U Sarajevu se u ponedjeljak završava drugi po redu Balet Fest, koji je na scenu Narodnog pozorišta doveo veoma značajna imena baletske umjetnosti i tako skrenuo pažnju na teško stanje u kome funkcioniše jedini ansambl ove vrste u BiH. O tome za RSE govori Edina Papo, direktorica Sarajevskog baleta i Balet Festa.
Papo: Ove godine smo se zaista potrudili da program bude raznovrstan. Gostovalo je Slovensko narodno gledališče Maribor, koje je došlo sa predstavom „Radio and Juliet”u koreografiji Edwarda Cluga. Prvak baleta Staatsballet Berlin se predstavilo sa „Sonet XVIII”. Narodno pozorište Beograd je predstavilo minijaturu od baleta „Songs”, sa puno značenja. S velikim uspjehom i ovacijama je bio ispraćen Ruski balet, koji je imao svoj „Gala koncert solista baleta”u dva dana. Kruna svega je bilo Narodno pozorište Sarajevo sa predstavom „Romeo i Julija“, velikog koreografa Ronalda Savković. Bit će još dvije predstave „Gardenija“ i „Hell“, Baleta iz Belgije i Holandije, koje su u koprodukciji sa Festivalom MESS.
Veoma je bila posjećena radionica savremenog plesa za baletne igrače, sadašnje i buduće. Držala ju je Irena Misirlić, koja radi i živi u Roterdamu. Čest je gost i njujorških baletskih scena. Radionica se zvala „Više od riječi“.
Papo: Jedan mali tim ljudi, koji je osnovao Balet Fest Sarajevo, je zaista svojski htio i želio da Balet Fest zaživi. Nastojimo da on ima svoj kontinuitet i da ostarimo, kao što su ostarili neki drugi festivali. Vidjet ćemo. Teška su vremena. Svjetska ekonomska kriza je već odavno zakucala i u BiH, mada BiH živi specifično. Bez kulture i umjetnosti, čovjekov vijek je nezamisliv.
Papo: U pravu ste kada kažete da smo bili značajni i važni i veliki. Na žalost, rat i agresija u BiH su našu umjetničku scenu i umjetnost devastirali. Balet je vrlo senzitivan po tom pitanju. Ovdje sam 1996. godine zatekla samo šest igrača. To je mali nukleus od koga smo počeli. Ponovo smo se rodili iz pepela. Baletnom igraču treba mnogo uslova. Mi smo do danas uspjeli skupiti 25 članova, što je izuzetno mali ansambl za Narodno pozorište. Nadam se da ćemo ići dalje. Ne smatram da Balet Narodnog pozorišta treba biti glomazan i težak u smislu održavanja, ali nekih 40-tak članova i solista je minimum da možemo komforno raditi i klasični repertoar i suvremeni. To bi bilo zadovoljavajuće. Tu su problemi i sa beneficiranim radnim stažom jer se beneficija još uvijek ne plaća odlaskom ljudi u zasluženu imovinu. To su sve umjetnici i javni radnici u našoj kulturi. Trebalo bi ih se više cijeniti.
Balet se treba njegovati
Papo: Mi imamo i drugih problema. Mi učimo šta je to produkcija baletna, šta je to repertoar koji zanima publiku u našem gardu. Nekada su postojale organizovane posjete. Sada to sve zavisi od afiniteta, od toga da li imate poznanstva ili ne u ovom gradu. To je gruba istina. Mi još uvijek nemamo u Narodnom
pozorištu dovoljno razvijenu produkciju i propagandu. Mislim da i obrazovni sistem mora više da uloži, da se našoj omladini prezentira naša umjetnost. Prije par godina obišli smo mnogo osnovnih škola sa jednim malim edukativnim programom. Učestvovale su male balerine do balerine koja izlazi na scenu sa punih 18 godina. Htjeli smo da pokažemo djeci kako se razvija baletni igrač, kako se školuje, šta je tu važno, u čemu je ljepota tog poziva. Sve je to način na koji želimo da budemo atraktivni, da publiku dovedemo u pozorište. To je jedan veliki sistem koji treba da zaživi u BiH. Bez obzira na to, mi se trudimo i veliki smo heroji. Kada pogledam gdje živimo, kako živimo, kako smo plaćeni, kako smo na margini dešavanja - ovi mladi ljudi u baletnoj dvorani su zaista heroji svoje umjetnosti.
Papo: Stalno se trudim da govorim o tome da bi jedini profesionalni ansambl Baleta zaista trebao imati jednu veću podršku od države. Balet je nešto što se treba njegovati i što ne ne smijete utihnuti. Koliko je teško osnovati Festival, početi od nule, još je teže gledati da jedna umjetnost egzistira na granici nedopustivog za jednu umjetnost. Stalno smo na granici da li možemo dati repertoar ili ne, da li imamo dovoljan broj ansambla ili ne. Ako balerina kihne, mi nemamo predstavu. Za velike baletske spektakle i predstave klasičnog repertoara, uvijek zovem prvake sa strane, ali to košta. Ljudi trebaju da razumiju da je to umjetnost koja je veoma poštovana i koja traži svoju finansijsku potporu. Ne možete tražiti od jedne velike Zaharove da dođe u sarajevsko Narodno pozorište i da joj kažete da imamo samo 25 članova i da imamo problema. To nikoga ne zanima. Petnaest godina poslije rata je mnogo. Trebamo ići naprijed, otvarati radna mjesta, dati benefite za ta radna mjesta.Mi još uvijek smatramo da balet nije poziv. Dok sam bila balerina i igrala, često su me pitali čime se bavim i šta u stvari radim.
RSE: Šta se sve moglo vidjeti u okviru Balet Festa na pozornici Narodnog pozorišta?
Papo: Ove godine smo se zaista potrudili da program bude raznovrstan. Gostovalo je Slovensko narodno gledališče Maribor, koje je došlo sa predstavom „Radio and Juliet”u koreografiji Edwarda Cluga. Prvak baleta Staatsballet Berlin se predstavilo sa „Sonet XVIII”. Narodno pozorište Beograd je predstavilo minijaturu od baleta „Songs”, sa puno značenja. S velikim uspjehom i ovacijama je bio ispraćen Ruski balet, koji je imao svoj „Gala koncert solista baleta”u dva dana. Kruna svega je bilo Narodno pozorište Sarajevo sa predstavom „Romeo i Julija“, velikog koreografa Ronalda Savković. Bit će još dvije predstave „Gardenija“ i „Hell“, Baleta iz Belgije i Holandije, koje su u koprodukciji sa Festivalom MESS.
Veoma je bila posjećena radionica savremenog plesa za baletne igrače, sadašnje i buduće. Držala ju je Irena Misirlić, koja radi i živi u Roterdamu. Čest je gost i njujorških baletskih scena. Radionica se zvala „Više od riječi“.
RSE: I sam sam bio među 'nevjernim Tomama' koji su prošle godine, uz prvi festival, mislili da je to tek prigodna smotra uz 60 godina Baleta u Sarajevu. Srećom, razuvjereni smo. Vi ste u balet vjerovali i uspjeli?
Papo: Jedan mali tim ljudi, koji je osnovao Balet Fest Sarajevo, je zaista svojski htio i želio da Balet Fest zaživi. Nastojimo da on ima svoj kontinuitet i da ostarimo, kao što su ostarili neki drugi festivali. Vidjet ćemo. Teška su vremena. Svjetska ekonomska kriza je već odavno zakucala i u BiH, mada BiH živi specifično. Bez kulture i umjetnosti, čovjekov vijek je nezamisliv.
RSE: Prije 40-tak godina u Sarajevu je bila velika baletska scena sa domaćim snagama, i igračkim i koreografskim. Kasnije je bilo dosta uglednih imena iz inostranstva. Ovdašnja baletska scena je veoma visoko kotirala. Poslije rata krenula je od nule. Kakva je današnja slika?
Papo: U pravu ste kada kažete da smo bili značajni i važni i veliki. Na žalost, rat i agresija u BiH su našu umjetničku scenu i umjetnost devastirali. Balet je vrlo senzitivan po tom pitanju. Ovdje sam 1996. godine zatekla samo šest igrača. To je mali nukleus od koga smo počeli. Ponovo smo se rodili iz pepela. Baletnom igraču treba mnogo uslova. Mi smo do danas uspjeli skupiti 25 članova, što je izuzetno mali ansambl za Narodno pozorište. Nadam se da ćemo ići dalje. Ne smatram da Balet Narodnog pozorišta treba biti glomazan i težak u smislu održavanja, ali nekih 40-tak članova i solista je minimum da možemo komforno raditi i klasični repertoar i suvremeni. To bi bilo zadovoljavajuće. Tu su problemi i sa beneficiranim radnim stažom jer se beneficija još uvijek ne plaća odlaskom ljudi u zasluženu imovinu. To su sve umjetnici i javni radnici u našoj kulturi. Trebalo bi ih se više cijeniti.
Balet se treba njegovati
RSE: Nisam se nikada utrkivao kada su karte za balet u pitanju, ali mi nije jasno da jedno društvo, jedna država koja drži do sebe, može dozvoliti da umire jedan takva umjetnost, koja svjedoči o stepenu razvoja neke sredine.
Papo: Mi imamo i drugih problema. Mi učimo šta je to produkcija baletna, šta je to repertoar koji zanima publiku u našem gardu. Nekada su postojale organizovane posjete. Sada to sve zavisi od afiniteta, od toga da li imate poznanstva ili ne u ovom gradu. To je gruba istina. Mi još uvijek nemamo u Narodnom
Kada pogledam gdje živimo, kako živimo, kako smo plaćeni, kako smo na margini dešavanja - ovi mladi ljudi u baletnoj dvorani su zaista heroji svoje umjetnosti.
RSE: Čini mi se da jednom ansamblu treba toliko vremena da se popne na prste koliko i jednom mladom igraču ili igračici. Pošto je to jedini Balet u državi, čini mi se da bi ta ekskluzivnost morala biti valorizirana.
Papo: Stalno se trudim da govorim o tome da bi jedini profesionalni ansambl Baleta zaista trebao imati jednu veću podršku od države. Balet je nešto što se treba njegovati i što ne ne smijete utihnuti. Koliko je teško osnovati Festival, početi od nule, još je teže gledati da jedna umjetnost egzistira na granici nedopustivog za jednu umjetnost. Stalno smo na granici da li možemo dati repertoar ili ne, da li imamo dovoljan broj ansambla ili ne. Ako balerina kihne, mi nemamo predstavu. Za velike baletske spektakle i predstave klasičnog repertoara, uvijek zovem prvake sa strane, ali to košta. Ljudi trebaju da razumiju da je to umjetnost koja je veoma poštovana i koja traži svoju finansijsku potporu. Ne možete tražiti od jedne velike Zaharove da dođe u sarajevsko Narodno pozorište i da joj kažete da imamo samo 25 članova i da imamo problema. To nikoga ne zanima. Petnaest godina poslije rata je mnogo. Trebamo ići naprijed, otvarati radna mjesta, dati benefite za ta radna mjesta.Mi još uvijek smatramo da balet nije poziv. Dok sam bila balerina i igrala, često su me pitali čime se bavim i šta u stvari radim.
