Splitska Sarajka: Sarajevski humor je preživio

Selma Katunarić je rođena Sarajka, a danas radi na mjestu savjetnice za kulturu, umjetnost i staru gradsku jezgru grada Splita, u kom živi već 30 godina. Nekadašnja novinarka, aktivistica, organizatorica brojnih humanitarnih akcija za potrebe socijalno-ugroženih osoba, kandidatkinja je za nagradu Splitski cvit, koja se dodjeljuje istaknutoj Splićanki za pomaganje sugrađanima za aktivizam i postignuća u svojoj sredini.

RSE: Bili ste kandidatkinja za nagradu Splitski cvit. Koliko Vam to znači?

Katunarić: Ovo je već šestu godinu zaredom da se bira Splitski cvit. Inicijativu je pokrenula udruga Naš kvart sa željom da, upravo na Dan žena, promovira rad, aktivizam, angažiranost žena u Splitu i potakne njihov budući rad, znači budućih generacija, ovih koji dolaze.

Procjenjuje se koje su žene u tom segmentu, u toj godini, bile vidljive, doprinijele nekakvim događanjima, dale svoj doprinos kulturi, socijalnoj angažiranosti i tako dalje. Mislim da za svakoga to puno znači, ali zasigurno da meni to posebno znači jer nakon 30 godina života u Splitu, Split me prihvaća kao svoju građanku i sugrađanku. Normalno da je to veliki uspjeh.

​RSE: Rođeni ste u Sarajevu. Krajem 80-ih odlazite iz Sarajeva. Šta je ono što Vam nedostaje? Da li posjećujete rodni grad?

Katunarić: Oduvijek mi nedostaje Sarajevo. Normalno da stvaram svoju obitelj u Splitu. Imam kćer, supruga i prijatelje. Sarajevo i Split su dva svijeta. Na jedan određen način postoji razlika u nekim suštinama, u emocionalnom dijelu, koji meni nedostaje.

Grad kao grad Sarajevo mi nedostaje, ali onaj grad u kojem sam živjela do 1988. godine. U Sarajevu sam bila u nekoliko navrata. Najviše zbog moje bolesti i nekakvih obaveza nisam bila zadnjih četiri godine. Nedostaje mi merak, toplina i emocija, dubina i jednostavnost u komunikaciji.

RSE: Nedugo nakon Vašeg odlaska u Split počinje onaj nesretni period za sve ljude na ovom području. Dobili ste prvi posao u novinarstvu. Kakva su Vaša iskustva, kako je bilo raditi ovaj posao u takvim okolnostima?

Katunarić: Meni je bilo užasno raditi. Diplomirala sam 1985. godine, bila sam mlada i još neformirana novinarka s tim da sam se jedno vrijeme prebacila iza kamera. Pisano novinarstvo je bila moja najveća ljubav, na kraju sam završila na televiziji ovdje u Splitu.

Kao da smo živjeli dvije različite povijesti, odnosno historije. Narod u Bosni i Hercegovini, kao da je živio jednu povijest, a narod u Hrvatskoj drugu. Suočila sam se sa nekim činjenicama koje nisam tada znala, ili moja generacija nije bila toliko zadojena tim činjenicama. Za mene je to bilo uistinu šokantno.

Naravno da je ono vrijeme bilo neophodno se suočiti sa nekakvim stvarima koje su vas boljele jer ih niste razumjeli. Zašto sam ja drugačija, zašto nisam čista, ovakva ili onakva, Hrvatica i slično?!

Sada, kada to gledam sa ovog aspekta, kada sam odrasla, sazrela, je drugačije. U ono vrijeme je bilo jako teško. Govorila sam dakavicu. Razlika je u tome što kažete - hajde da se igramo, ili - hajmo se igrati. To je jako paralo ljudima uši. Unatoč svom mom trudu da budem objektivna, radim pošteno i objektivno svoj posao, nailazila sam na nekakve prepreke, kako u sebi, tako i izvan sebe, kod drugih ljudi i kolega, ne svih.

Moj zadnji pokušaj integriranja u novinarski posao je bio rad na Trećem programu Hrvatske radiotelevizije (HRT), kada sam odbijena od tadašnjeg urednika u Splitu, gdje mi je otvoreno rečeno da nisam podobna. Dakle, u tom momentu sam shvatila da prvo moram riješiti neke stvari sa sobom, postaviti se, sazriti, a onda dalje vidjeti što ću sa okolinom. Međutim, to je prolazilo i nekako je sve dolazilo na svoje mjesto. Ali taj period mi je bio jako težak i u tom periodu sam jednom nogom iskoračila iz novinarstva.

RSE: Bili ste među prvima u Kninu kao ratni izvještač. Sjećate li se tih trenutaka i o čemu tada jedan mladi novinar može razmišljati?

Katunarić: Riječ je o Kijevu. Bio je to ulazak Ratka Mladića u Kijevo, a zna se kako je Mladić ulazio, kroz garuštinu i paljevinu, apokaliptični ulasci. Ono čega se prvog sjetim, sada kada me to pitate, jer smo radili intervju sa Ratkom Mladićem, je mirisa Pitralona. Znači, njegovog mirisa nakon brijanja. Taj miris Pitralona, kada i danas osjetim na nekom starijem gospodinu, meni se odmah vraćaju asocijacije. Bilo je tada simpatično i tragično, više tragično, gledajući sve ono. On mi je rekao da sam jako simpatična, ali imam problem što me je indoktrinirao Tuđman. Bilo je jako teško.

RSE: Vi ste se poslije novinarskog angažmana posvetili radu u civilnom sektoru. Organizovali ste bezbroj humanitarnih akcija, zastupali bezbroj pojedinaca i udruženja. Odakle tolika želja i potreba za aktivizmom?

​Katunarić: Po dolasku u Split sam shvatila da, ako želim postati dio grada, moram se jednostavno integrirati u tu sredinu. To je krenulo iz osobne potrebe za preživljavanjem. Nama je u Sarajevu izgrađena ogromna socijalna empatija i mi smo odgajani tako. Normalno da to, malo po malo, postaje vaš način života. U tom periodu, u Hrvatskoj, nisam baš mogla dobiti posao. Rekla sam da nisam bila uvijek podobna. U to vrijeme su i udruge nudile, baš ovakvom profilu ljudi i žena, posao. Tu se negdje sve poklopilo.

RSE: Danas ste savjetnica za kulturu, umjetnost i staru gradsku jezgru grada Splita. Koliko je zapuštena kulturna, umjetnička i historijska vrijednost te odnos naših ljudi prema tome u Splitu? Pretpostavljam da pratite situaciju i u Sarajevu?

Katunarić: Kultura nije uvijek svakome ono lijepa i svidljiva u nekakvim segmentima, ali kultura je ono što razvija empatiju, razvija način promišljanja o drugačijem, odgaja vas, informira vas, educira vas. Dakle, ako vam se nešto i ne sviđa, princip je jednostavan. Ako ste u kazalištu, u teatru, u pozorištu, nije bitno, ako sjedite i predstava vam se ne sviđa, odgojeni ste tako da tu predstavu odgledate do kraja.

U tom segmentu mislim da je kultura izgubila sve te funkcije. Mislim i na materijalnu i na nematerijalnu kulturu i kulturnu baštinu. Mislim da se na pogrešan način pristupa prezentaciji kulture i prečesto se politizira. Kultura ima veliku ulogu, koja je kao i obrazovanje, vidim i u BiH, ali i u Hrvatskoj, jako zapostavljena.

RSE: Nedostaje li Vam čuveni sarajevski humor?

Katunarić: Meni su rekli, Vi ćete me ispraviti, da nema više humora, da su Mujo i Haso umrli, ali nije istina. Strašno mi nedostaje. Svojim dolaskom sam razbijala led upravo tim humorom, koji je živio u meni. Simbolizirala sam ljudima u Splitu i u Hrvatskoj sarajevski humor.

Izdvojila bih iz onoga što mi nedostaje dvije stvari. Nedostaje mi taj humor i nedostaju mi kafići. Kafić je mjesto, možda nije umjesno reći na valovima Radija Slobodna Europa, koje treba sociološki obraditi. U kafić kada sjednete, sješće vam i akademski obrazovan čovjek i književnik i čistačica, sve različitosti nestaju.

Ne govorim o cajkama i narodnjacima, govorim o jednom druženju, koje je tada bilo rasterećeno, jednostavno. Nismo se pitali, što si, tko si, odakle si, eventualno je bilo pitanje, vrlo bitno, čiji si. Nosio si nešto od svoje obitelji i morao si štititi ugled te obitelji. Sve drugo je bilo nebitno.