U sarajevskoj galeriji Collegium Artisticum otvorena je retrospektivna izložba jednog od najznačajnijih bosansko-hercegovačkih likovnih stvaralaca, Džeka Hodžića. Akademski slikar izložio je 150 svojih djela, kako bi podsjetio na 40 godina stvaralaštva i 60 godina života.
Hodžić: Jeste mala jer nisam uspio sve da izložim. Zbog Revijalne izložbe nisam mogao dobiti drugu salu, ali sam se potrudio da obradujem svoje prijatelje i poklonike umjetnosti, da im ponudim to najbolje što imam.
Hodžić: To je sudbina umjetnosti i sudbina umjetnika. Umjetnik je nesretan čovjek jer je cijeli život zaljubljen u nešto što radi. Desio se rat i nestalo je 2.000 radova. Prikupio sam nešto. Svi su bili vrlo korektni, sa svih prostora bivše Jugoslavije, da mi daju podatke, da mi daju neke reprodukcije koje nemam. Život ide dalje. Zar sam trebao da stanem 1992. godine kada mi je sve nestalo? Nisam. Nastavio sam dalje i napravio sam dosta toga. Pokušao sam da u svoje ćilime, u svoju kreativnost, utkam to najbolje što imam. Pokušao sam da zabilježim nesreću svoga ateljea i svih stradanja koja su se desila ovdje.
Jedan dio tog izloženog ciklusa nosi naziv Stradanja. Krenuo sam po zapaljenim kućama i stratištima. Skupljao sam ostatke vrata, prozora i dasaka, koje sam čistio i preparirao. Tako sam im dao jedan novi, kreativni život. Napravio sam velike svitke, velike i po dva do skoro tri metra, koje sam patinirao sa smolom i voskom, sa raznim materijalima, tako da su dobili izgled pergamenta. Izgledale su kao mega knjige. Ciklus Stradanja uglavnom dominira izložbom. Poslije toga je došlo svjetlo, prestanak rata i stradanja, pa su i moji radovi poprimili sasvim drugačiji oblik. Ja sam emotivac. Pojavila se bjelina i kolaži, koji su bili poderani, kao poderanost našeg življenja u destruktivnom ratu. Pojavile su se bijele slike koje sam nazvao bijele duše i bašte. Na izložbi je izloženo sedam do osam ciklusa.
Hodžić: Oni govore o mom kompletnom likovnom iskustvu, znanju i daru. Govore o meni.
Hodžić: Slijedim samo sebe i svoj dar. Uvijek sam nezadovoljan sobom. Tražim uvijek neke nove materijale, nove mogućnosti, nova strukturalna rješenja, nova rješenja u načinu komponovanja. Svi moji radovi, ovisno o prostoru, mogu se shvatiti potpuno drugačije. Kod nas se likovnoj umjetnosti ne daje prava važnost. Likovni umjetnici su važni kada treba nekome nešto pokloniti. Likovna umjetnost treba da se njeguje kao jedna fabrika ili radionica. Nije samo dovoljno da majstor napravi umjetničko djelo. Tu postoje još dva segmenta koja su vrlo bitna - kritika i galerija. Kritičar treba da valorizuje to djelo, a galerista treba da postaviti to djelo na mjesto koje mu odgovara. Tek u tom trokutu se pokazuje prava estetska vrijednost.
Ne slijedim ništa i slijedim sve. Iz svega želim da napravim nešto što je kreativno, da mu dam jedan umjetnički oblik i dimenziju. Svako moje djelo postaje energetska lopta koja ima neku univerzalnu vrijednost, koju može da razumije svako ko poznaje likovno pismo i likovnu umjetnost. Likovno pismo jeste nijemo pismo, ali likovna umjetnost ima svoje pismo, svoje znake i simbole koji se čitaju. Odatle kritika i povjesničari umjetnosti koji mogu to djelo da valorizuju i da mu odrede estetsku dimenziju i vrijednost.
Svaki moj rad je natopljen emocijama
Hodžić: Sudbina umjetnika uopšte jeste, ili da su oni boemi, koji bahato hodaju, grohotno se smiju i galame u kafanama, ili su oni vukovi samotnjaci. To je pečat koji mi nosimo svojim darom i svojom nesrećom.
Nisam dobio nikakvu pomoć Udruženja. Čak sam doživio i vrlo nizak udarac. Isto veče, kada je bila moja retrospektiva, koja je zakazana početkom 2010. godine u Udruženju, zbog birokratije je zakazana istog momenta još jedna drugu izložba.
U Collegium Artisticumu nisam mogao dobiti cijeli prostor jer se tradicionalno, povodom 25. maja, održava Revijalna izložba Udruženja likovnih umjetnika. To je opravdano. Insistirao sam da moja izložba bude od 15. ili 20. novembra do 8. decembra, kada punim ravnih 60 godina.
Monografiju radim sa uglednom kućom koja je do sada izdala već četiri moje monografije, a ovo će biti peta. Monografija je mogla da stigne da se uradi ali smo se nekako složili da ne žurimo, da ne napravimo grešku jer želimo da dobro ispadne.
Smatrali smo da treba sačekati ovu retrospektivu, krunu mog 60-godišnjeg života i 40-godišnjeg rada, da je ugradimo u tu monografiju. Promocija će biti 27. januara u gradskoj galeriji Collegium Artisticuma.
Hodžić: Birokratija radi svoje. Pametne i kreativne ljude niko ne voli, pogotovo u vrijeme tranzicije.
Hodžić: Tu sam u jako dobroj kreativnoj kondiciji. Još dobro pamtim. Još imam energije. Radim svaki dan osam do deset sati. Imam radnu naviku i kreativnu kondiciju. Ne posustajem.
Stalno sam nezadovoljan i to me gura naprijed. To mi čini zadovoljstvo i to radim sa puno ljubavi i zadovoljstva. Razgovaram sa svojim radovima. Mojim radovima niko ne može oduzeti emocije. Moj svaki rad je natopljen emocijama i posebnom ljubavlju. To se vidi i moji radovi time odišu.
RSE: Četrdeset godina stvaralaštva i 60 godina života su dvije brojke koje su bile povod da brojnoj publici, tvojim prijateljima i gostima, pa i iz dalekih zemalja, ponudiš jednu malu retrospektivu. Malu, ne zbog broja izložaka, ali malu u odnosu na tvoju impresivnu produkciju.
Hodžić: Jeste mala jer nisam uspio sve da izložim. Zbog Revijalne izložbe nisam mogao dobiti drugu salu, ali sam se potrudio da obradujem svoje prijatelje i poklonike umjetnosti, da im ponudim to najbolje što imam.
RSE: Ponudio si samo djelić svojih radova jer si imao nesreću da dosta tvojih radova nestane.
Hodžić: To je sudbina umjetnosti i sudbina umjetnika. Umjetnik je nesretan čovjek jer je cijeli život zaljubljen u nešto što radi. Desio se rat i nestalo je 2.000 radova. Prikupio sam nešto. Svi su bili vrlo korektni, sa svih prostora bivše Jugoslavije, da mi daju podatke, da mi daju neke reprodukcije koje nemam. Život ide dalje. Zar sam trebao da stanem 1992. godine kada mi je sve nestalo? Nisam. Nastavio sam dalje i napravio sam dosta toga. Pokušao sam da u svoje ćilime, u svoju kreativnost, utkam to najbolje što imam. Pokušao sam da zabilježim nesreću svoga ateljea i svih stradanja koja su se desila ovdje.
Umjetnik je nesretan čovjek jer je cijeli život zaljubljen u nešto što radi.
Jedan dio tog izloženog ciklusa nosi naziv Stradanja. Krenuo sam po zapaljenim kućama i stratištima. Skupljao sam ostatke vrata, prozora i dasaka, koje sam čistio i preparirao. Tako sam im dao jedan novi, kreativni život. Napravio sam velike svitke, velike i po dva do skoro tri metra, koje sam patinirao sa smolom i voskom, sa raznim materijalima, tako da su dobili izgled pergamenta. Izgledale su kao mega knjige. Ciklus Stradanja uglavnom dominira izložbom. Poslije toga je došlo svjetlo, prestanak rata i stradanja, pa su i moji radovi poprimili sasvim drugačiji oblik. Ja sam emotivac. Pojavila se bjelina i kolaži, koji su bili poderani, kao poderanost našeg življenja u destruktivnom ratu. Pojavile su se bijele slike koje sam nazvao bijele duše i bašte. Na izložbi je izloženo sedam do osam ciklusa.
RSE: Oni svjedoče o likovnom iskustvu Džeka Hodžića?
Hodžić: Oni govore o mom kompletnom likovnom iskustvu, znanju i daru. Govore o meni.
RSE: Kritičari pokušavaju da te postave u neki pravac, stave u red nečijih sljedbenika, ali ti uspješno iskačeš iz tih kalupa. Koga slijediš?
Nije samo dovoljno da majstor napravi umjetničko djelo. Tu postoje još dva segmenta koja su vrlo bitna - kritika i galerija. Kritičar treba da valorizuje to djelo, a galerista treba da postaviti to djelo na mjesto koje mu odgovara. Tek u tom trokutu se pokazuje prava estetska vrijednost.
Ne slijedim ništa i slijedim sve. Iz svega želim da napravim nešto što je kreativno, da mu dam jedan umjetnički oblik i dimenziju. Svako moje djelo postaje energetska lopta koja ima neku univerzalnu vrijednost, koju može da razumije svako ko poznaje likovno pismo i likovnu umjetnost. Likovno pismo jeste nijemo pismo, ali likovna umjetnost ima svoje pismo, svoje znake i simbole koji se čitaju. Odatle kritika i povjesničari umjetnosti koji mogu to djelo da valorizuju i da mu odrede estetsku dimenziju i vrijednost.
Svaki moj rad je natopljen emocijama
RSE: Možda ima malo simbolike u činjenici da nisi dobio čitav prostor Collegium Artisticuma. Simbolika je u tome što si svoju najznačajniju postavku ostvario bez pomoći Udruženja, što još uvijek svjetlost dana nije ugledala obećana monografija. Sve to ostavlja dojam da si poprilično osamljen. Da li je to inače sudbina umjetnika?
Hodžić: Sudbina umjetnika uopšte jeste, ili da su oni boemi, koji bahato hodaju, grohotno se smiju i galame u kafanama, ili su oni vukovi samotnjaci. To je pečat koji mi nosimo svojim darom i svojom nesrećom.
Nisam dobio nikakvu pomoć Udruženja. Čak sam doživio i vrlo nizak udarac. Isto veče, kada je bila moja retrospektiva, koja je zakazana početkom 2010. godine u Udruženju, zbog birokratije je zakazana istog momenta još jedna drugu izložba.
U Collegium Artisticumu nisam mogao dobiti cijeli prostor jer se tradicionalno, povodom 25. maja, održava Revijalna izložba Udruženja likovnih umjetnika. To je opravdano. Insistirao sam da moja izložba bude od 15. ili 20. novembra do 8. decembra, kada punim ravnih 60 godina.
Birokratija radi svoje. Pametne i kreativne ljude niko ne voli, pogotovo u vrijeme tranzicije.
Monografiju radim sa uglednom kućom koja je do sada izdala već četiri moje monografije, a ovo će biti peta. Monografija je mogla da stigne da se uradi ali smo se nekako složili da ne žurimo, da ne napravimo grešku jer želimo da dobro ispadne.
Smatrali smo da treba sačekati ovu retrospektivu, krunu mog 60-godišnjeg života i 40-godišnjeg rada, da je ugradimo u tu monografiju. Promocija će biti 27. januara u gradskoj galeriji Collegium Artisticuma.
RSE: Ti si član dva domaća udruženja i dva njemačka udruženja. Pokazao si i dokazao da hoćeš i možeš raditi timski i pomagati svuda gdje to treba. Nikada neću zaboraviti tvoj naglašeni aktivizam u vrijeme oživljavanja kolonije u Počitelju, kao i niz drugih aktivnosti koje su likovnjaci poduzimali. Ti si uvijek bio na čelu. Zato sam insistirao na činjenici da su te ostavili.
Hodžić: Birokratija radi svoje. Pametne i kreativne ljude niko ne voli, pogotovo u vrijeme tranzicije.
RSE: Bitno je da stvaralački nisi posustao.
Hodžić: Tu sam u jako dobroj kreativnoj kondiciji. Još dobro pamtim. Još imam energije. Radim svaki dan osam do deset sati. Imam radnu naviku i kreativnu kondiciju. Ne posustajem.
Stalno sam nezadovoljan i to me gura naprijed. To mi čini zadovoljstvo i to radim sa puno ljubavi i zadovoljstva. Razgovaram sa svojim radovima. Mojim radovima niko ne može oduzeti emocije. Moj svaki rad je natopljen emocijama i posebnom ljubavlju. To se vidi i moji radovi time odišu.
