RSE: Posljednjih mjeseci je kod nas – s razlogom naravno – našlo u fokusu pitanje javne riječi, njenog dometa i uticaja. Ti si nedavno o tome pisao, sa početnom tezom kako ovakvog ambijenta za to pitanje nema u evropskom okruženju.
Marijanović: Kao što sve u Bosni i Hercegovini (BiH) kasni petnaest-dvadeset godina, tako kasni i otvaranje teme o slobodi javne riječi i njezinom dometu, u dvojbi jesu li administrativne granice ujedno i granice javne riječi u BiH.
RSE: Kod nas je uvriježeno stanovište kako zapravo postoje tri javnosti i tri njima odgovarajuće javne riječi. Ti, međutim, očito zastupaš mišljenje kako je u toj oblasti stanje još razuđenije.
Marijanović: Postoji samo jedna, prilično kompaktna javna riječ, i to naopaka. Kad govorimo o kompaktnosti i rascijepanosti, mislim da jedino Dodik ima strogo kontroliranu javnu riječ na teritoriji njegovog esnafa odnosno njegovog dometa. Ne može se dogoditi
Ovdje je nemoguće da netko neovisno ponese zastavu neovisnosti javne riječi, jer on to ne može ni financijski, ni kadrovski, ni iz sigurnosnih razloga.
nikakav incident kojeg on, onako fino, „demokratski“, ne kontrolira. Što se tiče Federacije BiH, uz podrazumijevajuće dvije etno-vjersko-lobističke-kriminogene javne riječi, postoji i rascjepkanost unutar ta dva čimbenika koji čine taj entitet. Jer, razlika između ustrojstva BiH i svih drugih zemalja koje imaju nekakve organizacijske jedinice. Sve te zemlje su sastavljene iz tih organizacijskih jedinica, a naša je rastavljena. Ja mislim da je situacija puno gora nego što je uvriježeno – da imamo tri vrste javne riječi. Imamo ih trideset i tri, a dobrih primjera vrlo malo. Ovdje je nemoguće da netko neovisno ponese zastavu neovisnosti javne riječi, jer on to ne može ni financijski, ni kadrovski, ni iz sigurnosnih razloga. Zato sam ja možda malo šokirao javnost kad sam javno pozdravio onaj čin ratobornog parlamentarca iz Sanskog Mosta, koji je, nakon što je podrignuo, dohvatio novinara i počeo ga daviti. Ja sam mu vrlo zahvalan. Jer, da on to nije uradio kolegi Avdiću, mi bi mislili da se novinari puno žale. Uhvati lijepo čovjeka i davi ga kao parlamentarni zastupnik, ponos svog naroda, uhvati „malog majmuna“ koji pokušava prenijeti informaciju javnosti koja za to plaća neku bijednu televizijsku pristojbu. Uhvati ga i davi, da znamo kako stvari stoje. Meni je žao Avde, jer se vjerojatno prepao, a mogao je imati i nekih fizičkih posljedica, ali je premalo – hvala bogu – žrtvovao za golemu istinu koju smo dobili.
RSE: Nedavno je bila velika polemika, a latentni sukob između dijelova intelektualne i medijske zajednice još uvijek traje. Na čijoj si strani? Po habitusu pripadaš objema ovim zajednicama.
Marijanović: Mediji su kupljeni, ostvaren je interes nad medijima, tako da ja medije ne mogu staviti u krivce. Mediji su samo prenositelji postojećeg sustava. Svega, pa i javne riječi. Ako je općinski, županijski, entitetski ili državni moćnik stavio sve pod kontrolu, valjda je najprije mislio na medije. Kako će ljudi znati tko kontrolira taj dio vilajeta.
RSE: Govorimo o javnim servisima, koji su zapravo tvoji i moji.
Marijanović: Što se tiče ove glavne, državne televizije, mislim da ona ide jednim sustavom uravnilovke. Smatram je sve manje potrebnom, ali ne iz razloga iz kojeg je nepotrebnom smatraju poslanici iz Republike Srpske. Oni imaju svoje razloge zašto ne žele nešto što se zove
Što se tiče ove glavne, državne televizije, mislim da ona ide jednim sustavom uravnilovke. Smatram je sve manje potrebnom...
BH1. Ja u to ne ulazim. Možda je to čak njihovo pravo, nemam pojma. Međutim, kad vidim smisao tih riječi, vijesti samo zbog vijesti, da se uradi korektno – svi smo isto klali, svi se isto radujemo, svi ćemo na Brenin koncert, pogledaćemo vremensku prognozu u našoj Bosni i Hercegovini, koja je svačija, samo nije naša i to je to. Federalci opet imaju drugu vrstu problema. Mislim da u određenom segmentu informativnog programa hrabro osuđuju ovo stanje s javnom riječi, javnim moralom, kriminalcima i tako dalje. Međutim, mislim da je jezik kojim to rade polako postao sam sebi svrha. Mislim da se radi o uprazno bačenoj javnoj riječi. Tužiteljstvo ne reagira, tako da ne znamo je li to provjereno ili nije, ali vidim oda bi sve to otprilike mogla biti istina. Čak je neke podatke grozno i čuti. I to se ponavlja nekoliko godina. Onda se i ta emisija, ili i te emisije, i taj urednik, ili i ti urednici, polako pretvaraju u neke vlasnike javne riječi na javnom servisu.
RSE: Smatraš li, ili se meni čini da to sugerišeš, da mediji, ne modeliraju, nego manipulišu javnosti ili javnostima?
Marijanović: Mediji u Bosni i Hercegovini ne rade svoj posao. Evo, imaš urednicu „Oslobođenja“. Protiv nje se dignu za benigni komentar za koji svako dijete zna da je istina. Ne postoji solidarnost. Pa ne može vođa islamske, katoličke ili pravoslavne misli u BiH uzeti „na streljanu“ jednu ženu koja je svoj profesionalni život dala ovoj državi, koja je izgubila pola obitelji u ovoj državi. Tko je stao iza Vildane, osim PEN-a i jedne od udruga novinara?
RSE: Da li ima spasa u ovoj užasnoj spirali?
Marijanović: Samo politička biologija. Nitko ovdje iznutra neće napraviti ništa organizirano. Prvo, izgubljen je sustav mogućnosti za to. Kuća se pravila od krova, koji prokišnjava, ne zna se koja je čija soba, tko se u kojoj sobi pita. Ovdje je sustav vrijednosti
Ovdje je sustav vrijednosti poremećen i mi ne možemo imati bolju atmosferu oko medijske situacije u BiH.
poremećen i mi ne možemo imati bolju atmosferu oko medijske situacije u BiH. Neki dan gledam na Teletekstu Federalne televizije: „Prvi slučaju svinjske gripe u Banjaluci“. To je toliko nespretno intonirana vijest, kao da je važnije što je to u Banjaluci nego tamo negdje „u nas“. Ono kao „u njih“ je ta svinjska gripa. Dok se, naravno, ne pojavi u Živinicama ili u mom Čeljevu. Dakle, to je ambijent u kojem logična crna vijest postaje sredstvo omalovažavanja drugih – oni sigurno nemaju dobru zdravstvenu zaštitu u RS-u, vjerojatno još nisu otkrili injekciju, pa eto imaju prvi slučaj svinjske gripe u Banjaluci, a ne u Bosni i Hercegovini. Kad se pojavila svinjska gripa u Hrvatskoj, to su imale sve novine na naslovnoj strani. Kad se pojavila u Srbiji, sve novine su to imale na naslovnici. Također, u Poljskoj i tako dalje. E kad se pojavila u BiH, onda je u Banjaluci. Ja sam apsolutni pesimist i ne želim nikome kvariti jutarnju kavu, ali nitko me ničim ne može uvjeriti da se medijska slika u BiH može i hoće popraviti, dok se kuća ne počne zidati od temelja. Nitko me ne može uvjeriti da svi ovi koji spominju Evropsku uniju, ne bi trebali biti na psihijatriji. Prije će EU leći pod recesijskim, globalnim makroproblemima nego li će itko ozbiljno u toj Evropi reći da nešto treba uraditi u BiH. Ovu da su prošle, ne stotine milijuna, već desetci milijardi, a nigdje se ništa nije zaustavilo, osim kod posjednika svih naših života, pa i javne riječi. Mislim da ljudi ne trebaju previše gledati vijesti, postoji puno drugih stvari o kojima se može razmišljati, postoji puno stvari na koje se može lijepo potrošiti dan.
