Čini se da u ovom trenutku, u području kulture, ne postoji kompetentniji čovjek od režisera Harisa Pašovića, univerzitetskog nastavnika i prvog čovjeka međunarodnog uglednog projekta East-West centar.
RSE: Po čemu ćeš pamtiti godinu koju bi svi najradije zaboravili?
Pašović: Probleme, koji su bili, smo svi dijelili, a to je izrazito smanjenje budžeta i vrlo teška finansijska situacija. I taj mali budžet, koji ima kultura, još više se smanjivao, što mislim da nije bilo jako fer jer ta smanjenja u kulturi nisu velika finansijska dobit za ukupan budžet države, a s druge strane su veliki gubitak za kulturu. Pokazalo se da nema velike kulturne politike, niti ozbiljne brige od strane države na bilo kom nivou. S druge strane, mnogi umjetnici se baš i nisu uspjeli izdići iznad toga, prije svega mislim na budžetske korisnike. Oni su rekli: „Nema para i ne možemo da radimo“.
Mislim da je ovo bila godina pripreme, što se filmske produkcije tiče. Nekoliko filmova je završeno, a strašno puno se očekuje od filma Na putu, Jasmile Žbanić. Taj film sam gledao. To je izvanredan, veliki, fantastičan film.
Aida Begić je imala fascinantan uspjeh. Ne znam da li je igdje taj film otišao, a da se nije vratio sa nagradom.
Isto je i sa našim dokumentarnim filmom Drimers, Nermina Hamzagića, mladog redatelja.
Još jedan veliki film je snimljen, a to je Cirkus Kolumbija, u režiji Danisa Tanovića. Bio sam sa studentima i saradnicima na snimanju i bila je izvanredan atmosfera u Čapljini. Kada se taj film pojavi ove godine, mislim da će biti jedan od velikih doprinosa za bosansko-hercegovački film, ali i za evropski film uopće.
RSE: A rad East-West centra?
Pašović: Izašla je predstava Nora, koja je veoma dobro odjeknula, koja je izazvala pomamu za kartama. Bilo je divno da su ljudi u ovom vremenu stezanja kaiša ipak išli i željeli da vide predstavu.
Igrali smo i Klasnog neprijatelja na turneji po Bosni, od Livna, Tomislavgrada, do Jajca. Bili smo na nekoliko međunarodnih festivala, kao i na jednom velikom međunarodnom festivalu u Poljskoj gdje smo za tu predstavu dobili nagradu za najsavremeniju predstavu. Bili smo na Ohridskom ljetu sa Norom i Klasnim neprijateljem, imali smo i svoj festival. Dobili smo nagradu Zlatni lovorov vijenac za doprinos teatarskoj umjetnosti na festivalu MESS.
Imali smo nekoliko fantastičnih edukacijskih programa. Prije nekoliko dana smo imali, prvi put, premijeru predstave za djecu, Ružno pače, koju je režirala nova kolegica, mlada redateljica Elma Islamović.
Niko ne bi rekao da smo mi jedna mala kompanija, koja radi u iznajmljenom stanu, imamo iznajmljeno skladište, igramo u iznajmljenim prostorima i imamo vrlo male plate.
Fudbal-fudbal
RSE: Da li ljudi, koji upravljaju našim životima, rade spontano ili iz neke namjere? Ponekada imam dojam kako se organizovano radi na uništavanju nekih temeljnih civilizacijskih tekovina na ovom prostoru.
Pašović: Živimo u jednoj zemlji koja je prilično primitivna po raznim osnovama. Primitivna je po politici, koja je loša, koja je učinila da smo još uvijek na začelju u Evropi, kao jedna od najsiromašnijih zemalja koja ne može sama da opstane u političkom smislu, kao jedina zemlja iz regiona gdje moramo imati vize da bi putovali po Evropi. Takvim političarima ne treba kultura. Oni upravo mogu da budu političari samo u jednoj nekulturnoj zemlji.
Živimo u zemlji koja je primitivna po politici, koja je loša, koja je učinila da smo još uvijek na začelju u Evropi. Takvim političarima ne treba kultura. Oni upravo mogu da budu političari samo u jednoj nekulturnoj zemlji.
S druge strane, ne branim ni umjetnike. Ima nekoliko fenomenalnih umjetničkih institucija i one su uglavnom iz nezavisnog sektora, kao i nekoliko fantastičnih festivala, koji su ponovo iz nezavisnog sektora. Većina umjetnika koji rade u kulturi se brčka na budžetu, rade malo, upropaštavaju i onu infrastrukturu koja postoji, nisu dovoljno, ni snažni, ni motivirani, niti imaju bilo kakve ideje koje su dovoljne moderne da pokrenu stvari. Oni čekaju da im stignu plata.
RSE: Jedna opaka nostalgija za vremenom jednakih trbuha.
Pašović: U stilu - ne mogu oni mene malo platiti, koliko ja mogu malo i loše raditi.
RSE: Da li si spreman za pogled u naprijed jer nikada nisi podlijegao šemama, godišnjim dobama, sezonama, smotrama?
Pašović: Mi radimo međunarodne projekte. Svaki međunarodni projekt i svako međunarodno gostovanje se priprema najmanje po 18 mjeseci. Mi sada već imamo projekte koje ćemo raditi sa našim partnerima za 2011. i 2012. godinu. Dobro je što smo ušli u normalne tokove planiranja, svjetske i evropske, a oni su uvijek po nekoliko godina unaprijed.
Ove godine počinjemo da realizujemo projekte koje smo započeli prije godinu ili dvije sa našim partnerima. Jedan je velika međunarodna koprodukcija Fudbal-fudbal, predstava o fudbalu, koju radimo zajedno sa singapurskim i napuljskim festivalom i jednom od najboljih plesnih kompanija u Evropi iz Belgije. U predstavi će igrati plesači i glumci iz Italije, Singapura, Bosne, Slovenije i Belgije. Već 1. marta počinju probe u Napulju, a 12. maja je svjetska premijera u Singapuru. Evropska premijera je 4. juna u Napulju, gdje igramo šest predstava do samog početka Mundijala. Potom dolazimo u Sarajevo gdje ćemo igrati nekoliko predstava u Bosni i Hercegovini.
RSE: Postoji li kod tebe bar trun optimizma u vezi sa ukupnim ambijentom u kome ćete sve ovo raditi? Ipak se mora nešto promijeniti u ovoj državi. Hoće li ova godina biti presudna u tom smislu?
Pašović: Na žalost ne mora se ništa promijeniti. Bilo bi odlično da se promijeni, ali mi smo svjedoci već godinama da se ne mora promijeniti, da život može biti loš.
Ako ljudi u ovoj zemlji žele i dalje tako loše da žive, kao što žive sada, onda će oni na izborima glasati onako kako su glasali do sada. U ovom trenutku na horizontu se ne vidi previše novih političkih snaga koje mogu da ponude neku novu viziju, a isto tako se civilno društvo potpuno zaustavilo. Dok mi svi zajedno ne podignemo svoj glas i ne tražimo svoje pravo da živimo kao slobodni ljudi, u jednoj normalnoj evropskoj zemlji u XXI stoljeću, to se neće ni odgoditi. Ako ponovo budemo glasali po našim nacionalnim opredijeljenima ili nekim konformizmima ili po nekakvim korupcijama, onda će opet biti ovako.
Ove godine, naša budućnost, leži u našim rukama.
