ova tri čovjeka, koja u ovom momentu čine predsjedništvo Fudbalskog saveza, neki strašni fudbaleri, da razumiju šta je fudbal? To je sticaj okolnosti. Ti ljudi su u određenom trenutku ušli, pojavili se i sada to ne puštaju. To je naša zla sudbina.
Olimpijski komitet je ipak drugačiji. U Predsjedništvu Olimpijskog komiteta su ljudi koji su stvarno iz sporta. U Izvršnom odboru Olimpijskog komiteta su sve nekadašnji sportaši jer je po Statutu Olimpijskog komiteta propisano da ne možeš biti ni član Olimpijskog komiteta, ako nisi vrhunski sportaš. Tako piše u članu 35. Olimpijski komitet ima druge preduvjete.
Imamo vrlo jasan izbor - ne otići na Olimpijadu, što za sobom može da povuče jako mnogo negativnih elemenata, ili otići i časno se pojaviti sa nekim takmičarima koji nemaju rezultatski trend. Očigledno da izbor pada na ovo drugo - pojaviti se, podići zastavu, pokazati da postojiš, da učestvuješ u olimpijskom pokretu, potpuno svjesni da mi takmičare nemamo.
Mene viši tišti što mi u ljetnim sportovima ne pravimo rezultate, za koje možda imamo bolje kapacitete i bolje uslove.
Kovačević: Međunarodni olimpijski komitet je dao rok još 2007. godine da se Statut izmjeni u tom smislu. Ovo je jedinstven primjer, da od 204 olimpijska komiteta, koliko ih ima, jedino naš Olimpijski komitet ima ovaj sistem. Olimpijski komitet je od novog Statuta odustao. Najčešća riječ koju čujem gore jeste da je to zato što je ovo zemlja Bosna i Hercegovina, koja sadrži određene realitete, kojih smo svjesni.
Ali mi moramo biti svjesni da je sport dio nevladinog sektora. Ako smo dio nevladinog sektora, nismo državna institucija, nismo pod patronatom države, u smislu organizacije kopiranja državnih struktura. Mi nismo uvjetovani Ustavnim rješenjima. Struktura i organizacija sporta se ne bazira na Ustavu, nego na dogovoru sportskih radnika, na bazi nekog novca koji imamo. Zašto sada neki sportski radnici to neće, to morate pitati njih.
Ja sam za to da nam treba jedan predsjednik, jedan sportski autoritet, jedan kvalitetan Izvršni odbor i jedan kvalitetan sastav Skupštine, koji neće biti podijeljen sa tri, nego da će to biti jedna grupacija sportskih radnika koji hoće nešto da naprave.
Kovačević: Sportski sistem Bosne i Hercegovine je prenapregnut, u smislu da on proizvodi puno bolje rezultate u odnosu na ulaganje u sport. I on je došao do svoga vrhunca. Tek kada državne institucije, svih nivoa vlasti, naprave sinhron sistem, da su oni u sinhronizaciji jedan sa drugim i počnu vršiti ulaganja u sport, onda će taj sportski sistem nastaviti da napreduje. On je u ovom momentu došao do tačke kada se ne može dalje napredovati.
Ako hoćemo da idemo na evropska i svjetska prvenstva u sportskim igrama, u nogometu, rukometu, košarci, odbojci, mora država početi da ulaže, ali ne tako što će platiti 114.000 avion za odlazak u Estoniju. Sport se pomaže kada omogućite da prvi kontakt djeteta sa sportom bude besplatan, da se on kroz svoje afinitete odlučuje za sport koji voli, a ne prema kućnom budžetu. Na žalost, naša djeca u najvećem broju slučajeva, preko 75 posto njih, nema novca da se bavi onim sportom koji bi htjeli, nego ih otac vodi na ono za šta ima novca. Kada država uđe u bazu sa novcem, onda će djeca ići u sportove koje vole, davati svoje maksimume, a mi, sportski radnici, imati priliku da iz te selekcione baze izaberemo najbolje.
Pročitajte i ovo:
Jovo Dimitrijević za RSE: Kanada je sva u znaku Olimpijade
Vratiti olimpijski duh
Počinje zimska sportska bajka u Vankuveru
Valjda je to i normalno, četvrt stoljeća od kada smo i sami bili domaćini najveće zimske svjetske smotre. Tim povodom razgovaramo sa Slavenom Kovačevićem, sportskim radnikom i publicistom, dugogodišnjim aktivistom u Olimpijskom komitetu BiH.
RSE: Na zimskoj olimpijadi učestvuje pet naših takmičara. Očekivanja su, i naša i njihova, uglavnom nikakva.
Kovačević: Uspjeh je u svakom slučaju, u ovakvoj sportskoj situaciji koja vlada u našoj zemlji, poslati ekipu na Zimske olimpijske igre. Zimski sportovi u Bosni i Hercegovini očigledno su u određenoj krizi, kako rezultatskog trenda, tako i podrške u stvaranju nekih novih kadrova. Ovih pet mladih ljudi zaslužuju svaku pažnju, u smislu hrabrosti našeg Olimpijskog komiteta da pošalje ekipu za koju znamo da neće postići nekakve rezultatske uspjehe, nego će se pojaviti kao učesnici koji dolaze iz jedne zemlje, koja je imala čast da bude domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.
RSE: Čini mi se nepodnošljivo duga domaća zloupotreba Kubertenove maksime da je važno učestvovati. Ipak smo zemlja koja je imala Zimsku olimpijadu, koja ima prirodne resurse i relativno pristojne uslove. Nije bitno pobijediti, ali u zimskim sportovima bi smo mogli biti barem među prvih pedeset?
Kovačević: Vrhunski sport u Bosni i Hercegovini, i izvan nje, su dvije različite stvari. Ovo su najbolji predstavnici koje mi imamo u alpskom skijanju i u nordijskim disciplinama.
Možemo reći da je Sarajevo centar zimskog sporta, jer ima prirodne uvjete za to. Ali, ti prirodni uvjeti se nisu mijenjali dramatično na bolje od 1984. do 2010. godine. To su isti uvjeti, isti ski-liftovi, ima nešto malo više smještajnog kapaciteta. Raduje me što se pojavljuju ski-centri koji su izvan Sarajeva. To je dobro. Zimski sportovi se šire izvan Sarajeva, stvara se jedna pozitivna konkurencija.
Bez obzira na neku tradiciju Olimpijade, na koju se pozivamo, pitanje je da li imamo ljude koji mogu da stvaraju kapacitete u nekim evropskim i svjetskim okvirima? Moje je mišljenje da nemamo i da moramo posvetiti jako mnogo vremena stručnom radu
Pitanje je stručnog rada - da li mi posjedujemo ljude koji mogu da odgajaju alpske skijaše, ski trkače, biatlonce? Bez obzira na neku tradiciju Olimpijade, na koju se pozivamo, pitanje je da li imamo ljude koji mogu da stvaraju kapacitete u nekim evropskim i svjetskim okvirima? Moje je mišljenje da nemamo i da moramo posvetiti jako mnogo vremena stručnom radu, da usavršimo kadrove koji mogu proizvoditi neke nove takmičare.
Pokazati da postojiš
RSE: I ti si dugo bio u organima Olimpijskog komiteta. Čini li ti se da Olimpijski komitet upravo o tome treba brinuti, a ne raspravljati o tome ko će biti sekretar, ko će na koju godinu biti predsjednik ili predsjedavajući? Da li Olimpijski komitet zapravo brine o činjenici da postoji nešto što je bazični sport, za šta postoje uslovi, a ne da imamo ovako mizerno stanje u sportu?
Kovačević: Olimpijski komitet je krovna institucija u Bosni i Hercegovini u sportu. Radi se o prenesenoj nadležnosti i odgovornosti. Strukovni sportski savezi su ti koji razvijaju svoj sport u svom domenu, u svom okrilju, gdje je Olimpijski komitet nadgradnja. Olimpijski komitet je u svim zemljama svijeta prevashodno institucija vrhunskog sporta. On očekuje da se neki kapaciteti stvore, koje malo kasnije preuzima i nadograđuje.
Ključ je u strukovnim sportskim savezima, u ovom konkretnom slučaju, u Skijaškom savezu Bosne i Hercegovine, i u klubovima koji tamo egzistiraju. Tu je baza, tu se dešava primarna selekcija, prvi kontakt djece sa zimskim spotovima i klubovima. Tu neki treneri, iz, trebalo bi, mnoštva djece, prave primarnu selekciju i odabiraju neke koji mogu ići u takmičarski program. Onda, kroz logičan slijed, slijedi selekcija i dolazi se do Olimpijade. Tu mi imamo problem.
Ako izostane podrška države, onda zimski sportovi, koji su jako skupi, postaju privilegija djece iz imućnijih porodica. Ta djeca iz imućnijih porodica, najčešće, nisu sportski kapaciteti. Sportski kapaciteti se nalaze u ruralnim, provincijskim krajevima, gdje su djeca spremna na fizička odricanja, na fizički tjelesni napor koji je uvijek na granici maksimalnog, kako bi mogla napredovati. Djeca koja dolaze iz finijih familija, nemaju taj kapacitet. Oni mogu biti malo bolji rekreativci. Stalno to ponavljam i ističem.
Da bi se dijete, koje nema novca, bavilo skijanjem, mora država na snažan način ući u klubove, podržavati škole skijanja, podržavati ih sve dok oni ne dođu do takmičarskog pogona, kada se od toga može praviti neki marketinški novac. Onda bi mi imali povećanu selekcionu bazu i onda bi mi mogli da pronađemo nekog omladinca ili omladinku, koji, recimo, živi negdje s druge strane Bjelašnice, a hoće da se bavi zimskim sportom. To je realnost.
RSE: U ime te realnosti mi se čini posve ciničnim na Olimpijadu poslati pet neuvjerljivih takmičara, skoro rekreativaca, a usput dvostruko brojniju pratnju. Onda sve to začiniti nastupom troglavog predsjedništva Olimpijskog komiteta. Više predsjednika, nego skijaša?!
Kovačević: U avionu nogometne reprezentacije je 22 fudbalera, treneri i sve što ide sa time, ukupno 30 ljudi koji su bliski sportu i koji su sportaši, a u avionu bude oko 120 ljudi. Ima oko 80-90 ljudi viška. Očigledno da smo mi nacija koja to voli, da je to u mentalnom sklopu ljudi koji su, ničim izazvani, ušli u sport. Ili hoćete da me uvjerite da su ova tri čovjeka, koja u ovom momentu čine predsjedništvo Fudbalskog saveza, neki strašni fudbaleri, da razumiju šta je fudbal? To je sticaj okolnosti. Ti ljudi su u određenom trenutku ušli, pojavili se i sada to ne puštaju. To je naša zla sudbina.
Imamo vrlo jasan izbor - ne otići na Olimpijadu, što za sobom može da povuče jako mnogo negativnih elemenata, ili otići i časno se pojaviti sa nekim takmičarima koji nemaju rezultatski trend. Očigledno da izbor pada na ovo drugo - pojaviti se, podići zastavu, pokazati da postojiš, da učestvuješ u olimpijskom pokretu, potpuno svjesni da mi takmičare nemamo.
Mene viši tišti što mi u ljetnim sportovima ne pravimo rezultate, za koje možda imamo bolje kapacitete i bolje uslove.
Bolji rezultati u odnosu na ulaganja
RSE: Opet mi se čini da prepisati državnu strukturu na nevladinu olimpijsku organizaciju, nije smisao. Imamo tri člana predsjedništva, koja su tri predstavnika, tri različita naroda, a ne tri različita sporta. Kada ćemo imati jednog predsjednika Nacionalnog olimpijskog komiteta, koji će napraviti strukturu s ljudima koji jesu iz sporta, jesu za sport i koji će se baviti sportom na najbolji mogući način, suštinom sporta, a ne detaljima oko toga hoće li biti iz Brčkog, iz Banja Luke, Mostara ili Sarajeva?
Kovačević: Međunarodni olimpijski komitet je dao rok još 2007. godine da se Statut izmjeni u tom smislu. Ovo je jedinstven primjer, da od 204 olimpijska komiteta, koliko ih ima, jedino naš Olimpijski komitet ima ovaj sistem. Olimpijski komitet je od novog Statuta odustao. Najčešća riječ koju čujem gore jeste da je to zato što je ovo zemlja Bosna i Hercegovina, koja sadrži određene realitete, kojih smo svjesni.
Ali mi moramo biti svjesni da je sport dio nevladinog sektora. Ako smo dio nevladinog sektora, nismo državna institucija, nismo pod patronatom države, u smislu organizacije kopiranja državnih struktura. Mi nismo uvjetovani Ustavnim rješenjima. Struktura i organizacija sporta se ne bazira na Ustavu, nego na dogovoru sportskih radnika, na bazi nekog novca koji imamo. Zašto sada neki sportski radnici to neće, to morate pitati njih.
Ja sam za to da nam treba jedan predsjednik, jedan sportski autoritet, jedan kvalitetan Izvršni odbor i jedan kvalitetan sastav Skupštine, koji neće biti podijeljen sa tri, nego da će to biti jedna grupacija sportskih radnika koji hoće nešto da naprave.
RSE: Ako to počne funkcionirati, hoćemo li jednom imati respektabilnog, barem pojedinca, ako ne i selekciju?
Kovačević: Sportski sistem Bosne i Hercegovine je prenapregnut, u smislu da on proizvodi puno bolje rezultate u odnosu na ulaganje u sport. I on je došao do svoga vrhunca. Tek kada državne institucije, svih nivoa vlasti, naprave sinhron sistem, da su oni u sinhronizaciji jedan sa drugim i počnu vršiti ulaganja u sport, onda će taj sportski sistem nastaviti da napreduje. On je u ovom momentu došao do tačke kada se ne može dalje napredovati.
Ako hoćemo da idemo na evropska i svjetska prvenstva u sportskim igrama, u nogometu, rukometu, košarci, odbojci, mora država početi da ulaže, ali ne tako što će platiti 114.000 avion za odlazak u Estoniju. Sport se pomaže kada omogućite da prvi kontakt djeteta sa sportom bude besplatan, da se on kroz svoje afinitete odlučuje za sport koji voli, a ne prema kućnom budžetu. Na žalost, naša djeca u najvećem broju slučajeva, preko 75 posto njih, nema novca da se bavi onim sportom koji bi htjeli, nego ih otac vodi na ono za šta ima novca. Kada država uđe u bazu sa novcem, onda će djeca ići u sportove koje vole, davati svoje maksimume, a mi, sportski radnici, imati priliku da iz te selekcione baze izaberemo najbolje.
Pročitajte i ovo:
Jovo Dimitrijević za RSE: Kanada je sva u znaku Olimpijade
Vratiti olimpijski duh
Počinje zimska sportska bajka u Vankuveru
