Pejić: Nisu mogli podijeliti televiziju

Neki dan je javnosti predstavljena jedna zanimljiva, a čini se i posve vrijedna knjiga u vezi sa medijima. Glavni urednik nekadašnje Televizije Sarajevo, Nenad Pejić, inače jedan od direktora Radija Slobodna Evropa, napisao je dirljivo svjedočenje o nastajanju onomadne državne televizije, institucije koja je započela djelovati kao budući javni servis, da se odupre nasrtajima nacionalističkih elita da je podijele po etničkim šavovima.

Bilo je to početkom posljednje decenije prošlog vijeka, a gledano iz ove perspektive ostaje dojam kako je ona bila jedan od ključnih temelja nedjeljive Bosne i Hercegovine i kako se posljedice, tad nedovršene ili izgubljene bitke osjećaju još i danas, i to ne samo na ostacima nekada moćne i uticajne medijske kuće. Knjiga se zove "Isključi TV i otvori oči“ i razgovaramo sa njenim autorom, Nenadom Pejićem.

RSE: Naslov tvoje knjige mi se doima pomalo čudno. Kroz knjigu se beskrajno trudiš da podsjetiš kako je jednom ovdje bila televizija koja se „ubila“ da građanima otvori oči, a sve to zaključiš – Isključi TV i otvori oči.

Pejić: Da, u pravu si. Tako to izgleda. Naslov knjige u stvari proizilazi iz jednog transparenta koji je bio na ulicama Beograda 9. marta 1991. godine kad je oko 100.000 ljudi protestiralo zbog uređivačke politike Televizije Srbije. Ima i skrivenu poruku da bi gledaoci trebali malo da misle svojom glavom, a ne da uzimaju zdravo za gotovo sve što im se servira. Naravno, u podtekstu je da naša, bosanskohercegovačka tragedija. Da smo se mi na TV Sarajevo beskrajno trudili da damo gledaocima i jednu, i drugu, i treću i četvrtu stranu, ali oni su vjerovali svojim nacionalnim, da ne kažem, nacionalističkim televizijama. Gotovo da im je bilo posve svejedno šta im govoriš. Istina ili neistina, oni su jednostavno prihvatali ono što su željeli da čuju.

RSE: Stvar se ipak doima kao jedan oblik razočaranosti, profesionalne razočaranosti, vlastite razočaranosti. Naravno ne vlastitim neuspjehom, nego neuspjehom projekta.

Pejić: Iz knjige se vidi ta razočaranost, u pravu si. Ti si to prepoznao. Vidi se jedno sopstveno ogoljavanje. Meni je jedna kolegica rekla da sam se skinuo do gola kada sam tu knjigu objavio i predstavio si sebe javnosti i sad primaj udarce, ako već želiš toliko da se otkriješ. Jeste razočaranost zato što se obraćaš publici i kažeš – Ljudi, ovi kažu ovo, ovi kažu ono, ali evo šta je istina. Naravno da je razočaranost da ti onda gledaoci okrenu leđa.

RSE: Čovjek koji je navikao da se bori, čovjek koji se cijelu svoju profesionalnu karijeru borio, sad ovdje pomalo pokazuje da je to bila borba protiv vjetrenjača. Govorim ne samo o tebi, nego i o dosta tvojih istomišljenika i ljudi koji su zajednički učestvovali u toj borbi. Govorim o jednom kolektivnom osjećanju većine ljudi koji su tada radili na TV Sarajevo.

Pejić: U pravu si, ali šta je bila alternativa? Da li je alternativa da kažeš – OK, nećemo se boriti protiv vjetrenjača i idemo kući, pa da damo tu televiziju ko god je u tom trenutku bude osvojio. Mi smo se borili protiv podjela, ali izvolite, vi ste vlast. Ako možete podijeliti televiziju, podijelite je. Nisu je mogli podijeliti.

RSE: Mi smo tada bili u jednoj specifičnoj poziciji. Naš politički ambijent je bio kakav je bio. Međutim, druge televizije sa kojima smo mi bili u zajedničkom JRT sistemu onomad, su već imale skrojene programe da bi se uključile u rat. Mi nismo čak dobili ni priliku da svojim ljudima kažemo sve ono što smo mislili i šta smo mogli misliti jer smo se morali boriti za vlastiti opstanak.

Pejić: To što si sad rekao je otprilike suština stvari. S jedne strane imamo, hajde da uzmemo, najzločestiju televiziju, Televiziju Srbije. To je bio dio projekta. Neko je imao projekat i pripremio je pripremu projekta, izvedbeni projekat, našao je ljudi i krenuo u realizaciju projekta - pripreme rata, kako god se taj rat zvao. Misleći kakav mu god cilj bio, Velika Srbija, samostalna Hrvatska, to je sad sasvim nebitno. Postojao je projekat, priprema projekta i izvedbeni projekat. Mi u BiH, prvo država kao država, nije učestvovala u tom projektu, nije imala obrnuti projekat odbrane. Dio te države, organiziran kroz SDS, je bio dio tog projekta, da ga nazovemo pravim imenom, Velike Srbije, a mi kao državna televizija, kao javna televizija, koja bi trebala da bude dio vlasti, dio javnog interesa, o tome nismo imali pojma. I mi smo, kao i država, potpuno nepripremljeni ušli u to što se zove, pred-rat i rat.

RSE: Sad jedno osobno pitanje, ali ono je vrlo zanimljivo za naše čitaoce u BiH, je tvoje napuštanje te borbe. Ti vrlo dobro znaš da ljudsko pravo da se odabere, kod nas dobiva neke ideološke i političke kvalifikative. Da li si otišao iz Sarajeva zbog straha za život ili razočaranosti što stvar nije uspjela ili zbog svega zajedno?

Pejić: Slažem se za ono što si definirao kao strah. Sjećam se u jednom trenutku me je Besim, moj i tvoj direktor Televizije, pozvao na stranu i rekao – Nenade, vrijeme je da ti nađemo skrovište, ti si prvi na spisku. Našli smo veliku razvodnu kutiju i tamo sam trebao da se sakrijem. Dali su mi pištolj i sad sam je razmišljao: OK, tamo se ja sakrijem, dođu neki ljudi, otvore razvodnu kutiju i koliko ja metaka mogu da ispalim - jedan, dva, tri, posve nebitno. I tada me je uhvatio strah.

Nije bilo razačaranosti, besmisleno je bilo i dalje se boriti. Konačno, ako ćemo pošteno razgovarati, to je već bilo poodmaklo vrijeme kada je Televizija Sarajevo, kad je država trebala propagandu, a mi je svakako nismo mogli dati.

RSE: Ova knjiga je ukoričena dvadeset godina nakon svih tih događanja koja su zapravo u njenom fokusu. Bilo je dosta vremena i za razmišljanje, za naknadna saznanja, tumačenja i ostalo. Meni se doima da ponekad upravo taj dio baca u drugi plan ovo bolno svjedočenje o propasti jedne televizije i jedne države.

Pejić: Nisam o tome tako razmišljao, ali oni su pomjereni u drugi plan u društvu u kojem mi živimo. To iskustvo sa kojim se ja borim u toj knjizi, koje iz mene izlazi kao neka vrsta krivnje što sam otišao, ili neka vrsta grižnje savjesti. Ne razumijem zašto država, koja se zove Bosna i Hercegovina, bježi od tog svog iskustva. Ja to ne razumijem. Meni je to potpuno besmisleno. Meni je potpuno besmisleno da se država odriče Emira Kusturice. Neovisno od toga što on ovu državu ne voli. Ne možeš se ti odricati ni Emira, ni Bregovića, ni Andrića, bože sačuvaj. Neki ljudi kažu – Eto on je kao loše pisao. Pa kakve to ima veze kako je on pisao. On je dio ovoga. On ne bi bio Andrić, da nije živio ovdje. Ne bi bio Kusturica, da nije živio ovdje. I isto tako TV Sarajevo.

Da se ne zaboravi, TV Sarajevo je u to doba proizvodila jednu domaću TV dramu mjesečno. Sve televizije zajedno danas, na nivou bivše Jugoslavije, ne proizvode jednu domaću TV dramu mjesečno. Da ne govorim da smo proizvodili jednu domaću TV seriju godišnje. Već smo bili na pragu jedne TV drame tjedno. Taj kvalitet ti shvatiš tek kad odeš. Onda vidiš u svijetu da je televizija, čiji si bio dio, bila izuzetno kvalitetna.

RSE: Do koje mjere tvoje iskustvo, ili barem energija koje si sticao u tom iskustvu je pripomogla i opredijelila tvoje kasnije nastojanje i kasniji rad na pravljenju projekta Radija Slobodna Evropa?

Pejić: Rekao bih ključno. Ta činjenica da smo mi formirali regionalni pristup RSE je posljedica istog tog pristupa kojeg smo imali ovdje u BiH na TV Sarajevo. Nismo ga zvali regionalni, ali smo imali profesionalni pristup informacijama sa svih strana, a apsolutno ključno je, da je to iskustvo strahovito doprinjelo autoritetu koje je redakcija RSE imala i ima, i autoritetu koji ja imam.

RSE: Zbog uspona na uređivačko-menadžerskoj vertikali tebe više nema u programu. Dosta, barem starijih slušatelja, me ponekad priupita gdje si. Imam osjećaj da oni žale što te nema. Da li ti osobno žališ za tim, profesionalno, bivšim vremenom?

Pejić: To su dvije različite vrste zadovoljstva. Jedno je zadovoljstvo kreativnosti, a zadovoljstvo koje ja sad imam radeći na raznim projektima je strategijskog karaktera. Ja sam sad odgovoran za sve redakcije na radiju, a ima devetnaest redakcija na dvadeset i nekoliko jezika. Odgovoran sam za budžet, ne smijem ni reći koliki. Meni osobno to nedostaje, ali šta ću, ne mogu se takmičiti sa mlađima.

RSE: Knjigu završavaš pričom o novinarima huškačima, o ljudima koji su bili zapravo potpuno protiv tokova za koje si se ti borio. Dosta tih ljudi, to smo vidjeli iz filma kolege Bore Kontića, su prilično napredovali na društvenim ljestvicama. Postali su vrlo su ugledni ljudi, univerzitetski nastavnici.

Pejić: Neki predaju etiku.

RSE: Da. Nažalost prošlo je vrijeme da se to sankcionira na nekim drugim mjestima, ali možemo li mi u profesionalnoj zajednici naći nekog načina, ili barem pojedinačnim djelovanjem naći načina da se kompromituje taj način mišljenja?

Pejić: Mislim da do odgovornosti tih ljudi, makar zakonske, neće nikada doći. Kad bi se to uradilo na nivou politke i države, onda bi se moglo uraditi i na nivou profesije. Ovog puta novinarstva. Ali, možda možemo uraditi nešto sljedeće. Možemo mi u novinarskim organizacijama možemo da promoviramo ljude koji su zalagali svoj život, svoje principe, ostajali bez plaća, bez stanova zalažući se za principe profesije. Ako bi to uspjeli, ako bi te ljude izdigli na pijedestal poštovanja, nagrada, priznanja, onda bi ovi drugi po prirodi padali i odlazili u prošlost, a mladi ljudi bi imali te ljude kao idole.

RSE: Upravo iz tih razloga sam i postavio ovo pitanje računajući da sad ima dosta mladih ljudi, mladih kolega koji se jednostavno bacaju u zagrljaj istim principima. Da li oni bili ideološki, politički, ekonomski ili šta ja znam kakvi, ali će uvijek otići od profesije, pobjeći od kodeksa profesionalnog novinarstva da bi imali od toga neku korist, ugledajući se na te ljude.

Pejić: Daću ti jedan primjer. Ja sam sebe ponudio, a ima dosta ljudi koji su u novinarskoj profesiji uspjeli u svijetu poput mene, da dođem na Fakultet političkih nauka potpuno besplatno. Ne trebam ni dnevnice, ni put, ni boravak, ništa nisam tražio da dođem i da podijelim svoje iskustvo sa mladim, budućim novinarima. Misliš da me neko pozvao? Nije. Misliš da je neko odgovorio na moj interes? Nije.

RSE: A šta bi tek ove kolege kada bi se zatekao sa njima u kabinetima? Ima li čovjek sa četrdeset godina uzornog, profesionalnog staža, čovjek koji je krenuo od reportera i stigao do vrha jedne ugledne svjetske kuće, neku poruku upravo tim mladim ljudima koji sad ulaze u profesiju?

Pejić: Jedini način da se čovjek samopoštuje pojedinačno u novinarstvu jeste da se drži te profesije. Nije važno što su te smjestili u ćošak. Nije važno što te zanemaruju. Nije važno što drugi, snalažljiviji, dolaze na ekrane. Tvoje vrijeme će doći i trajat će duže.