Nedavno je u sarajevskom Colegium artisticumu otvorena izložba umjetničkog fotografa Nihada Nine Pušije, pod naslovom "Bijeli konj – zanemareni Evropljani". Zanimljiva postavka i razgovor u vezi sa njenim porukama bili su povod za intervju sa Hedinom Tahirović Sijerčić, publicistkinjom, pjesnikinjom, prevoditeljkom i predavačem na zagrebačkom sveučilištu.
Tahirović Sijerčić: Radilo se o izložbi pod nazivom Parno Gras, što na romskom jeziku znači Bijeli konj. Centar za savremenu umjetnost Sarajevo, u saradnji sa gradskom galerijom Colegium artisticum, je otvorio izložbu Ostavljeni ili zapostavljeni Evropljani, zanemareni Evropljani, umjetničkog fotografa Nihada Nine Pušije. U sklopu te izložbe se razgovaralo o kulturi i problemu kulture Roma na području Evrope.
Tahirović Sijerčić: Nino je pokušao da kroz fotografiju udahne onaj pozitivan duh i pozitivnu sliku o Romima. Nije to onaj stereotip i generalizacija koja se prikazuje na skoro svim fotografijama koje možete da vidite tu i tamo po izložbama. Nino je nekim dijelom i sam Rom, sam je takođe u migraciji, što znači da je svoj fokus upravo dao toj migraciji, koliko toj internoj dislokaciji, toliko i migraciji Roma u sklopu ostalog stanovništva.
Tahirović Sijerčić: Naravno da se ne može biti zadovoljno. Ovo sve što se radi oko Roma, radi se zaista da bi se ekonomski ojačala jedna ili druga organizacija ili institucija koja to radi, to je moje mišljenje. Zbog dekade Roma (2005. – 2015.) naravno da postoje sredstva. Romi ne mogu sami da povuku sve te projekte i onda se pojavljuju radne organizacije i institucije koje vuku te projekte i koje imaju u strukturi puno obrazovanije ljude, koji su zaista u stanju da naprave dobar projekt i da ga pošalju na mjesto gdje će se i sredstva odobriti. Na žalost danas se sve vrti oko novca. Vrlo je malo duše u svemu tome.
Tahirović Sijerčić: Naravno da ima Roma autora, međutim vrlo malo izlaze u javnost. Mi nemamo, ni tu našu književnu kritiku, niti imamo naše izdavačke kuće u okviru većinskih naroda ili većinske književne kritike. Mi zaista nemamo svoje mjesto. Nedavno je u sklopu Sarajevskih svesaka objavljena antologija romskih pjesama, koju je uredio Dragoljub Backović iz Beograda. Smatram da je to vrlo dobar pokušaj da se prikaže i manjinska poezija u sklopu većinskih narod, tako vrlo bitne i vrlo važne publikacije na ovim prostorima, na prostoru regiona.
Tahirović Sijerčić: Koliko god mi htjeli ili ne htjeli priznati, patrijarhizam igra veliku ulogu, ne samo u romskom društvu, nego i u kompletnom društvu. Ima dosta autorica, posebno koje nisu u stanju, baš zbog takvih prilika kakve jesu u našoj romskoj zajednici, da izađu vani, da izađu pred publiku i da prezentuju ono što zaista smatraju da trebaju.
U posljednje vrijeme, tu i tamo, veliki su pomaci nastali naročito kroz formiranje Romske ženske mreže, kako na području BiH, tako i na području svih zemalja u regionu. Kroz NGO, romske pjesnikinje nalaze svoj put.
Sve pjesnikinje imaju isti motiv ili slično simboličko izražavanje, međutim problem je samog izražavanja, odnosno jezika, jer u nekim slučajevima, gdje je maternji jezik romski, vrlo im je loš oficijelni jezik, tako da imamo veliki problem prevođenja tih radova i djela gdje se kroz prevođenje dosta kvaliteta izgubi. Zbog toga bi bilo veoma dobro da se iz romskog naroda zaista izdvoje oni koji govore romski jezik, koji se služe i pišu romskim jezikom i one koji pišu na oficijelnim jezicima, kako bi na što bolji način mogli da vrednuju ono što Romkinje i Romi pišu.
Tahirović Sijerčić: Posebno se bave pitanjem djece, zatim pitanjem tradicije, kroz naše običaje, kroz tabue. One najviše pišu o očevima, sinovima, o prenošenju tradicije na muško dijete, a vrlo rijetko na žensko dijete. Onda su tu motivi puteva i motivi slobode, ta vrsta zarobljeništva ženske duše. Toliko se trude da na drugoj strani prikažu čežnju za slobodom. To su vrlo teški momenti u kojima se zaista mora dosta razmišljati, i o kulturi i o tradiciji i o običajima, ali i o načinu kako se približiti većinskoj zajednici i kako svoja djela i svoje misli predočiti drugima, da bi našli put razumijevanja.
Tahirović Sijerčić: Naravno da je bilo tako. U Zagrebu se već nekoliko godina održava svjetski skup kao internacionalni dan romskog jezika, svakog 5. novembra. Imala sam i ja čast da svake godine prezentujem svoje radove, teme i eseje, tako da je samom dekanu zapalo, i za oči i za uho, ono što mi radimo, što stvaramo i čime se bavimo i koji su to zaista problemi u jeziku, u kulturi, u književnosti Roma.
Na inicijativu par nas dobili smo dva izborna predmeta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Romski jezik I i II i Kultura i književnost Roma I i II. Odziv studenata je veliki. Imamo 32 studenta za romski jezik i 32 studenta za Književnost i kulturu Roma. Samo jedna studentica je Romkinja, koja se tako izjasnila, mada mi ne možemo tvrditi da ih nema više jer sam problem identiteta ne postoji tek tako. Poznate su izreke koje su se prenosile preko medija - Što više obrazovani, to manje Romi. Na žalost, susrećemo se sa takvim problemima, ali ne okrivljujem nikoga. Mogu da shvatim sve naše Rome koji su završili fakultete i koji se nalaze na fakultetima da to kriju jer zbog vidne diskriminacije, vrlo je teško doći i do neke pozicije i do mjesta do kojeg bi čovjek trebao da dođe. Kolika je ravnoteža uspostavljena između manjinskih i većinskih naroda i njihovih jezika, to je veliko i diskutabilno pitanje o kom se može razgovarati godinama, a na našim prostorima, sa našim specifičnostima, mislim da nadmašujemo kompletan region.
Tahirović Sijerčić: Mi imamo nezvanični podatak da se na fakultetima u BiH nalazi oko tridesetak studenata Roma, međutim vrlo je malo onih koji to javno kažu i onih koji su spremni da se uključe otvoreno u NGO, u neki pokret ili inicijativu s kojom bi se nešto moglo uraditi. To je veliki problem.
Tahirović Sijerčić: Naravno. Ja apelujem na sve njih da sagledaju vrijednosti našeg identiteta i vrijednosti našeg naroda. Jedino tako mogu doći do toga da se izjašnjavaju onako kako su i rođeni.
RSE: Neki dan je otvorena jedna zanimljiva izložba i vođen više nego inspirativan razgovor o romskoj kulturi. O čemu se zapravo radilo?
Tahirović Sijerčić: Radilo se o izložbi pod nazivom Parno Gras, što na romskom jeziku znači Bijeli konj. Centar za savremenu umjetnost Sarajevo, u saradnji sa gradskom galerijom Colegium artisticum, je otvorio izložbu Ostavljeni ili zapostavljeni Evropljani, zanemareni Evropljani, umjetničkog fotografa Nihada Nine Pušije. U sklopu te izložbe se razgovaralo o kulturi i problemu kulture Roma na području Evrope.
RSE: Šta se zapravo krije iza naziva Bijeli konj, zanemareni Evropljanin? Šta je to Nino htio poručiti našoj publici?
Tahirović Sijerčić: Nino je pokušao da kroz fotografiju udahne onaj pozitivan duh i pozitivnu sliku o Romima. Nije to onaj stereotip i generalizacija koja se prikazuje na skoro svim fotografijama koje možete da vidite tu i tamo po izložbama. Nino je nekim dijelom i sam Rom, sam je takođe u migraciji, što znači da je svoj fokus upravo dao toj migraciji, koliko toj internoj dislokaciji, toliko i migraciji Roma u sklopu ostalog stanovništva.
RSE: Romi su u posljednje vrijeme česta inspiracija stvaraocima u regionu, ali uvijek je u fokusu ova folklorna dimenzija, eventualno manipulacija dijelom ili čitavom zajednicom. Da li se ogledajući iznutra može biti zadovoljno tom produkcijom?
Tahirović Sijerčić: Naravno da se ne može biti zadovoljno. Ovo sve što se radi oko Roma, radi se zaista da bi se ekonomski ojačala jedna ili druga organizacija ili institucija koja to radi, to je moje mišljenje. Zbog dekade Roma (2005. – 2015.) naravno da postoje sredstva. Romi ne mogu sami da povuku sve te projekte i onda se pojavljuju radne organizacije i institucije koje vuku te projekte i koje imaju u strukturi puno obrazovanije ljude, koji su zaista u stanju da naprave dobar projekt i da ga pošalju na mjesto gdje će se i sredstva odobriti. Na žalost danas se sve vrti oko novca. Vrlo je malo duše u svemu tome.
RSE: Naravno da za pravi stvaralački pogled u život i kolektivnu dušu čitavog etnosa moraju postojati autentični autori koji to osjećaju i razumijevaju svojim rođenjem, svojom tradicijom, svojim istinskim pripadanjem zajednici. Mi veoma malo znamo o tome. Neki dan sam pročitao o jednoj vrijednoj izložbi mlade slikarke iz Bihaća. Mi zapravo ne znamo koliko i da li uopšte ima Roma autora.
Tahirović Sijerčić: Naravno da ima Roma autora, međutim vrlo malo izlaze u javnost. Mi nemamo, ni tu našu književnu kritiku, niti imamo naše izdavačke kuće u okviru većinskih naroda ili većinske književne kritike. Mi zaista nemamo svoje mjesto. Nedavno je u sklopu Sarajevskih svesaka objavljena antologija romskih pjesama, koju je uredio Dragoljub Backović iz Beograda. Smatram da je to vrlo dobar pokušaj da se prikaže i manjinska poezija u sklopu većinskih narod, tako vrlo bitne i vrlo važne publikacije na ovim prostorima, na prostoru regiona.
RSE: Vi se ovim pitanjima bavite iscrpno i stručno. Magistarski rad vam je naslovljen kao „Rodni identitet u književnosti romskih autorica“?
Tahirović Sijerčić: Koliko god mi htjeli ili ne htjeli priznati, patrijarhizam igra veliku ulogu, ne samo u romskom društvu, nego i u kompletnom društvu. Ima dosta autorica, posebno koje nisu u stanju, baš zbog takvih prilika kakve jesu u našoj romskoj zajednici, da izađu vani, da izađu pred publiku i da prezentuju ono što zaista smatraju da trebaju.
U posljednje vrijeme, tu i tamo, veliki su pomaci nastali naročito kroz formiranje Romske ženske mreže, kako na području BiH, tako i na području svih zemalja u regionu. Kroz NGO, romske pjesnikinje nalaze svoj put.
Sve pjesnikinje imaju isti motiv ili slično simboličko izražavanje, međutim problem je samog izražavanja, odnosno jezika, jer u nekim slučajevima, gdje je maternji jezik romski, vrlo im je loš oficijelni jezik, tako da imamo veliki problem prevođenja tih radova i djela gdje se kroz prevođenje dosta kvaliteta izgubi. Zbog toga bi bilo veoma dobro da se iz romskog naroda zaista izdvoje oni koji govore romski jezik, koji se služe i pišu romskim jezikom i one koji pišu na oficijelnim jezicima, kako bi na što bolji način mogli da vrednuju ono što Romkinje i Romi pišu.
RSE: Čime se zapravo najčešće bave ove autorke i šta se može barem posredno iščitavati iz njihovih sadržaja?
Tahirović Sijerčić: Posebno se bave pitanjem djece, zatim pitanjem tradicije, kroz naše običaje, kroz tabue. One najviše pišu o očevima, sinovima, o prenošenju tradicije na muško dijete, a vrlo rijetko na žensko dijete. Onda su tu motivi puteva i motivi slobode, ta vrsta zarobljeništva ženske duše. Toliko se trude da na drugoj strani prikažu čežnju za slobodom. To su vrlo teški momenti u kojima se zaista mora dosta razmišljati, i o kulturi i o tradiciji i o običajima, ali i o načinu kako se približiti većinskoj zajednici i kako svoja djela i svoje misli predočiti drugima, da bi našli put razumijevanja.
RSE: Kod nas se dosta govori o pitanjima Rom,a ali mi se uvijek čini kako je to negdje daleko, na margini, unatoč nekim velikim političkim pitanjima, na oko spektakularnim potezima na zbrinjavanju porodica ili čitavih naselja, parolama uz dekadu Roma, ali za vaše istraživanje nema interesa kod nas na univerzitetu. Zato ste saradnju započeli sa Zagrebačkim sveučilištem?
Tahirović Sijerčić: Naravno da je bilo tako. U Zagrebu se već nekoliko godina održava svjetski skup kao internacionalni dan romskog jezika, svakog 5. novembra. Imala sam i ja čast da svake godine prezentujem svoje radove, teme i eseje, tako da je samom dekanu zapalo, i za oči i za uho, ono što mi radimo, što stvaramo i čime se bavimo i koji su to zaista problemi u jeziku, u kulturi, u književnosti Roma.
Na inicijativu par nas dobili smo dva izborna predmeta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Romski jezik I i II i Kultura i književnost Roma I i II. Odziv studenata je veliki. Imamo 32 studenta za romski jezik i 32 studenta za Književnost i kulturu Roma. Samo jedna studentica je Romkinja, koja se tako izjasnila, mada mi ne možemo tvrditi da ih nema više jer sam problem identiteta ne postoji tek tako. Poznate su izreke koje su se prenosile preko medija - Što više obrazovani, to manje Romi. Na žalost, susrećemo se sa takvim problemima, ali ne okrivljujem nikoga. Mogu da shvatim sve naše Rome koji su završili fakultete i koji se nalaze na fakultetima da to kriju jer zbog vidne diskriminacije, vrlo je teško doći i do neke pozicije i do mjesta do kojeg bi čovjek trebao da dođe. Kolika je ravnoteža uspostavljena između manjinskih i većinskih naroda i njihovih jezika, to je veliko i diskutabilno pitanje o kom se može razgovarati godinama, a na našim prostorima, sa našim specifičnostima, mislim da nadmašujemo kompletan region.
RSE: Da li postoje negdje zbirni podaci o tome koliko ima pripadnika romske zajednice na fakultetima, bez obzira kako se oni kasnije izjašnjavali?
Tahirović Sijerčić: Mi imamo nezvanični podatak da se na fakultetima u BiH nalazi oko tridesetak studenata Roma, međutim vrlo je malo onih koji to javno kažu i onih koji su spremni da se uključe otvoreno u NGO, u neki pokret ili inicijativu s kojom bi se nešto moglo uraditi. To je veliki problem.
RSE: Nadam se da će promjena klime u čitavom društvu inspirirati te ljude da se vrate svojoj autentičnoj ličnosti, svojoj zajednici i da će čitava zajednica i čitavo društvo od toga imati i te kakve koristi.
Tahirović Sijerčić: Naravno. Ja apelujem na sve njih da sagledaju vrijednosti našeg identiteta i vrijednosti našeg naroda. Jedino tako mogu doći do toga da se izjašnjavaju onako kako su i rođeni.
